Zašto su jugointegracije važnije od evropskih

Početkom devedesetih smo se razjedinili da bi se danas ponovo ujedinjavali. Posredstvom Evrope, doduše, odnosno Evropske unije.

Uporedimo li današnje stanje u svakoj od nacionalnih država nastalih raspadom Jugoslavije sa onim pre disolucije zajedničke domovine, dobićemo jasnu sliku o tome šta smo ućarili, a šta izgubili. Izuzev Slovenije koja je već godinama članica EU, te u znatno manjoj meri Hrvatske koja je pred vratima članstva, nema dileme da nam je ondašnja dezintegracija, sve u svemu, donela mnogo više štete nego koristi. Pa čak se i Slovenija, koja je donedavno važila za više nego pozitivan primer, danas nalazi gotovo pred bankrotom i pogođena je ozbiljnom krizom, kako socioekonomskom, tako i političkom, dok je u novopečenoj članici Unije – Hrvatskoj – stanje još mnogo teže. Ostale ex-Jugoslovene da ni ne pominjemo.

Sa druge strane, koliko god zamerki mogli naći samom procesu evropskih integracija u operativno-tehničkom i pravno-administrativnom smislu, činjenica je da bismo bez učešća u tom projektu bili u daleko nezavidnijem položaju nego što već jesmo. Perspektiva pridruženja evropskoj porodici naroda nas ipak održava koliko-toliko mirnima uprkos dominaciji primitivnog nacionalizma kojem robujemo čitave dve decenije, pa i jače.

Ipak, u vremenu kada ni sam opstanak Evropske unije nije sasvim izvestan, prirodno bi bilo da se zapitamo šta nas čeka ukoliko stvarno bude došlo do raspada te zajednice, a pogotovo šta nam je činiti kako bismo što bolje predupredili njegove potencijalno opasne posledice. Zbog toga se u rubrici Osam razloga danas bavimo mogućnostima jugoslovenskih integracija u kontekstu priče o evropskim, to jest prednostima intenzivnog međusobnog zbližavanja država i naroda sa post-jugoslovenskog prostora (potencijalno i šire – balkanskog).

Razlog prvi: Popravljanje privrednih performansi

Usled obilate zloupotrebe nekada solidnih ekonomskih resursa u svrhu finansiranja besmislenih ratnih dejstava, ali i paralelne opštedruštvene pljačke, došlo je do potpune degradacije nacionalnih privreda u svim ex-YU državicama, sa dezindustrijalizacijom kao najvidljivijim efektom. Da smo se bar razveli miroljubivo, bez rata, posledice ne bi bile ni blizu tako katastrofalne. Ovako, moramo se zadovoljiti onim što nam je preostalo, te na tim temeljima probati izgraditi koliko-toliko održivu ekonomiju.

Pošto na širem međunarodnom tržištu nismo dovoljno konkurentni, valjaće nam da se što više okrećemo jedni drugima, obzirom da nam su nam životni standard i potrošačke navike na manje-više sličnom nivou, kao i stepen tehnološkog razvoja (ili, bolje reći – zaostajanja). U tom smislu bi trebalo maksimalno iskoristiti trgovinske i druge sporazume koji već postoje, posebno one multilateralnog karaktera, unapređivati ih gde i kad god je to moguće, ali i raditi na postizanju novih, još liberalnijih, a time i povoljnijih.

Jačanje trgovinske i ukupne ekonomske saradnje ujedno bi otvorilo više mogućnosti za zajednički nastup kompanija i preduzetnika iz regije na trećim tržištima, čime bi se privredni oporavak mogao značajno ubrzati. Zapravo, drugog načina skoro da i nema.

Razlog drugi: Efikasnija borba protiv organizovanog kriminala (i moguće ekspanzije međunarodnog terorizma)

Dok su političari interesno, a sirotinja raja emocionalno, pumpali nacionalističke mišiće, kriminalci su sasvim lepo sarađivali i vredno radili na stvaranju transnacionalne mreže organizovanog kriminala. Zato danas i čine vladajući sloj društva, svejedno kojim se titulama nominalno kite.

Upravo zbog njegovog međunarodnog karaktera, organizovani kriminal nije moguće suzbijati na nivou pojedinačnih država, već isključivo kroz stalnu obaveštajnu i operativnu saradnju službi bezbednosti. Izversni pomaci u toj saradnji jesu postignuti poslednjih godina, ali se ona mora i nadalje stalno unapređivati i još efikasnije taktički koordinisati. Jedna od glavnih prepreka na tom putu jeste nedovoljno uređeno stanje unutar sektora bezbednosti većine naših zemalja, pa bi bilo poželjno da i u toj oblasti tekuće reforme budu pod hitno ubrzane.

 

Razlog treći: Unapređenje vojno-odbrambenih kapaciteta

Iako u nostalgičnim hvalospevima na račun rahmetli JNA neretko ima preterivanja o njenoj nekadašnoj moći, nema dileme da je ona ipak predstavljala jednu respektabilnu vojnu silu sa kojom se nijedna od naših novonastalih armijica ne može ni u snu porediti.

Ni na koji način ne zagovaram nekakvu obnovu jugoslovenske vojske, što bi uostalom bilo neizvodljivo u aktuelnim okolnostima, ali, kao i u slučaju službi bezbednosti, ne bi bilo loše porazmisliti o unapređivanju saradnje i na odbrambenom planu, a najbolje bi bilo ako bismo to radili pod kišobranom NATO integracija, utoliko pre što se i globalne geopolitičke prilike očito kreću u smeru pogoršavanja bezbesnosne situacije u mnogim žarišnim tačkama širom planete.

Razlog četvrti: Brža izgradnja moderne saobraćajne infrastukture

Neracionalno i netransparentno trošenje ionako oskudnih sredstava dovelo je do toga da su mnogi infrastrukturni poduhvati ili ostali nerealizovani, ili su predugo u zastoju. Novac koji dobijamo iz evropskih fondova prvenstveno je namenjen izgradnji onih infrastrukturih projekata od kojih, pored nas samih, korist imaju pojedine članice EU. Sa takvim projektima svakako treba nastaviti, ali ništa ne bi falilo da se u isto vreme posvetimo i jačanju regionalne saradnje sa ciljem stvaranja zajedničke saobraćajne mreže koja bi povezivala razne strateški važne tačke sa prostora cele bivše Jugoslavije.

Uspeh na tom polju doprineo bi ne samo povećanoj trgovinskoj razmeni, već bi pogodovao i lokalnom turizmu, što se naročito odnosi na BiH i Srbiju čiji su potencijali za razvoj planinskog i seoskog turizma bez ikakve sumnje i dalje nedovoljno iskorišćeni.

Razlog peti: Prevazilaženje uvreženih predrasuda i stereotipa među običnim ljudima, sa akcentom na mlađe generacije

Svaki vid kvalitativnog približavanja među državama na visokom nivou politike i diplomatije automatski pomaže ostvarivanju boljih odnosa i uzajamnog razumevanja među običnim građanima iz tih zemalja. U našem slučaju to, doduše, ide nešto sporije iz razloga što rečima zvaničnika često nedostaju konkretna dela, pa je ljude zato teško uveriti u iskrenost deklarativno dobrih namera.

U nedostatku uspeha na čisto političkom planu, dosta se može postići i kroz dinamičniju kulturnu razmenu, pogotovo kad je reč o prevazilaženju predrasuda i stereotipa koji su prisutni kod pripadnika mlađih generacija. Iako će ova konstatacija verovatno zasmetati prefinjenim ušima mnogih urbanih snobova, estrada – ali i šou biznis u širem smislu – se tu do sada pokazala kao možda i najpozitivniji primer, to jest najdalje je otišla u tome. Što, na kraju krajeva, nije nikakvo iznenađenje, obzirom da muzika po definiciji ne zna za granice.

Razlog šesti: Bolja koordinacija u promociji zajedničkih regionalnih interesa u međunarodnoj političko-diplomatskoj areni

Naše su države isuviše male i slabašne da bi se kroz samostalno delovanje mogle izboriti za iole značajan uticaj u međunarodnoj politici. Čvršća saradnja i bolja koordinacija u promovisanju svih onih interesa koji su nam zajednički – a takvih je dosta – biće nam neophodna ukoliko želimo da popravimo svoj međunarodni položaj i ugled. Jednostavno, zajedno smo jači.

Razlog sedmi: Depolitizacija i deetnifikacija  obrazovnog sistema

Politička zloupotreba mladih najvećim se delom realizuje kroz obrazovni sistem, u čemu ključnu ulogu igra sramna revizija nacionalne prošlosti. Stoga bi od ogromne važnosti bilo zajednički raditi na utvrđivanju stvarnih činjenica iz bliže i dalje istorije kako bi se prestalo sa praksom manipulacije decom i omladinom u političke svrhe. Između ostalog i zato što prekopotrebna denacifikacija čitavog društva bez te vrste angažovanja neće biti moguća.

Ovo je, na žalost, najteži deo posla, ali moraće kad-tad doći na red, pošto nas u protivnom neminovno čekaju još krvaviji sukobi čim se ponovo budu stvorile istorijske pretpostavke.

Razlog osmi: Zbog samih evropskih integracija

Uspostavljanje dobrosusedskih odnosa, ne samo formalno nego i suštinski, jeste naposletku jedan od neizostavnih uslova i za sam prijem u članstvo EU. A i ako bi se Unija ne daj bože u međuvremenu raspala, opet bismo kao dobre komšije koje se vole, poštuju i sarađuju mogli samo da profitiramo.

Naročito u slučaju takvog scenarija.

Milan Marinković
tačno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close