Zašto ne 5% posto?

Nije baš jasno zašto je ideja o privatizaciji po 5% elektroprivreda i telekoma naišla na odbojan zid u Federaciji BiH.

(Borivoje Simić  – indikator.ba)

Prijedlog Agencije za privatizaciju FBiH o prodaji po 5% dionica putem berze najvećih federalnih kompanija u državnom vlasništvu nije se svidio Ministarstvu industrije, energije i rudarstva, a ni federalni premijer Nikšić nije se pozitivno izjasnio. I neke političke stranke, poput SDA, SBB rezolutno su protiv, a isti stav imali su i članovi Odbora za denacionalizaciju i privatizaciju Predstavničkog doma Parlamenta FBiH. Njihovo „ne“ uslijedilo je bez ikakve šire rasprave i  argumentacije.
No, čini se kako je ovaj prijedlog, ipak, vrijedan razmatranja.
Prodaja po 5% dionica ove kompanije ne znači, kako neki možda misle, i uvod u potpunu privatizaciju pomenutih kompanija.

Više je nego jasno da su one već dijelom privatizovane, u njima je već po deset posto privatnog kapitala.

Privatizacijom dodatnih 5% dionica, a ima prostora i za više, država u vlasničkom smislu ništa ne gubi – tek 5% dividende, a koja značajnije iznose dostiže jedino kod BH Telecoma.  Na ovaj način zadržat će većinsko vlasništvo i apsolutnu kontrolu u ovim kompanijama. Međutim, unovčavanjem tih pet posto dionica može trenutno doći do nekoliko stotina miliona KM koje može uložiti u razvoj.
Na primjer, Elektroprivreda BiH je trogodišnjim planom poslovanja utvrdila da joj za investicioni ciklus nedostaje više od milijardu KM.
Neki od investicionih poslova mogli bi se umjesto kredita, koji ipak koštaju i kada se dobiju pod povoljnim uslovima (kao najnoviji EBRD-a za HE Varnduk i HE Una-Kostela), mogli finansirati novcem dobijenim od prodaje 5% dionica.
Isti slučaj je i sa Koridorom Vc, gdje se FBiH mora zadužiti za još 100 miliona KM da bi završila već započete dionice autoputa do Zenice koje su u međuvremenu poskupjele. Pitanje je zašto bi to morala uraditi, ako bi mogla namaknuti i vlastiti novac.
Uostalom, ne može se investicioni ciklus zasnivati isključivo na kreditima, jer pitanje je koliko možemo izdržati u zaduživanju jer smo već solidno zaduženi, a i nismo još došli u priliku da dobijemo koncesionare ili da investicione zahvate finansiramo javno-privatnim partnerstvom.
Uostalom, budžeti su već uveliko opterećeni vraćanjem rata kredita, posebno nakon što je na otplatu došao prethodni aranžman sa MMF-om, te svako dodatno zaduživanje stvara veliki pritisak na budžete.
Čini se kako u našoj zemlji vlada prilično neagativistički stav kad je riječ o privatizaciji. Državne firme, koje se tretiraju kao posjedi političkih stranaka i koje su za njih „zlatne koke“, očigledno nerado se ispuštaju iz ruku.
Ovakvim stavom čini se da škodimo i samom procesu privatizacije koji je zakočio nekoliko godina i nema izgleda da će biti otkočen.
Najnoviji propali pokušaj prodaje Hidrogradnje jasno je pokazao da je naša zemlja siva investicijska zona, od koje su se investitori već davno ohladili.
Prodaja po pet posto dionica elektroprivrednih i telekom preduzeća možda bi mogla biti ohrabrujući signal da ih vratimo i da zaustavljenu privatizaciju, uz neophodnu promjenu pristupa, ponovo zahuktamo.