UKRAJINA se otrgnula “zagrljaju” Rusije i izrazila želju da se pridruži EU i NATO savezu. Neki u tome vide opravdani razlog za objavu rata jer, kada bi Ukrajina ušla u NATO i EU, to bi značilo da više ne postoji “ničija zemlja”, tampon-zona između NATO-a i Rusije.
Ideja je da udaljavanje Ukrajine od Rusije predstavlja nacionalnu ugrozu samoj Rusiji, pa je okupacija Ukrajine silom nužna. Po toj izvrnutoj logici Ukrajina je prisilila Rusiju na rat i ne smije imati samostalnu vanjsku (ni unutrašnju) politiku, nego mora vječno ostati privjesak Rusije.
Puno je političkih analiza o tome zašto je Ukrajina napustila “topli zagrljaj” Rusije, ali postoji i jedan opravdani ekonomski razlog. Države koje su se nakon pada SSSR-a udaljile od Rusije i okrenule prema EU i NATO-u gospodarski su puno bolje prošle od Ukrajine, koja je čvrsto ostala vezana za Rusiju.
Divergencija (razdvajanje) između Ukrajine, koja je nakon raspada SSSR-a ostala uz Rusiju, i država koje su pobjegle od Rusije prema NATO i EU (Poljska, Mađarska, Rumunjska, Slovačka) je ogromna. Dok je Ukrajina stagnirala svi koji su pobjegli od Rusije su se ekonomski odlično razvijali.
To je činjenica koju se može dokazati na puno načina. Nema praktički ni jednog makroekonomskog pokazatelja prema kojem je Ukrajina bolje prošla od svojih susjeda koji su ušli u EU i NATO – Poljske, Slovačke, Mađarske i Rumunjske.
Susjedi Ukrajine koji su se orijentirali prema EU i NATO-u ekonomski su puno više rasli
Istočni blok je napustio komunizam relativno brzo i mirno. Ni komunističke elite ni vojska nisu više vjerovali u takvo društveno uređenje.
1992. je prva godina za koju postoje podaci za sve četiri države o BDP-u po stanovniku, ali razlike su bile relativno male. Dapače, Ukrajina je bila razvijenija od susjedne Poljske, Slovačke i Rumunjske, a tek malo manje razvijena od Mađarske.
BDP po stanovniku Ukrajine (PPP) 1992. je iznosio 13.447 dolara, Mađarske 15.935 dolara, Poljske 10.715 dolara, Slovačke 11.695 dolara i Rumunjske 10.757 dolara. BDP po stanovniku je usklađen po paritetu kupovne moći (PPP), da bi se korigirale razlike u cijenama među državama i time bolje odredio stvarni standard.
Tada počinje velika divergencija, tj. odvajanje snage gospodarstva i životnog standarda između Ukrajine i susjednih zemalja zapadno od nje. Razlika je sve veća i, dok Mađarska, Poljska, Slovačka i Rumunjska gospodarski rastu, Ukrajina se ne može vratiti ni na razine prije pada komunizma.
Do 2020. je nastala ogromna razlika. BDP po stanovniku (PPP) Poljske te godine iznosi 32.354 dolara, Mađarske 31.099 dolara, Slovačke 30.509 dolara, Rumunjske 28.828 dolara, a Ukrajine tek 12.375 dolara. Dakle, dok su ostale zemlje udvostručile do utrostručile svoj BDP po stanovniku (PPP), ukrajinski nije samo stagnirao nego se 2020. čak i smanjio u odnosu na 1992.
Dok su se njeni susjedi brzo orijentirali prema EU i NATO-u, Ukrajina je ostala bliža Rusiji. Naravno, politička situacija u Ukrajini je bila kaotična zadnjih 30 godina, s izmjenama proeuropskih i proruskih političkih stranaka, ali baš zbog toga Ukrajina nije mogla kao njezini susjedi krenuti putem EU i NATO integracije, nego je čvršće gospodarski i politički ostala vezana uz Rusiju. Želje su se mijenjale, ali je realnost uvijek bila proruska.
Nije bitno članstvo, nego ono što članstvo podrazumijeva
Poljska je već 1994. formalno zatražila članstvo u EU (neformalno puno prije), a pregovori o članstvu u NATO paktu su počeli 1997. Istih godina je Mađarska zatražila članstvo u EU i NATO-u. Već 1999. obje zemlje postaju članice NATO saveza, a 2004. članice Europske unije.
Slovačka i Rumunjska ulaze u NATO nešto kasnije, 2004., a u EU Slovačka ulazi 2004. i Rumunjska 2007.
Pet godina razlike u priključivanju NATO-u i tri godine razlike u priključivanju EU ne znače toliko puno, ali su bitni smjer i cilj. Tri desetljeća su Poljska, Mađarska, Slovačka i Rumunjska gradile institucije u istom smjeru kao i zapadna Europa, zemlje liberalne demokracije.
Ukrajina je stajala na mjestu, s povremenim političkim promjenama, ali s jednakom stvarnošću. Ukrajina je u stopu pratila Rusiju, gospodarski i poslovno bila s njom povezana, a i institucije su joj nalikovale ruskima, uključujući oligarhe i koruptivnu mrežu koja prožima cijelo društvo.
Još 2002. tadašnji predsjednik Ukrajine Leonid Kuchma objavljuje da je članstvo u EU strateški cilj Ukrajine, a 2005. je Europski parlament gotovo jednoglasno prihvatio rezoluciju u kojoj se izražava želja da Ukrajina postane dio EU.
Smjer kretanja Ukrajine prema EU se često izmjenjivao zadnjih 20 godina, ali je to ostala samo politička želja, bez stvarnih promjena unutar Ukrajine i reformi koje bi je pripremile za članstvo. Neki su od razloga nestabilna politička situacija i sukobi proeuropskih te proruskih političara, ali neovisno o tome koji su na vlasti u određenom trenutku, Ukrajina se nije puno mijenjala.
Za razliku od nje, njeni zapadni susjedi (Mađarska, Poljska, Slovačka, Rumunjska) su se puno brže i jednoglasnije odlučili za put prema EU i NATO-u. U tom procesu su gradili institucije slobodnog tržišta, vladavine zakona, suzbijanja korupcije, osobnih sloboda, međunarodne trgovine i demokracije.
U svemu nije važno članstvo u EU i NATO-u kao takvo, nego institucionalne, političke, gospodarske i društvene promjene koje su bivše komunističke zemlje provodile da bi se pripremile za ulazak u EU i NATO, čime je napravljena velika reformska agenda odvajanja tih zemalja od socijalističkog i postsocijalističkog nasljeđa.
Ostanak uz Rusiju je propast
Ukrajina je 2021. bila druga najkorumpiranija država u Europi, nakon Rusije, a još od 2012. je prva ili druga prema Indeksu percepcije korupcije u Europi. Daleko od toga da su Poljska, Mađarska, Slovačka i Rumunjska zemlje bez korupcije i nisko korumpirane kao razvijenije zemlje EU, ali su daleko manje korumpirane od Ukrajine i Rusije. Što je još važnije, sve su manje korumpirane protekom vremena, a to nije slučaj u Ukrajini.
Korupcija je samo jedan od problema koje Ukrajina dijeli s Rusijom, a prouzrokovani su načinom funkcioniranja formalnih i neformalnih institucija u tim državama. Ukrajina i Rusija su toliko povezane da se putanja rasta/pada BDP-a jedne države može predvidjeti rastom/padom BDP-a druge države.
Ali problem je u tome što su godine kada BDP pada puno izraženije u Ukrajini, tj. ekonomski pad je puno veći u Ukrajini. Jedan od razloga bi moglo biti to što Rusija prodajom nafte može stvoriti dovoljne financijske rezerve koje može iskoristiti u godinama pada da stabilizira pad BDP-a, dok Ukrajina nema taj luksuz.
Prihodi od nafte i plina iskrivljuju stvarnu gospodarsku sliku država koje su velike izvoznice tih energenata. Postoji problem mjerenja BDP-a u takvim državama jer je on veći nego u zemljama usporedivog razvoja koje nemaju naftu. Zbog toga je BDP zemalja poput Rusije, Kazahstana i Saudijske Arabije prenapuhan pa na papiru njihova gospodarstva izgledaju jača nego što zaista jesu.
Institucije koje nudi Zapad su puno bolje od institucija koje nudi Rusija
Članstva u EU i NATO-u nisu bitna sami po sebi, nego predstavljaju set vrijednosti, institucija, način funkcioniranja gospodarstva i društvena pravila. EU i NATO predstavljaju jednakost pred zakonom, odsustvo korupcije, slobodno tržište, osobne slobode i demokraciju. Rusija predstavlja oligarhiju, korupciju, represiju, nepravedan pravni sustav i manjak osobnih sloboda.
Svako pravilo ima svoje iznimke, manje ili veće. Neke države u kojima su male osobne slobode ostvarile su gospodarski rast, kao i neke nedemokratske države. Ali gledajući sveukupnost formalnih i neformalnih institucija EU i NATO-članica s jedne strane i država koje su orijentirane na preslikavanje društveno-ekonomskog modela Rusije s druge, sasvim je jasno koji pristup dovodi do boljih rezultata.
Ukrajinci su shvatili da im se nije isplatilo pratiti Rusiju i biti njena kolonija. Vidjeli su da njihovi susjedi Poljaci, Mađari, Rumunji i Slovaci ostvaruju puno bolji standard suprotnim pristupom, udaljavanjem od “zagrljaja” Rusije prema EU i NATO-u. Naravno, nisu EU i NATO idealni, ali su daleko bolji od ruske čizme.
Index.hr
