Zašto je Bakir Izetbegović posljednji stub državnosti
U vremenu kada se politički pragmatizam prodaje kao mudrost, a šutnja kao državničko ponašanje, Bakir Izetbegović ostaje vjerovatno posljednji lider u Bosni i Hercegovini koji još uvijek izgovara rečenice koje bole, koje izazivaju, ali koje i to treba priznati drže kičmu jedne poražene političke većine uspravnom. Kritike na njegov račun dolaze s raznih strana: iz Sarajeva, gdje ga optužuju da je predugo ostao; iz entiteta koji mu nikad nisu oprostili prezime; iz međunarodnih krugova koji bi radije vidjeli servisabilne partnere bez identitetskog stava. Ipak, jedno pitanje ostaje bez odgovora: ako ne on, ko?
Dok se druga bošnjačka politička imena dodvoravaju međunarodnoj zajednici, pristaju na tihu kapitulaciju kroz “kompromise” koji razgrađuju temelj države, Bakir Izetbegović je jedan od rijetkih koji odbija da se saginje. Nije to tvrdoglavost – to je posljedica iskustva koje je njegovo političko nasljeđe uklesalo u tkivo Bosne i Hercegovine. Njegova politika nije savršena, ali je ukorijenjena. Nije bezgrešna, ali je prepoznatljiva. On ne mijenja retoriku ovisno o forumu. Ne govori jedno za kamere, drugo u Briselu, a treće u Ankari. I to je, u ovom vremenu potpune političke mimikrije, već ozbiljna vrijednost.
U svijetu u kojem se političari sve češće ponašaju kao menadžeri sopstvenih interesa, Izetbegović ostaje političar stare škole: vjeran jednom narodu, jednoj ideji, jednoj borbi. Njegov otpor stvaranju trećeg entiteta, popuštanju pred ucjenama iz Banja Luke i uzmicanju pred kvazireformama koje jačaju etničke linije, nisu posljedica kalkulacije već principa. I tu je razlika koju savremena javnost ne zna uvijek da cijeni. Jer lako je biti “prihvatljiv” kad se odrekneš svega što jesi.
U posljednjih deset godina, Bakir Izetbegović je bio ne samo politička već i simbolička meta. Kada jedan briselski diplomata izjavi da je “Bakir možda tvrd u stavovima, ali barem znamo za šta se zalaže” – to nije kompliment, to je dijagnoza evropskog licemjerja koje više voli nejasne lidere, spremne da klimnu glavom pod svaku cijenu. A Izetbegović, sviđalo se to kome ili ne, glavu još uvijek nosi uspravno.
SDA kao politička organizacija, uz sve svoje slabosti i greške koje se mogu korigirati, ostaje posljednji organizirani bedem državnosti na koji još uvijek možete naići kad krenete niz koridor institucionalne demontaže BiH. Oni koji je napadaju često zaboravljaju da napadaju infrastrukturu koja još jedina, makar i klimava, stoji. U trenutku kada druge stranke trguju pozicijama za dnevni mir, SDA i njen lider govore o Ustavu, presudama Evropskog suda, ravnopravnosti. To nije popularno. Nije moderno. Ali je neophodno.
Izetbegović nikada nije igrao za publiku. To je ono što njegovi kritičari ne razumiju, a njegova stranka ne zna da artikuliše. On vodi bitku koja je starija od njega, težu od većine njegovih savremenika, i dugoročniju od svakog izbornog ciklusa. U vremenu kad su svi drugi zauzeti kalkulacijom, on igra na nešto što više niko ni ne pominje,a to je odgovornost pred historijom.
Zato je danas, u zoni potpunog relativizma i meke predaje, Bakir Izetbegović možda i posljednji tvrdokorni nacionalni lider. Nema takvih više mnogo ni u Evropi, a još manje u Bosni. I dok god stoji tamo gdje je stajao i prije pet, deset i petnaest godina – možda bi mu, umjesto beskrajne sumnje, trebalo priznati ono što mu stvarno pripada: u ovom trenutku, on nije prepreka stabilnosti već on je posljednji koji je još nije predao.
Piše: Fikret MEHOVIĆ (doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)
magazinplus.eu
