O obuhvatnosti i slojevitosti kazivanja Rasima Ibrovića o sarajevskoj kući Sabura, najreprezentativnijem zdanju bosanskog tradicionalnog graditeljstva
Rasim Ibrović, Kuća Sabura – Čitanje bosanske kuće, Centar za mirovno obrazovanje – CMO, Sarajevo, 2020.
Monografija „Kuća Sabura – Čitanje bosanske kuće“ Rasima Ibrovića na višestruk način predstavlja nesvakidašnje i, po mnogo čemu, jedinstveno pisano svjedočanstvo o bosanskoj kulturno-povijesnoj baštini. Premda se u njezinom središtu, kako to sugerira već i naslov, nalazi kazivanje o sarajevskoj kući Sabura, nastaloj vjerojatno u 18, a moguće čak i u 17. stoljeću, Ibrovićeva monografija je mnogo više od toga, jer nam kroz kazivanje o tom najreprezentativnijem zdanju bosanskog tradicionalnog graditeljstva na dojmljiv način posreduje zadivljujuće uvide o cjelokupnoj bosanskoj kulturno-povijesnoj baštini, bilo da je riječ o nekoj od ključnih bosanskohercegovačkih kulturnih ustanova, poput Zemaljskog muzeja, bilo da je riječ o nekim za naše podneblje karakterističnim, duboko uvriježenim i povremeno kontroverznim kulturološkim fenomenima, kao što su kultura priprave i pijenja kave ili ars fumandi u čitavom nizu njegovih segmenata.
Da se Ibrović prihvatio samo deskriptivnog kazivanja o kući Sabura, danas sačuvanoj na dva mjesta, pobliže u obličju haremluka (ženskog dijela kuće) u stalnoj postavci Zemaljskog muzeja i u obličju selamluka (muškog dijela kuće) in situ, već bi to bio iznimno vrijedan pothvat, neizostavno skopčan s pozivom da od zaborava i propasti spasimo selamluk kuće Sabura, jedan od rijetkih sačuvanih tragova tradicionalnog stambenog graditeljstva u Sarajevu, ali i općenito u našoj zemlji. No, Ibrovićevo monografsko kazivanje o kući Sabura mnogo je obuhvatnije i slojevitije, a proizlazi iz samog Ibrovićevog pristupa koji autor naznačuje i obrazlaže već u predgovoru monografije, podsjećajući na njega krajnje opravdano i nekoliko puta kasnije.
Konkretno, duboko uvjeren da arhitektura, a naročito kultura stanovanja, uvijek predstavlja kristalizaciju kulture, najbolju i najvjerniju sliku ili zrcalo čovjeka i njegovog svjetonazora, Ibrović svoje kazivanje o kući Sabura čini jedinstvenim i na taj način neusporedivo bogatijim, prije svega, upuštanjem u gonetanje sakralnog govora kuće Sabura, što ne bi trebalo čuditi, jer je religijsko gotovo uvijek, a naročito u obzorju tradicionalnoga, činilo ključnu okosnicu kulture. Dakle, riječ je o dvostrukom i usko povezanom autorovom uvjerenju. Baš kao i sve ono od čega je satkana tradicionalna kultura stanovanja, tako i sve arhitektonske sastavnice tradicionalne kuće, pored onog funkcionalnog, pored praktično-utilitarnog aspekta, istodobno posjeduju i slojevita, univerzalna simbolička značenja, univerzalne poruke i istine koje nas upućuju na tajnu čovjeka, zagonetku kozmosa, otajstvo Zbilje, koja nadilazi, obuhvaća, prožima i čitav kozmos i svakog čovjeka. Na tom se obzorju, obzorju po kojem se Ibrović djetinje razigrano i znalački suvereno kreće, svaka kuća raskriva kao „grad u malom, ali i čovjekova percepcija ne samo grada već i svijeta – svijeta ovostranog i onostranog“, a kućno ognjište kao središte svijeta na tragu misli Mircea Eliadea, koju Ibrović programatski stavlja na početak svoje monografije.
Uz sve ostalo, a mnogo je toga, upravo taj pristup i njegova dojmljiva realizacija predstavljaju jedinstvenost, vrhunac, rekli bismo naprosto krunu Ibrovićeve monografije, a činjenica da Ibrović taj pristup povezuje izravno s perenijalnim filozofskim uklonom, omogućuje mu da kroz kazivanje o kući Sabura ruši veoma rasprostranjene predrasude i stereotipe o kulturološkom i religijskom „čistunstvu“, bilo općenito, bilo, što je još važnije, u našem kulturnom-religijskom miljeu, prokazujući lažnost „mita o samorodnosti“ bez obzira na to s kojih ili čijih pozicija taj zlokoban mit dolazio, bio on poglavito profiliran kulturno, nacionalno, politički ili religijski.
Štoviše, ponirući kroz kazivanje o kući Sabura u dubine bosanske kulture, u slučaju kuće Sabura, prije svega, ali nikako isključivo u njezine orijentalno-islamske sastavnice koje uključuju i religiozno-duhovnu tradiciju islama, Ibrović pokazuje da nas istinska ukorijenjenost u „svoje“ ne samo lišava straha od drugih nego nam i pokazuje da smo s drugima u neraskidivoj povezanosti, štoviše neporecivom srodstvu, nerijetko čak i u samom središtu „vlastitoga“. Uz sve specifičnosti i različite naglaske, zrcaljenje Zbilje u „vlastitom“ uključuje neporecive sličnosti i paralele, ponekad i istovjetnosti, sa zrcaljenjem Zbilje kod „drugih“, što je poziv na ponovnu spoznaju našeg bratstva i sestrinstva u ljudskosti. Ibrovićevo gonetanje sakralnog govora kuće Sabura majstorska je potkrepa i elaboracija dotične zakonomjernosti koje su, prije svega, svjesne mistične tradicije svih religija, ali i važno kritičko pitanje nad suvremenom arhitekturom, pa i arhitektonskim trendovima u današnjem Sarajevu, čiji je jedini preostali domet, čini se, produkcija betonskih i staklenih „mašina za stanovanje“, iza čega se krije brutalna redukcija čovjeka na jednu jedinu dimenziju, puku funkciju nezajažljivog profita.
Okosnicu monografije „Kuća Sabura – Čitanje bosanske kuće“ Rasima Ibrovića čini osam poglavlja. U prvom poglavlju „Sarajevo kao orijentalno-osmanski grad na baštini srednjovjekovne župe Vrhbosne“ Ibrović podastire preludij za sve ono o čemu će kasnije biti riječi, podsjećajući nas na početke i povijest Sarajeva.
Već u prvom poglavlju susrećemo se s još nekoliko specifičnosti koje Ibrovićevu monografiju čine jedinstvenom i, bez pretjerivanja, sadržajno veoma raskošnom. Riječ je, prije svega, o glosama koje, prateći središnji tekst, pružaju različite poglede na ono o čemu je u središnjem tekstu riječ. U većini slučajeva radi se o zapažanjima stranih putopisaca i diplomata ili pak domaćih kroničara, a nerijetko i o narodnim pjesmama ili poslovicama. Pored toga, riječ je o bilješkama, smještenim na koncu knjige, koje bacaju dodatno svjetlo na kulturne fenomene koje propituje središnji tekst, a naglasak je nerijetko na raskrivanju njihove transkulturalne srodnosti. Nadalje, u pitanju je pojmovnik natuknica iz monografije, smješten na samom koncu knjige, u kojem autor ne propituje samo njihova značenjska polja vezana uz neposredan sadržaj monografije, nego i njihova značenjska polja vezana uz suvremene društvenopolitičke fenomene općenito. Na koncu, riječ je i o prikladno odabranim ilustracijama koje pružaju dodatnu privlačnost i uvjerljivost svemu izrečenom pisanom riječju.
Premda bi se moglo pomisliti da sve to skupa umanjuje čitljivost i prohodnost kroz središnji tekst, takva je opasnost otklonjena vještim dizajnerskim rješenjima – središnji tekst se može čitati neovisno o pratećoj „aparaturi“ – ali i raskošnim uvidima koje pružaju glose, bilješke i pojmovnik. Štoviše, pojedine glose i bilješke, čak i pojašnjenja iz pojmovnika, gotovo da predstavljaju iznimno zanimljive i posve samostalne mikroeseje o različitim sekvencama naše povijesti ili pojedinim kulturnim fenomenima, približavajući nam ne toliko poznate ili uglavnom nepoznate uvide i spoznaje. Takva je, primjerice, već jedna od prvih bilježaka o povezanosti i komunikaciji Juraja Neidhardta i Le Corbusiera, iz koje se izrodila i Corbusierova opaska o Alifakovcu kao „najljepšem groblju“.
U drugom poglavlju „Specifičnost bosanskog (južnoslavenskog) i osmanskog (orijentalnog) stambenog graditeljstva“ Ibrović nas upoznaje sa silnicima koji će oblikovati izgradnju bosanske osmanskodobne kuće, pa tako i kuće Sabura, naglašavajući da njezinu ključnu orijentalnu, pobliže osmansko-tursku arhitektonsku sastavnicu predstavlja divanhana. Štoviše, upravo će uključivanje tog specifičnog orijentalnog elementa omogućiti oblikovanje „arhitekture nadohvat ruke“, tipične za osmanskodobno stambeno graditeljstvo. Koliki je njezin kritički potencijal za suvremene arhitektonske trendove, pa i u samom Sarajevu, pokazuje već svijest o neprikosnovenom „pravu na vidik“.
U trećem poglavlju „Kratka povijest kazandžijsko-trgovačke i aginske porodice Sabura (XVII, XVIII i XIX st)“ Ibrović se pozabavio podastiranjem obiteljske povijesti Sabura od njezinih prvih pisanih spominjanja do njezinog izumiranja, oslanjajući se na različite izvore. Zanimljivo je da Hamdija Kreševljaković ističe da je iznimno bogatstvo obitelji Sabura, koja je prakticirala razgranato gospodarsko djelovanje koje je uključivalo čak i posjedovanje mlina, bilo stečeno „štednjom i marljivošću“, „s halalom“. Kreševljaković u tome pronalazi razlog zbog čega je njihova svojina ostala neokrznuta brojnim sarajevskim požarima.
Četvrto poglavlje je baš poglavlje u kojem se izričitije počinje zrcaliti višeslojnost i višestruka vrijednost Ibrovićeve monografije, koja uvelike premašuje puko kazivanje o kući Sabura. Naslovljeno „Kuća Sabura na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine“, to nam poglavlje približava pripovijest o prvom takvom prezentiranju bosanske kulture europskoj, ali i svjetskoj kulturnoj javnosti. Premda je, posve očekivano, bosanski paviljon u cjelini „bolovao“ od onodobnih i ponegdje još živućih orijentalističkih zabluda, važno je istaknuti da se baš bosanska kuća, pobliže haremluk kuće Sabura, svojom autentičnošću uspjela oteti tom ideološkom stezniku i pridonijeti „rasplinjavanju krivih pojmova, što ih stranci utuviše o našem društvenom životu“, kako to onomad kazivaše Mavro Špicer, a za što je, prije svega, zaslužan Ćiro Truhelka. Nije čudno da je upravo bosanska kuća, s drugim autentičnijim dijelovima bosanskog paviljona, kao što su kafana i zanatlije tradicionalnih zanata, privlačila najviše posjetitelja.
Peto poglavlje naslovljeno „Kuća Sabura (arhitektonsko-stambeni biser starog Sarajeva)“, Ibrović je posvetio opisu kuće Sabura, podsjećajući da je kuća Sabura 2006. proglašena i nacionalnim spomenikom.
Samo središte i vrhunac Ibrovićeve monografije predstavlja njezino šesto poglavlje naslovljeno „Kultura stanovanja u ogledalu tradicionalne bosanske, osmanske kuće (sakralni govor kuće)“, u kojem je ne isključivo, ali najsnažnije koncentrirana i njezina jedinstvenost kad je u pitanju pisana riječ o našoj kulturno-povijesnoj baštini, i to prije svega zbog Ibrovićevog upuštanja u gonetanje sakralnog govora kuće Sabura. I po obimu najveće, šesto poglavlje podijeljeno je na devet potpoglavlja. Izuzev prvog potpoglavlja „Kuća (metafizika kuće)“, sva preostala potpoglavlja propituju pojedine dijelove kuće Sabura, i to prateći slijed kojim bi kroz njih prolazio gost: „Avlija i bašča (refleksija Vrta)“, „Hajat (na rubu svjetova)“, „Mutvak (glas gostoljublja)“, „Halvat-odaja (mjesto meditacije)“, „Basamaci (uspenje ka…)“, „Divanhana (svijet nadohvat ruke)“, „Kahve-odžak (kafa kao znak žrtve)“ i „Čardak-ćošak (soba na četiri ćoška)“.
Teško je na malo prostora dočarati koliko detalja povezanih s tim prostorijama i kulturom stanovanja općenito elaborira Ibrović u devet potpoglavlja i na koliko raskošan, zanimljiv i znalački način, ne propuštajući se barem ovlaš osvrnuti čak i na detalje kao što su avlijski mirisi ili simboličko značenje ćilimskih boja.
Krećući od same etimologije, Ibroviću svaki put polazi za rukom, putujući kroz islamsku i aludirajući na kršćansku i/ili židovsku tradiciju, ponegdje čak japansku, kinesku ili indijansku, uspeti se na razinu općeljudskih simbola (Vrt, Ljestve…). U tom je kontekstu naročito ilustrativno putovanje koje Ibrović poduzima gonetajući simboličku razinu pijenja kave, većini od nas krajnje bliskog čina, u sklopu kojeg simboličko značenje pripada ne samo tom cjelokupnom činu nego i svakom predmetu koji pritom koristimo, tabli, maštrafi s vodom, džezvi i fildžanu. A važno je i to što Ibrović ne propušta ilustrirati da je naša kultura neprestano primala poticaje i s Istoka i sa Zapada i da ih je nerijetko znala kreativno kombinirati stvarajući nešto posve novo, specifično naše, kao što je to u slučaju bosanskog prozora, s mušebakom ili bez njega, u kojem se sjedinio orijentalni „prozor svjetla“ i zapadnjački „prozor pogleda“.
U sedmom poglavlju „Haremluk kuće Sabura u Zemaljskom muzeju BiH“ Ibrović se, kao što to sugerira sam naslov, osvrće na haremluk kuće Sabura, ali na takav način da nam posreduje nove i iznimno važne uvide u povijest Zemaljskog muzeja, što iznova cjelokupnoj monografiji priskrbljuje dodatnu i teško mjerljivu važnost. Zahvaljujući ovom poglavlju saznajemo detalje o preseljenju Muzeja (1913), o stanju „sredovječne i etnografske“ zbirke prije tog preseljenja i nakon preseljenja, kada su iznova ustrojene, i to ne bilo kako nego iz prve ruke, pobliže iz dnevničkih zapisa glavnog aktera Vejsila Ćurčića. Ne isključivo, ali na naročito zoran način ovaj detalj pokazuje koliko je istraživačkog napora uključivalo pisanje monografije o kući Sabura, pa i pronalaženje načina da se takvi dnevnički zapisi dobiju na uvid od Darka Ćurčića, unuka Vejsila Ćurčića. Dakako, tako je bačeno dodatno svjetlo na to kako se i zašto haremluk kuće Sabura našao u stalnoj postavci Zemaljskog muzeja.
Povod za pisanje osmog i ujedno posljednjeg poglavlja bilo je otkriće klasične osmanskodobne keramičke lulice u avliji selamluka kuće Sabura tijekom obnavljanja kaldrme 2018, ujedno „jedinog artefakta pokretne naravi, a da je pripadao kući, odnosno obitelji Sabura“. Prije nego što se posvetio detaljnom opisu same lulice iz kuće Sabura, vrhunske izrade i dekoracije, što je ujedno bio refleks društvenog statusa njezinog vlasnika, Ibrović se pozabavio krajnje zanimljivim i sveobuhvatnim prikazom umijeća pušenja, pa otuda i naslov tog poglavlja „ARS FUMANDI od formalne zabrane (bidata, harama ili mekruha) do nekontrolisanog uživanja (tirjaćiluka)“.
Dakle, polazeći od lulice iz kuće Sabura, koja je nastala negdje u rasponu od konca 17. do konca 18. stoljeća, možda čak i u Sarajevu, kao povoda, Ibroviću je pošlo za rukom ispričati nam priču o gotovo svim segmentima umijeća pušenja u osmanskom razdoblju, nadasve tadašnjem Sarajevu i Bosanskom vilajetu općenito, počevši od osvrta na percepciju duhana i pušenja u Osmanskom Carstvu, preko osvrta o priboru za pušenje u Bosanskom vilajetu do osvrta na domaće zanatlije koje su se bavile proizvodnjom duhana i pribora za pušenje. Gotovo nepregledan splet zapanjujućih detalja, istinskih kurioziteta poput činjenice da je u 18. stoljeću izvjesni Salih-baša (sin Šabana) iz Čokadži hadži-Sulejmanove mahale u Sarajevu posjedovao 102 čibuka i blizu četiri tisuće lulica, od čitanja dotične priče stvara nesvakidašnji čitalački užitak.
Dakako, na koncu monografije nalazi se popis izvora i literature koji predstavlja zorno svjedočanstvo kakvu i koliku istraživačku strast, ali i koliko obimno interdisciplinarno znanje zahtijeva pisanje ovakve ili slične monografije.
Sve dosad rečeno upućuje na zaključak da je objavljivanjem monografije „Kuća Sabura – Čitanje bosanske kuće“ Rasima Ibrovića pisani fundus o kulturno-povijesnoj baštini naše zemlje znatno bogatiji. U tom kontekstu važno je još jednom istaknuti da Ibrović kroz kazivanje o kući Sabura snažno upućuje ne samo na mogućnost nego i potrebu iznalaženja novih pristupa pri proučavanju i predstavljanju naše kulturno-povijesne baštine. Iz tog je razloga opravdano nadati se da je ova monografija tek prvo u nizu pisanih ostvarenja Rasima Ibrovića o kulturno-povijesnoj baštini naše zemlje.
Naravno, Ibrovićeva monografija predstavlja i poziv, rekli bismo čak znanstvenim diskursom prigušen krik upućen svima nama da se zauzmemo za očuvanje preostale bosanskohercegovačke kulturno-povijesne baštine, koja sve brže nestaje pred našim očima, počevši od same kuće Sabura. Naposljetku, Ibrovićeva monografija baca snažno kritičko svjetlo i na suvremene arhitektonske trendove, pa i poslijeratne arhitektonske trendove u samom Sarajevu, otvarajući ujedno i pitanje o tome može li i u kojoj mjeri suvremena arhitektura u sebe uključiti istinske tradicionalne (ne tradicionalističke!) vrijednosti, pobliže životodajnu mudrost same Tradicije ne bi li arhitektura iznova bila bliža samoj sebi, a to znači ne bespogovorna ropkinja profita nego jedna od važnih poluga humanizacije samog čovjeka, njegovog odgoja za lijepo i plemenito, za etično, dakako i kada je u pitanju njegov odnos spram prirode pa, ako hoćete, i kada je u pitanju njegov odgovor na svuda oko nas razasute znakove Zbilje, u kojoj „živimo, mičemo se i jesmo“.
Autor: Alen Kristić
Preuzeto iz: Život – Časopis za književnost i kulturu, LXXI, 2023, 1-2, str. 190-195
Prometej
