Zašto je u BiH nemoguće multietnička stranka za koju će podjednako glasati svi narodi

ODGOVOR JE STAR VIŠE OD 100 GODINA: Zašto je u BiH nemoguće multietnička stranka za koju će podjednako glasati svi narodi

Odgovor na ovo pitanje vjerovatno leži u onom najkrupnijem političkom pitanju – pitanju društveno političkog-uređenja zemlje, ili konkretnije kolika, kakva ili čija Bosna i Hercegovina treba biti.

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Prvi izbori ikad u BiH održani su 1910. godine. Bili su to izbori za Bosanski sabor, bh. parlament uspostavljen nakon aneksije od strane Austro-Ugarske, no više sa savjetodavnom ulogom i daleko manjim ovlastima čak i od ostalih pokrajinskih skupština u Monarhiji. Izbori za Bosanski sabor u konačnici su ličili više na nacionalni popis stanovništva, nego neku ozbiljnu borbu političkih ideja i programa. Nakon što su mjesta u Saboru unaprijed rasporođena po etničkim linijama, sva srpska mjesta u Saboru, njih 31, pripala su Srpskoj narodnoj organizaciji. Sva muslimanska mjesta, tj. njih 24, osvojila je Muslimanska narodna organizacija. Nešto pluralnije je bilo hrvatsko stanovništvo koje je 16 hrvatskih mjesta podijelilo između nešto sekularnije Hrvatske narodne zajednice, koja ih je osvojila 12, i izraziro klerikalne, Štadlerove Hrvatske katoličke udruge koja je osvojila 4.

Do Vidovdanskog ustava iz 1921. koji je zemlji nametnuo rigidni unitarni ustav, BiH je u Kraljevini egzistirala kao politički subjekt  sa svojim institucijama. Tako je na izborima 1920. naša zemlja u Narodnu skupštinu Kraljevine davala 42 od 419 mjesta. Jugoslovenskoj muslimanskoj stranci je pripalo više od pola, tj. 24 mandata, Narodnoj radikalnoj stranci 11, Hrvatskoj težačkoj stranci 7, Savjetu zemljoradnika 12, Hrvatskoj pučkoj stranci 3, Demokratskoj stranci 2 i Komunističkoj partiji Jugoslavije 4. Dakle, s izuzetkom Demokratske stranke koja je isticala svoj jugoslovenski karakter (iako je po sastavu bila predominantno srpska) i Komunističke partije koja jeste bila istinski multietnička, a koje su zajedno osvojile  svega 6 mandata, sve ostale stranke za koje se glasalo u BiH imale su jasan nacionalni karakter.

Prvi multietnički pokret koje je u većoj uspio pridobiti povjerenje ljudi iz svih naroda u BiH bili su Narodno-oslobodilački pokret i Komunistička partija. Ipak, oni su svoju vlast u zemlji uspostavili vojnim putem, kroz oružani antifašistički otpor i pobjedu u Drugom svjetskom ratu, zahvaljujući kojoj su, po uzoru na ostale komunističke države, uveli vlastitu diktaturu narednih 45 godina.

Kada se nakon toga, 1990., narodima u BiH dala ponovo mogućnost da sami biraju svoju vlast, rezultati su bili frapantno slični onima iz 1910. godine.  SDA je osvojila 31,50% glasova, SDS 26,10%, a HDZ 16,10%. Dvije multietničke stranke, Savez komunista BiH i Savez reformskih snaga Jugoslavije nakon pola stoljeća indoktrinacije o bratstvu i jedinstvu i zajedništvu osvojile su zajedno jedva preko 20% glasova.

Ni nakon Daytona i preustroja države situacija se nije bitno promijenila. Iako sada postoji daleko veći broj stranaka, karakteristika je da sve one uglavnom uživaju podršku isključivo unutar jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. SDP BiH, nekoć snažna i dobro organizovana multietnička stranka s enormnim resursima,  koja je sažimala sve ono što se smatralo nadetničkom bosanskohercegovačkom ljevicom, u Republici Srpskoj jedva je tri puta uspjela prebaciti cenzus od 3%, zadnji put 2010. godine.

Kandidat Naše stranke za Predsjedništvo Boriša Falatar na izborima 2018. Godine, iako je vodio intenzivnu kampanju u većinski hrvatskim područjima  i predstavljao se kao pomiritelj Hrvata i Bošnjaka koji je alternativa i Čoviću i Komšiću, na kraju je u opštinama zapadne Hercegovine, većinski nastanjenim Hrvatima, jedva igdje imao i trocifren broj glasova.

Druge stranke u BiH uglavnom se i ne trude obraćati više nego jednom narodu iz kojeg crpe bazu glasača.

Zašto glasa „svako za svoje“?

Pitanje koje se ovdje postavlja je zašto u više od 100 godina niti jedna politička opcija s izuzetkom Komunističke partije (koja legitimaciju za vladanje nije dobila na izborima, zapravo, vlast su i izgubili prvi put kad su izašli na njih) nije uspjela u većoj mjeri da osvoji umove i srca svih naroda u Bosni i Hercegovini?

Logičan i najčešći odgovor bi bio da su narodi u BiH duboko ogrezli u nacionalizam, da elite manipulišu njihovim strahovima te da za prevazilaženje današnjeg etnički motivisanog glasanja valja udariti na sva tri nacionalizma. Ova teza je tačna, ali samo djelomično. Ima, dakako, u svakom narodu u BiH zaziranja od onog drugog, mitomanije, netrpeljivosti, dubinskog historijskog nepovjerenja, itd. No, nije valjda da pored toga nema i nekih 15%, hajde makar i 10% ljudi koji prevazilaze vlastite nacionalne predrasude i strahove te žele političku opciju koja će im ponuditi nešto više od puke nacionalne retorike straha? Kako još uvijek nije uspjela da se organizuje nijedna politička opcija koja bi barem u tolikom procentu osvojila povjerenje i podršku sva tri naroda u BiH?

Odgovor na ovo pitanje vjerovatno leži u onom najkrupnijem političkom pitanju – pitanju društveno političkog-uređenja zemlje, ili konkretnije kolika, kakva ili čija Bosna i Hercegovina treba biti. Težnja bošnjačkih elita od Muslimanske narodne organizacije u A-U do Jugoslovenske muslimanke organizacije u Kraljevini Jugoslaviji bila je očuvati politički subjektivitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine u državama u kojima se nalazila. Srbi u BiH s druge strane generalno su težili ka ujedinjenju sa svojim sunarodnjacima iz Srbije, bilo u okviru velike Srbije ili Jugoslavije. BiH je u svakom scenariju bila podređena srpskim nacionalnim interesima. Hrvatske političke stranke i organizacije težile su ujedinjenju BiH s Hrvatskom, što je u Austro-Ugarskoj otvoreno zagovarano od obje političke stranke i HNZ-a i HKU-a, a u Kraljevini od HSS-a. Svaki od tri naroda, zajedno sa svojim udruženjima, inteligencijom i političarima stajao je predominatno uz jedan od ova tri nacionalna koncepta.

Iako je komunistička era ova pitanja gurala pod tepih, ona su eruptirala ponovo nakon izbora 1990. Odluka SDA da BiH povede putem nezavisnosti, odlučnost SDS-a da to i po cijenu rata i genocida spriječi te ostanku u Jugoslaviji nađe alternativu u stvaranju srpske države u BiH koja bi se pripojila Srbiji, podrška HDZ-a nezavisnosti ali uz zahtijevanje vlastite političke jedinice i uspostavu političkog predstavljanja zasnovanog strogo na etničkom principu, vodili su do poznatog scenarija. Kada je na scenu stupio totalni sukob tri nacionalne politike, dvije multietničke stranke su u doslovnom smislu izgubile svoj smisao postojanja. „Reformisti“ su se ubrzo ugasili i nestali, dok je SDP 1992. zamrznuo svoje djelovanje.

Dayton ovu situaciju nije razriješio, samo je zamrznuo ratno stanje i pretvorio ga u jedan prilično specifičan i nakaradan ustav.

Šta znači biti multietnička stranka u BiH?

Ne treba se zavaravati šta je stav svakog od narooda ponaosob u BiH. Ogromnoj većini Bošnjaka nije nimalo drago što u BiH postoje entiteti i većina bi je voljela vidjeti kao prostu unitarnu državu u kojoj vlada princip jedan čovjek – jedan glas; ogromna većina Srba u BiH historijski je težila ujedinjenju s braćom preko Drine, no danas ne želi ići ispod minimuma što snažnije Republike Srpske i prava nacionalnog veta uz što labaviju Bosnu i Hercegovinu; kao i što velika većina Hrvata  teži danas da ima svoj političkih entitet u BiH ili, ako ništa, konsocijacijsko entičko predstavljanje gdje će onim kandidatima za koji većinski Hrvati glasaju biti garantirane kvote za učešće u vlasti, bez obzira na ukupan procenat Hrvata u zemlji.

Kada se u takvoj konstealciji odnosa pojavi neka multietnička stranka koja želi da se bori protiv sva tri nacionalizma, ona se u startu suočava s nepremostivim problemima. Prije ili kasnije morat će odgovirit na pitanje kako želi da BiH bude uređena. Ako kaže da želi građansku državu i prevazilaženje etničkog koncepta, čemu bi multietničke stranke, posebno liberalne orijentisane, trebale težiti, kod većine Srba i Hrvata vjerovatno će sebi zatvoriti vrata. Ako izjavi da joj je prihvatljivo trenutno Daytonsko uređenje, doživjet će prezir većine Bošnjaka, a ni Hrvati neće imati preveliki interes da je podrže. Ako pak kaže da je za tri entiteta, automatski će se legitimisati kao neko ko podilazi hrvatskim interesima, Bošnjacima će biti odbojna, a Srbi će vjerovatno biti ravnodušni. Ako pokuša balansirati, pa primjerice kaže da prihvata postojeće uređenje, ali da ipak smatra da se treba u većoj mjeri kretati prema građanskom konceptu, to će opet naići na potencijalne simpatije samo kod dijela Bošnjaka, a skepticizma kod većine Srba i Hrvata.

Multietničke građanske stranke će biti sumnjive i u zavisnosti od svog mjesta sjedišta. Ukoliko se ono nalazi u Sarajevu, velike su šanse da će kod Srba i Hrvata biti percipirani kao samo još jedan izdanak sarajevske političke kuhinje, što bi u suprotnom smjeru važilo i da se nalaze u Mostaru i Banjoj Luci.

A kada se dođe tek do pitanja koja se tiču rata, o tome šta misli o jednoj, drugoj ili trećoj vojsci, ovom ili onom komandantu, tu će se tek svaka multietnička stranka morati naći pred ključnim izazovom – kojem narativu prosisteklom iz tog rata želi pripadati, tj. kojem narodu primarno planira da se obraća kao svom političkom tijelu.
Ako odgovore na ova pitanja pokuša izbjeći ili ostaviti po strani,  stranci to vjerovatno neće donijeti popularnost ni kod jednog naroda u BiH – naprotiv, svakom će postati sumnjiva.

 Problem s kojim se suočavaju multietničke stranke nije tek u pukom nacionalizmu i nepovjerenju naroda, nego prvenstveno činjenici da pripadnici svakog od tri naroda imaju potpuno drugačije viđenje optimalnog uređenja Bosne i Hercegovini. Po tom pitanju postoji plebiscitarno raspoloženje unutar svakog od naroda koje nadilazi pitanja nečijeg ideološkog i političkog opredjeljenja i odnosa prema drugim narodima.

Iako će mnogi teoretičari, posebno oni na ljevici, tvrditi da su sve to teme i pitanja koje elita nameće narodu kako bi im skretala pažnju od onih navodno stvarnih životnih problema, činjenica da preko 100 godina jedno te isto, temeljno političko pitanje muči BiH , pitanje njenog optimalnog uređenja i položaja, pokazuje da u tom pogledu očito postoji neka viša supstanca, neki nacionalni zeitgeist koji politički predstavnici iz epohe u epohu samo preuzimaju i utjelovljuju od naroda iz kojeg potječu, prije nego da ga nameću s vrha.

 Da bi se ove podjele mogle prevazići, neophodno je ili da pripadnici jednog naroda u većoj mjeri odbace svoj nacionalni koncept kojem historijski teže i prihvate tuđi ili da se izumi nova, četvrta vizija državnog uređenja BiH koja bi mogla mobilisati veći procenat pripadnika sva tri naroda.

 Za sada, nijedan od ova dva scenarija nije izgledan, a samim tim ni činjenica da će u skorijoj budućnosti doći do pojave stranke koja će uživati veću podršku na teritoriji čitave BiH i od svih naroda u približno podjednakoj mjeri.

SB