2020. godina možda nije najbolja godina ikad, ali je sigurno, kako kaže Tony Morley, „najbolja godina za preživljavanje kuge“.
The Spectator ima dugu i ponosnu historiju optimizma zasnovanog na činjenicama, ponekad sadržanu u članku s kraja godine u kojem se objašnjava da statistika potvrđuje da je to bila najbolja godina ikad, čak i ako niste stekli takav utisak dok ste pratili vijesti.
Pa, 2020. nije dobar kandidat za jedan takav članak. „Najgora godina ikad“, prema naslovnoj strani magazina Time. Svi dijelimo taj osećaj donekle. Pamtit ćemo 2020. godinu kao godinu bolesti i smrti, i blokade koje su razdvajale prijatelje i rođake i poduzeća od kupaca, uzrokujući depresiju, ekonomske i kliničke vrste.
Ali ako bismo to shvatili doslovno – najgora godina ikad – to je vrsta izjave koja se može objasniti samo spektakularno kratkim sjećanjem. Samo od početka 20. stoljeća (a imajte na umu da je „ikad“ čak i duže od toga) iskusili smo dva svjetska rata, Veliku depresiju, Holokaust, Gulag i Maov Veliki skok.
Čak i ako se ograničimo na pandemije, azijska gripa 1957-58. i hongkonška gripa 1968. ubili su sličan broj ljudi iako je svjetska populacija bila mnogo manja. Da je Covid-19 bio smrtonosan poput španske gripe, prije samo jednog stoljeća, ne bismo sada gledali 1.7 miliona smrtnih slučajeva širom svijeta, već negdje između 200 i 400 miliona. A većina tih žrtava bile bi između 15 i 35 godina.
Naravno, ništa od toga nije utjeha kad se suočimo sa novim smrtonosnim virusom i odbojnim ponašanjem, neviđenim blokadama koje prizemljuju letove, uništavaju poduzeća i iza sebe ostavljaju milione nezaposlenih.
Koliko je uništeno, a koliko ušteđeno ljudskom domišljatošću i poduzetničkom fleksibilnošću u najtežim zamislivim okolnostima? Da li je pošteno uopće govoriti o 2020. godini kao jednoj od najgorih godina u novijem sjećanju?
Podaci još uvijek nisu dostupni, ali možemo koristiti projekcije i scenarije da bismo došli do okvirnog odgovora. Globalna ekonomija se vjerovatno urušila za oko 4.2 procenta u 2020. godini, tako da BDP po stanovniku realno završava nešto niže nego 2017. godine, ali veći nego 2016. Da bismo došli do najvišeg BDP-a po stanovniku koji je čovječanstvo ikad postiglo, sada ćemo treba sačekati 2022. godinu.
Prirodno, takva recesija ima razarajući efekat na egzistenciju ljudi. Prema osnovnom scenariju Svjetske banke, oko 88 miliona ljudi gurnuto je nazad u krajnje siromaštvo zbog pandemije. Ako je tako, globalna stopa siromaštva sad iznosi 9.1 procenta. To je loše, ali zapravo, vraća nas samo na stopu siromaštva iz 2017. godine, koja je bila polovina onoga što je bila deceniju ranije, i samo trećina onoga što je bila na prelomu milenija. Ako se globalni rast ubrza, trebalo bi da dostignemo najnižu stopu siromaštva u historiji bar 2023. godine.
Kako ljudi gube posao i prihode, mnogi su gladni. Projekcije Organizacije za hranu i poljoprivredu ukazuju na povećanje globalnog broja hronično pothranjenih sa 8.9 na oko 9.9 procenata. Užasan ishod, ali i dalje predstavlja manje od četvrtine nego što je bilo 2000. godine.
Srećom, novi koronavirus rijetko pogađa djecu. Međutim, indirektni efekti gubitka prihoda domaćinstva, opterećena zdravstvena zaštita i manja pokrivenost vakcinacijom protiv uobičajenih bolesti uzet će ozbiljan danak i mladima.
Prema procjeni objavljenoj u Lancetu ranije ove godine, pandemija bi mogla da rezultira s dodatnih 447.200 smrtnih slučajeva mlađih od 5 godina tokom šest mjeseci. Ovo se zasniva na scenariju velikih poremećaja u zdravstvenim sistemima, a s obzirom da se slika od tada malo razvedrila u zemljama s niskim i srednjim prihodima, ovo je gotovo sigurno precijenjeno.
Ali čak i ako bi se ovaj scenario pokazao tačnim, samo su tri godine zabilježile nižu smrtnost djece nego ove godine – poslednje tri godine. Čak i ako se Lancetova projekcija ispostavila tačnom, 2020. godina u cjelini i dalje bilježi 1.3 miliona manje smrtnih slučajeva djece nego 2010. i sedam miliona manje nego 1990. godine uprkos povećanoj svjetskoj populaciji.
Politika se definitivno pogoršala 2020. godine, jer autoritarci nikad ne dangube tokom dobre krize, ali većina njih je u slabijem položaju nego što se to često pretpostavlja, jer je lakše obećati nego ispuniti i stoga je lakše preuzeti nego ostati na vlasti. Nadamo se da će se diktatori suočiti s težom 2021. godinom, jer nam vakcina pomaže da napravimo zaokret i ljudi traže da se društva ponovo otvore.
Naš brzi naučni i tehnološki odgovor na Covid-19 najvažniji je razlog za vjeru u budućnost. Optimizam nije verovanje da se problemi i katastrofe ne događaju (zaključio sam zdravstveno poglavlje svoje knjige Progress iz 2016. godine upozorenjem da će u nekom trenutku virus „vjerovatno mutirati u oblik koji je dovoljno smrtonosan da uzme strašan danak čovječanstvu“. Umjesto toga, optimizam je uvjerenje da nam rast znanja i tehnoloških sposobnosti daje sve impresivnije alate za rješavanje problema i katastrofa s kojima ćemo se suočiti.
Dokaze za to vidjeli smo 2020. Čovječanstvu je trebalo 3.000 godina da razvije vakcinu protiv dječije paralize i malih boginja. Moderna je za dva dana dizajnirala vakcinu protiv Covid-19.
Da smo se suočili s ovim novim koronavirusom 2005. godine, ne bismo imali tehnologiju ni da zamislimo mRNK vakcine, da se pojavio 1975. ne bismo imali mogućnost očitavanja genoma virusa, da je došao 1950. godine, ne bismo imali nijedan respirator na planeti. A da smo pogođeni ovom pandemijom prije pojave interneta, naša ekonomija bi u potpunosti propala, kao i naši društveni odnosi.
2020. godina možda nije najbolja godina ikad, ali je sigurno, kako kaže Tony Morley, „najbolja godina za preživljavanje kuge“.
Ukratko, ova bolest bi bila gora u bilo kojoj drugoj eri, a napredak u posljednjih nekoliko decenija bio je tako brz, a ljudska kreativnost pod pritiskom toliko impresivna, da nas čak i velike prepreke odgurnu samo nekoliko godina unazad. Samo tri godine u historiji bile su bolje u pogledu BDP-a po stanovniku, ekstremnog siromaštva i dječije smrtnosti – 2017, 2018. i 2019. godina.
Uprkos pandemiji i globalnoj blokadi, udio hronične gladi trenutno je za četvrtinu manji nego 2000. godine, smrtnost djece opala je za 40 procenata, a ekstremno siromaštvo za dvije trećine.
Daleko od toga da je bila najgora godina ikad, 2020. bila je četvrta najbolja godina u historiji.
Piše: Johan Norberg (The Spectator / Dialogos)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
