-TopSLIDEBiHPolitikaSvijet

Zapad je gori od Dodika i Čovića

Ipak, i Bošnjaci se za nešto pitaju. Svakako više nego što je to bilo devedesetih.

Piše: Damir Rastoder

Od početka jugoslovenske krize, devedesetih godina prošlog vijeka, međunarodna zajednica se u slučaju Bosne i Hercegovine ponašala licemjerno, dvolično, neprincipijelno i u najvećoj mjeri nepošteno. Nikada ona nije tražila, niti težila pravednom rješenju ovdašnjih problema, zasnovanim na nekim moralnim vrijednostima i međunarodnim standardima, već je jednostavno htjela po svaku cijenu, pa i gaženju vlastitih principa, doći do nekog dogovora. Često su ti sporazumi bili po modelu “drži vodu dok majstori odu”, ali niko se zbog toga nije previše uzbuđivao, izuzev rijetkih pojedinaca u svijetu, koji su ukazivali na pogubnost ovakve politike. 

Da stvari budu još tragičnije, podsjećanje za one mlađe generacije, međunarodni političari iz devedesetih godina su bili moralne gromade u odnosu na sadašnje orbane, janše, kaćinjske, makrone, zemane, trampe, eskobare, kurce i druge populiste, bez empatije i principa, često sa manjkom sive moždane mase i obaveznim viškom ambicija i želje za neograničenom vlašću. 

A i oni bolji, iz “prošlog života” napravili su u Bosni takve greške od kojih se ni danas ne možemo oporaviti. 

Prije rata su nam donijeli Kutiljerov plan kao “spasonosno rješenje”, koji naravno nije prošao, ali je etnički princip dobio puno pravo građanstva i definitivno se etablirao kao dominantan u svim kasnijim prijedlozima. U toku rata su nas spriječavali da se branimo, donoseći embargo na uvoz oružja, a poslije rata nam servirali Dejtonski ustav koji je osnov današnjeg nefunkconiranja i koji je dao sve mehanizme i alatke u ruke današnjim rušiteljima Bosne. 

Više se ne moraju pozivati na nekakvo historijsko pravo i zemljišne knjige, kako je to činio Karadžić, već to Dodik čini u ime “duha Dejtona” i navodne borbe za ravnopravnost RS. 

O tempora,o mores!

Trideset godina kasnije, dakle,  2021. godine imamo situaciju koja neodoljivo podsjeća na 1991. Umjesto Karadžića sada prijeti Dodik. Prvi je htio da Bosna bude dio skraćene Jugoslavije, a drugi da entitet dobijen u Dejtonu bude dio proširene Srbije. U Beogradu smo tada imali Miloševića koji se borio da “svi Srbi žive u jednoj državi”, a sada Vučića, koji hoće to isto, samo se malo drugačije zove (“srpski svet”). 

U onom vremenu, SAD su bile jedina svjetska supersila, danas ih u tehnološkom i ekonomskom smislu sustiže Kina, a u vojnom im se približava Rusija. 

EU je istovremeno bila na vrhuncu ekonomske i političke moći i uticaja, trideset godina kasnije, ona je ostala bez jedne članice (Velika Britanija), a mnoge zemlje koje su formalno sastavni dio Unije su mnogo bliže Putinu nego Briselu. Demokratija je u krizi, a populizam i nacionalizam ponovo u modi. Islamofobije je sve više, počevši od terorističkog napada u Njujorku 2001., preko pojave el-Kaide i ISILA, do migrantske krize, a razumjevanja za koegzistenciju sa muslimanima sve manje u Evropi. 

U takvom ozračju se otvara nova-stara kriza u BiH, i što je posebno važno naglasiti, sa međunarodnim akterima od kojih većina nema nikakav sentiment, čak ni neophodno znanje o tome šta se sve dešavalo od 1992. – 1995. Vjerovatno su čuli i znaju za Srebrenicu, ali sigurno ne i za Prijedor, granatiranje Sarajeva, logore, silovanja, etnička čišćenja i druge ratne zločine. Plašim se da to novu generaciju evropskih političara, za kojih su ljudi samo glasači i brojke, uopće i ne zanima. I sa tim se svakako, nažalost, mora računati. 

Na jedan bezdušni i nemoralni svijet, koga ne dotiču tuđe žrtve i patnje, koji ne pokazuje zanimanje za pravo i pravdu, već u svemu vidi samo priliku za lični uspjeh koji će mu biti još jedna stepenica više u karijeri. Neko će reći da je ovo i suviše prizemno i pojednostavljeno gledište. Naravno da jeste. 

I baš zbog toga je i tačno. Palmer, Escobar i njima slični su prava paradigma današnje međunarodne zajednice. U trenutcima kada Dodik najavljuje otcjepljenje svog entiteta, otvoreno prijeti stvaranjem vlastitih oružanih snaga – znači, ratom, američki i evropski posrednici dolaze, brže bolje u Sarajevo. Ali, gle čuda, zbog izbornog zakona. Čitaj zbog Čovića i očitog lobiranja Hrvatske. Drugim riječima, nije problem Dodik koji se sprema za rat, već su problem Bošnjaci koji sprečavaju Čovića da uđe u Predsjedništvo i sa tog mjesta ruši državu. Smatrati da je neusvojajanje izbornog zakona veća opasnost za “mirnu Bosnu” od samog Dodika, može neko ili potkapacitiran ili nedobronamjeran ili da ste Palmer i Angelina Eichhorst. 

To samo potvrđuje da će se današji Zapad, držati stare matrice prilikom posredovanja,po kojo je važno pritiskati onog koga se može, a ne onog koga se treba. Ustupke tražiti od onoga ko je slabiji, a popuštati onima za koje smatrate da su jači i po pravilu bezobrazniji. Javno govoriti protiv silnika i diktatora, a tajno prijetiti samo nejakima. Bolje je bilo kakvo, makar i nepravedno rješenje, nego nikakvo. 

Ipak, i Bošnjaci se za nešto pitaju. Svakako više nego što je to bilo devedesetih.

Bez obzira na drugačije međunarodne okolnosti, moraju se tražiti saveznici širom svijeta. Makar to bili i pojedinci čiji glas ima težinu. Ne možemo se konfrotirati sa Zapadom, ma kakav bio, ali i ne smatrati ga apriori saveznikom u borbi za BiH.

Politicki.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close