ZAŠTO JE U BIH POTREBAN OMBUDSMEN ZA MEDIJE
Mehmed Halilović
/analiziraj.ba/
U zemlji nesređenih političkih prilika i u okolnostima nastojanja svih političkih faktora da upostave kontrolu nad medijskim prostorom, ombudsmen za medije bi mogao biti značajan faktor ukupnog mehanizma javnog nadzora u ovoj sferi i zaštite medijskih sloboda i prava građana
Treba li danas u Bosni i Hercegovini ombudsmen za medije?
S iskustvom koje sam stekao tokom 11 godina obavljanja te dužnosti i imajući u vidu današnje uslove u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja, kako na medijskoj sceni tako i u javnosti, jer je to jednako pravo svih građana a ne samo novinara, bez ikakve dileme tvrdim: da.
Treba. Čak i više nego u prethodnoj deceniji, s obzirom na složene političke odnose i učestale pritiske na medijske slobode i prava na slobodu izražavanja.
Zaštitnik medijskih sloboda i javnosti
Do prije sedam godina, u jednom od dva bh. entiteta, u Federaciji, postojao je i djelovao punu deceniju ombudsmen za medije. Formalni naziv je bio “zamjenik ombudsmena” zbog hijerarhije i načina na koji je organizirana institucija ombudsmena u ovom entitetu. Ali, praktično su svi zamjenici i pomoćnici u javnosti predstavljani i djelovali kao ombudsmeni. Naziv i ime nisu bili toliko bitni, koliko rad i rezultati rada.
U okviru institucije Ombudsmena u Federaciji BiH i na inicijativu Misije OSCE u BiH, početkom 1999. godine otvoreno je radno mjesto pomoćnika, kasnije zamjenika, ombudsmena za medije. To imenovanje i opis poslova bili su jedinstveni i u zemlji i u regionu Zapadnog Balkana, pa i cijele Jugoistočne Evrope. Ukinuto je kada i institucija Ombudsmena FBiH, prvog marta 2010. godine. Danas u BiH ne postoji ombudsmen za medije, niti u okviru institucije Ombudsmena BiH, niti u okviru medijskih i novinarskih organizacija.
Pomoćnik/zamjenik ombudsmena za medije u FBiH (u daljem tekstu: ombudsmen za medije) imao je na osnovu povjerenog mandata dvostruki zadatak – zaštitu medijskih sloboda, s jedne strane, koja podrazumijeva i zaštitu javnosti od medijskih zloupotreba, i, s druge strane, primjenu Zakona FBiH o slobodi pristupa informacijama i pružanje pravne pomoći novinarima i građanima da ostvare pravo na pristup informacijama pod kontrolom javnih vlasti.
Prednosti i ograničenja ombudsmena
Za razliku od press i medijskih ombudsmena u svijetu, ombudsmen za medije u FBiH imao je izvjesne prednosti, ali i ograničenja. I prednosti i ograničenja rezultat su činjenice da je to bilo u okviru državne, iako od vlasti nezavisne, institucije. Ombudsmen za medije je stoga dijelio ciljeve i misiju takve institucije, što mu je omogućavalo djelovanje u odnosu na sve javne organe (vlasti na svim nivoima od općine preko kantona do vrha Federacije), ali istovremeno onemogućavalo takvo djelovanje prema komercijalnim i privatnim organizacijama. U ograničenja se može navesti i princip hijerarhije u samoj instituciji i nadležnost koja isključuje samostalno djelovanje.
U konkretnom slučaju, ombudsmen je mogao i učinio najviše u domenu zaštite medijskih sloboda generalno, naročito u slučajevima političkih pritisaka, i potom u iniciranju i kasnije u primjeni ključnih medijskih zakona u FBiH (Zakon o zaštiti od klevete, zakoni kantona o javnom informisanju, odnosno o medijima, te Zakon o slobodi pristupa informacijama). Kako ombudsmen za medije nije imao zakonska ovlaštenja za postupanje prema komercijalnim organizacijama, posredovanje u zaštiti javnosti od zloupotreba medijskih sloboda bilo je ograničeno na elektronske medije koji imaju javni status (javni servisi na nivou entiteta i države, te javne radio i TV stanice na nivou općina i kantona).
Ombudsmen je nakon osnivanja Regulatorne agencije i Vijeća za štampu, koji su imali nadležnost u odnosu i na javne i na privatne medije, ostao ključni faktor za zaštitu medijskih sloboda u odnosu na javnu vlast i glavni oslonac novinarima i medijskim organizacijama. Uz to, značajno je doprinosio osnivanju, profiliranju i afirmaciji novoosnovanih medijskih organizacija (RAK i Vijeće za štampu).
Od promjena zakona do međunarodnih standarda
Kao i ostali ombudsmeni u BiH, u čijoj je nadležnosti zaštita ljudskih prava generalno, tako je i ombudsmen za medije u FBiH objavljivao posebne izvještaje o specifičnim slučajevima i davao preporuke javnim organima za postupanje u konkretnim situacijama. Svi izvještaji i preporuke su objavljeni u ime i s potpisom ombudsmena koji su bili na čelu te institucije.
Kakav su rezultat imale te preporuke? Rekao bih, značajan. Dovoljno je navesti samo nekoliko primjera. Na inicijativu ombudsmena za medije, promijenjene su neke odredbe kantonalnih zakona o javnom informisanju/medijima koje su predstavljale prikriveni oblik kontrole medija (zakoni u kantonima Sarajevo, Tuzla i Goražde); ukinute su sporne odluke dvije opštine (Travnik i Zavidovići) o obaveznoj mobilizaciji novinara u slučaju ratne opasnosti; uticano je na Parlament Federacije da bitno izmijeni predloženi tekst Zakona o zaštiti od klevete 2001. godine neposredno pred usvajanje i, konačno, u tri navrata (2003., 2005. i 2008. godine), da poslanici tog parlamenta raspravljaju o uređivačkoj politici Federalne TV. Ombudsmen za medije je inicirao i insistirao i na primjeni međunarodnih standarda u sudskoj praksi kantonalnih i općinskih sudova u FBiH u sudskim procesima po tužbama za klevetu.
Ombudsmen za medije u FBiH imao je važnu ulogu i u procesu iniciranja Zakona o slobodi pristupa informacijama, kao i u njegovoj primjeni. U samom početku ovog procesa objavljeno je niz preporuka sudovima i drugim organima vlasti i uputstava za primjenu Zakona. Ombudsmen je takođe rješavao individualne žalbe građana i novinara i posredovao u organima javne vlasti da svaki individualni zahtjev bude pozitivno riješen. U prosjeku je oko 150 do 200 građana svake godine tražilo i dobilo pomoć ombudsmena (prosjek pozitivno riješenih slučajeva oko 94 posto).
Press-ombudsmeni u svijetu
Zašto je Misija OSCE insistirala, a Ombudsmeni FBiH omogućili otvaranje takvog radnog mjesta? Razlozi su jednostavni: u zemlji nesređenih političkih prilika i u okolnostima nastojanja manje-više svih političkih faktora (političkih partija, vlasti, interesnih grupa…) da upostave kontrolu nad medijskim prostorom, ombudsmen za medije može biti značajan faktor ukupnog mehanizma javnog nadzora u ovoj oblasti. Kad za tim postoji potreba u svijetu, kako ne bi bila i u BiH.
Tri osnovna tipa press-ombudsmena danas su prisutna u svijetu: ombudsmen u okviru samoregulatornih nevladinih organizacija i vijeća za štampu (Švedska, Danska, Irska i Južna Afrika), ombudsmen na državnom ili regionalnom području (Njemačka, BiH) i ombudsmen/urednik za javnost (u većini zemalja u Zapadnoj Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, u Australiji i u razvijenim zemljama Azije i Afrike). Ovaj posljednji tip ombudsmena podržavaju velike novinske te radio i televizijske kuće. Najčešće ih nazivaju urednicima za čitaoce, za javnost ili samo – ombudsmeni. Njih imenuju rukovodstva novina, radija i televizija i daju im ovlaštenja nezavisnih urednika u službi interesa čitalaca, slušalaca i gledalaca. Većina ovih ombudsmena članovi su međunarodne organizacije press-ombudsmena.
Bez obzira na ime koje nose, način izbora ili djelokrug rada i nadležnost, ombudsmeni u principu imaju vrlo sličan zadatak. Na prvom mjestu, to je promocija novinarstva zasnovanog na najvišim etičkim i profesionalnim standardima, potom svakodnevna provjera i podrška kvalitetu novinarske prakse i principa, zaštita sloboda medija, primanje i provjera svake pritužbe i žalbe javnosti, predlaganje odgovarajućih mjera i akcija u konkretnim slučajevima žalbi. Press-ombudsmen u principu objavljuje svoje kolumne u kojima objašnjava ulogu novinarstva i odgovornost novina prema javnosti.
Razlozi za nove inicijative u BiH
Tokom proteklih sedam godina otkako ne postoji ombudsmen za medije, u medijskoj zajednici i u javnosti vodile su se brojne rasprave o ombudsmenu za medije i pokretale inicijative da se ponovo uspostavi ta funkcija. Bilo kao samostalna institucija, bilo kao dodatna funkcija u sadašnjoj instituciji Ombudsmena BiH (na sličnim temeljima kao i u ranijoj federalnoj instituciji Ombudsmena).
Kakav ombudsmen za medije je u BiH danas potreban i je li moguće to realizirati u relativno kratkom roku?
Samostalna institucija ombudsmena u formi posebnog ureda nije realna opcija. Takav prijedlog podrazumijeva dugu zakonsku i parlamentarnu proceduru odobravanja i finansiranja, što je teško ostvarivo u sadašnjim političkim prilikama u BiH. Uspostavljanje funkcije ombudsmena u okviru novinskih kuća, odnosno javnih servisa, takođe nije realno zbog ekonomskih problema s kojima su ove kuće suočene, ali i zbog nerazumijevanja nužnosti i mogućnosti ombudsmena.
Opcija uspostave ombudsmena za medije u okviru postojećih regulatornih tijela i nevladinih organizacija je znatno realnija. To može biti i u sastavu (samo)regulatornih tijela (pri Vijeću za štampu, ili u okviru Regulatorne agencije), u kojem bi slučaju trebalo uspostaviti paralelne ombudsmene u oba tijela i podijeliti njihovu nadležnost na štampu i posebno na elektronske medije. Najrealnijim se ipak čini prijedlog koji se oslanja na instituciju Ombudsmena BiH. Takva bi inicijativa mogla biti realizirana u relativno kratkom roku i ne bi tražila veliku proceduru i finansijska izdvajanja.
Prednosti i nedostaci u (samo)regulatornim tijelima
Razmotrimo prve dvije moguće varijante. Prva, pri Vijeću za štampu, i druga, u Regulatornoj agenciji. Prednosti su ove:
– ombudsmen omogućava operativniji rad Vijeća, odnosno Agencije;
– ombudsmen je prvostepeni organ Vijeća, odnosno Agencije, koji prima žalbe i rješava ih u prvom stepenu (švedski primjer u Vijeću za štampu);
– može ostvariti efikasnu ulogu medijatora u spornim predmetima;
– ombudsmen olakšava uspostavljanje mehanizma drugostepenog rješavanja u okviru VzŠ, odnosno RAK-a;
– moguće pokrivanje svih medija, uključujući i online medije;
– u ovom slučaju su organizacione promjene minimalne u obje organizacije i, uz to, finansijski izdaci nisu veliki.
I u ovom slučaju postoje nedostaci i nisu zanemarivi:
– nužna je reorganizacija u VzŠ-u i u RAK-u, realnije u VzŠ-u nego u RAK-u;
– funkcija ombudsmena svodi se isključivo na nivo prvostepenog organa ovih tijela;
– zaštita medijskih sloboda je nižeg stepena i u tom slučaju ostali organi VzŠ-a i RAK-a moraju preuzeti značajniju ulogu u tom domenu.
Ombudsmen u instituciji Ombudsmena
Ako bi se ta funkcija obnavljala u okviru institucije Ombudsmena BiH, što se danas čini najrealnijom opcijom, ovo bi mogle biti prednosti:
– ne mora se provoditi obavezna i zato duga zakonska procedura; ne moraju se mijenjati zakoni za uspostavu funkcije;
– nije nužna velika reorganizacija unutar te institucije;
– dovoljna je promjena internih pravnih akata te institucije i uspostavljanje nove funkcije koja bi se formalno mogla nazvati pomoćnikom ombudsmena;
– dodatno finansiranje moguće je ostvariti u okviru minimalnog povećanja budžeta;
– institucija Ombudsmena BiH bi kao cjelina dobila na ulozi ključnog faktora u sprečavanju političkih pritisaka na novinare i medije;
– moguće efikasno djelovanje u domenu zaštite prava na slobodu izražavanja građana i medijskih sloboda kao i zaštite javnosti od medijskih zloupotreba;
– moguće koristiti sve zakonske prednosti djelovanja u okviru državne nezavisne institucije;
– moguće koristiti i sve postojeće resurse institucije Ombudsmena BiH.
Postoje, naravno, i nedostaci:
– ograničenja koja ima ova državna institucija (nemogućnost djelovanja prema komercijalnim organizacijama);
– zaštita javnosti od medijskih zloupotreba ograničena isključivo na javne medije (javni servisi), isključeno djelovanje prema štampanim medijima (svi su komercijalni);
– isključeno pokrivanje online medija (svi su komercijalni);
– na neki način problematičan je sam naziv funkcije i obim djelovanja: iako bi obavljao/la ulogu ombudsmena, naziv bi bio nižeg ranga – pomoćnik, zamjenik, viši saradnik ili slično. Njegovo/njezino djelovanje u formalnom pogledu potčinjeno je hijerarhijskoj ljestvici u Instituciji i u funkciji je troje ombudsmena koji su na njenom čelu.
