Zašto je Europska socijalna demokracija sve manje crvena

Europske stranke lijevog i desnog centra ideološki su se gotovo izjednačile, a Europskom unijom vlada politika centra. Ipak, u gospodarskoj krizi građani se radije okreću desnici. Zašto? Grčka ih je prestrašila.

IZVOR: Globus

Neko vrijeme prije prošlogodišnjih izbora za Europski parlament činilo se da će lijevi centar, a to su europske socijaldemokratske i socijalističke stranke, pokupiti većinu glasova i na nacionalnim izborima koji svako toliko iskoče u nekoj zemlji i na europskoj razini. To se nije dogodilo i glasači su na europskim izborima, koji su važni zato da se vidi kako Europa kao cjelina diše, birali uglavnom EPP, a u zemljama članicama, ako su bili prestrašeni krizom, uglavnom desni centar.

Ideologija dvije stranke centra je toliko slična da nema velikih razlika, samo što su glasači desni centar smatrali kompetentnijim. Najbolji je primjer Švedska. Tamo su godinama vladali socijalisti, ali je na početku krize desni centar, Moderati, dobio izbore na platformi boljeg i kompetentnijeg upravljanja državom. Šveđani su se, prestrašeni da ne propadnu kao Grčka, odlučili za desnu vladu koja je smanjila dotacije i povećala zaposlenost. Tako su dobro vodili zemlju da građani krizu nisu niti osjetili. Sljedeći mandat dobili su jer su Moderati upozoravali da je kriza u Europi još prisutna i opasna, iako su ih već skeptično pogledavali jer je Šveđanima bilo dobro kao i uvijek. Treći mandat nisu dobili, a htjeli su povratak na stare, vrlo velike socijalne povlastice. Ali, samo mjesec dana nakon što su izabrani, švedski su socijalisti napravili velike pogreške, od vanjskopolitičkih, poput ustupaka Putinu u vojnim pitanjima, do malih skandala kao što su bila stalna putovanja jednog ministra u vladi, inače Turčina, u svoju prvu domovinu. Šveđani sada, nakon velike krize i nakon što su im opet digli poreze, ocjenjuju svoju novu vladu kao nedovoljno kompetentnu.

U svibnju prošle godine, kad se birao Europski parlament, već su bili prošli izbori u Francuskoj i François Hollande već je dvije godine vladao te povukao oštru crtu razdvajanja, barem deklarativno, prema Angeli Merkel kao najistaknutijoj osobi desnog centra u EU. Time je htio figurativno uzviknuti: “Ja sam ljevica, a ne pudlica Angele Merkel!”

Neposredno prije nego što su glasali europski građani, u Italiji je izbore dobio lijevi centar i nasmijani mladi lider Matteo Renzi. Na valu te nacionalne pobjede Renzi i dalje plovi po dobrom moru i danas je, čak i više nego Francuz, vođa europskog lijevog centra. On obećava i provodi, koliko može, čak i reforme.

Kao predstavnici etablirane europske ljevice na centru, Hollande i Renzi uzeli su u zaštitu grčkog premijera Aleksisa Ciprasa i njegovu Sirizu. Kao i u nekim ranijimprilikama, ali ova je bila najznačajnija, markirali su svoju razliku prema Angeli Merkel kao lideri svojih država, ali i kao predstavnici drugačije političke ideologije.

Samo, koliko drugačije? To je pitanje koje rezonira po cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj. Milanovićev SDP nedavno nije niti raspravljao o prijedlogu Antuna Vujića, svoga jedinog preostalog ideologa koji ima intelektualni kapacitet napisati program partije koji rezonira smodernim idejama, ali je nacionalan. Nije važno mogu li članovi stranačkog Predsjedništva, koji su po intelektualnom profilu sličniji Milanki Opačić nego Davoru Bernardiću, shvatiti taj sadržaj; sam sadržaj je takav da lidera stranke bitno ne interesira, baš zato jer je socijaldemokratski. Zoran Milanović inspiriran je drugačijim modelom, “trećim putem” Tonyja Blaira. Uoči izbora u Britaniji, koje je David Cameron vrlo lako dobio, Blair je kritizirao lidera laburista Eda Milibanda da se previše udaljio od centra prema ljevici, a da samo centar donosi pobjedu. O tome se razvila velika debata i na kraju se ustanovilo da je Blair bio u pravu. Laburisti se sada ponovno pomiču prema sredini biračkog spektra.

Što se stranke više pomiču prema centru, glasači koji su prije birali shodno vlastitom političkom uvjerenju, primjerice socijaldemokratskom, otpadaju. U Njemačkoj tako napuštaju SPD i glasaju za one koje smatraju ljevijima, tj. Zelene, ili jasno, beskompromisno lijevima, kao što je Die Linke.

Jednako tako, ankete o javnom mnijenju pokazuju da mlađi glasači naginju strankama mnogo ljevijim od socijaldemokracije. Ovako je to objasnila jedna 19-godišnjakinja koja redovito pohađa antikapitalističke demonstracije: “Ljevičari, kao što je većina novinara, kao što ste vi, dio ste establishmenta. Vi ste to mjesto zauzeli, za nas mjesta nema. Ali, na krajnjoj desnici i krajnjoj ljevici stvara se novi establishment. Tamo ćete nas naći i srest ćemo se jednoga dana, samo ne znam kako.” Možda, glasio je moj odgovor. Europa stari, a stariji glasači se odlučuju za centar.

Europski parlament je presjek političkih afiniteta u Europskoj uniji i važan jer se tamo potvrđuju odluke koje postaju zakoni ili trend ponašanja u Uniji, ali i zato jer tamo Europa ideološki vibrira. Ovaj sastav Europskog parlamenta, usprkos nadama lijevog centra, potvrdio je premoć desnog centra, iako većina građana EU još itekako osjeća krizu. U skupini EPP-a, dakle desnog centra, 273 su zastupnika, a lijevi centar, Socijalisti i Demokrati, imaju 190 zastupika.

U Francuskoj se i François Hollande, koji je prije ideološki bio na lijevom krilu svoje stranke, nakon izbora, kao francuski predsjednik, pomaknuo velikim koracima prema političkom centru. I on i njegov vjerojatni protivnik na idućim predsjedničkim izborima Nicolas Sarkozy koriste jaču retoriku, ali zapravo, i u to nema sumnje, traže i trže glasove na centru. Kad love glasove, i francuski lijevi i desni centar naglašavaju međusobne razlike. Tako, primjerice, Sarkozy govori protiv pretjerane imigracije i izazvao je europski skandal kad je, dok je bio predsjednik, onemogućio da zaživi jedno na brzu ruku sklepano naselje nomadskih Roma, podrijetlom Rumunja. Socijalisti su se zgražali, ali je prošle godine Hollandeov premijer Manuel Valls učinio navlas istu stvar. I lijevi i desni centar imaju podjednak sustav vrijednosti.

U Njemačkoj SPD nema većih primjedbi na to kako Angela Merkel vodi ekonomsku politiku zemlje i Europske unije. Svakako, iz Francuske se čuju optužbe na račun SPD-a da su se“prodali” Angeli Merkel i da je njemačka socijaldemokracija “kolateralna žrtva” grčke krize, ali SPD ne pokazuje da se previše uzrujava.

Nakon referenduma je Aleksis Cipras smijenio Varufakisa, prihvatio reforme i velikim koracima krenuo nadesno, prema političkom centru. Tako je zaobišao platformu na kojoj je bio izabran ne odgovorivši na zahtjev lijevog krila ionako vrlo lijeve Sirize, ali, čini se, sad tek ima šanse preživjeti u Uniji. Naime, čini se kako ona, da bi nastavila sa svojim poslom – a kreće se kao stari medvjed, sporo, tromo, jer se 28 članica stalno usuglašava – ne može unutar sebe imati na vlasti suviše lijevu stranku. Samo se po sebi razumije da ne može imati ni krajnje desnu. Vrijednosti na kojima počiva briselski blok ne smiju se suviše izazivati jer onda takvu stranku partneri s centra istisnu iz svog tkiva kao gnojni čir.