Prof. dr. Slavo KUKIĆ: Kako je strah od robije iznova ‘slizao’ Dodika i Čovića?!

Strah od robije je motiv – ali u njegovu slučaju i jedini – i Dodikova mostarskog partnera. A priča o hrvatskom narodu i njegovoj sudbini je samo paravan iza kojeg je sakrivanje najjednostavnije. Čovićev problem je, međutim, u činjenici da mu je sposobnost manipulacije značajno manje razvijena nego kod njegova banjalučkog partnera

Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ – DEPO PORTAL

Prošli vikend ponovo se sastadoše „prvi“ u bh. Srba i Hrvata. I ponovo demonstriraše visok stupanj usuglašenosti osobnih i stranačkih političkih stavova i razmišljanja. A sve to, bože moj, mora uroditi i nekim plodom. HDZ, priznaje njegov prvi čovjek, u ovom trenutku ima jedino partnerski odnos s SNSD-om.

Na prvi pogled – ništa što bi zasluživalo i kritički osvrt. Banjalučki član partnerskoga dvojca je ovom zgodom bio čak i pristojan – a to i nije osobina kojom se prethodnih pet-šest godina može pohvaliti. Puno manje drskosti i arogancije je u nastupu i njegova mostarskog partnera – a i bezobrazluka u, primjerice, odnosu na intervju od samo dan-dva prije toga. U kojemu, podsjećanja radi, čovjek upozori na kriminal kojem je zemlja izložena. Načudit se, veli, ne može da se na ovako brutalan način pljačka javno dobro i da se to radi svjesno i organizirano čak i kada se u medijima i otkriju određene afere. I nikako da shvati da se protiv stranaka i pojedinaca vode istrage, a da oni i dalje nastavljaju po starom.

Da ovo društvo i nema bogzna kakvih moralnih kočnica – i da one ne funkcioniraju posebice kod ljudi koji zauzimaju značajne pozicije u hijerarhiji vlasti – to i nije neka novina. Ali, da o kriminalu i pljačkanju javnog dobra zbore oni koji su prethodnih desetak-petnaest godina predmetima vlastitog kriminala bukvalno zatrpavali policiju, tužiteljstva i sudove ove zemlje – e pa to je već previše. I, što se mene tiče, upućivati može samo na dvije mogućnosti. Može biti, recimo, da je takvima već ozbiljno narušeno psihičko zdravlje. Ali, može biti i da doista vjeruju – na način koji je krasio i bivšeg kninskog psihijatra – kako s tom vrstom demagogije mogu proći jer imaju posla s ludim narodom. Isključiti, na koncu, ne treba ni mogućnost – dapače, ona bi mogla biti i najbliže istini – da ima i jednog i drugog.

U odnosu, dakle, na tu vrstu bezobrazluka, priznanje kako se u Dodiku ima i jedinog stvarnog partnera asocira na nesvakidašnji civilizacijski iskorak. Demistificira li se, pak, podtekst obznanjenog partnerstva, razloga za zadovoljstvo baš i nema. Potpuno suprotno. Iz njega proizići može samo novi potres za BiH kao državu i kao društvo – i novi udarac njezinoj evropskoj budućnosti.

I mostarski sastanak su, recimo, partneri iskoristili kako bi izrazili spremnost na dogovor u vezi s presudom suda u Strasbourgu. Kad se, međutim, rješenje kojeg zajednički nude zagrebe ispod površine, jasno je da ono s presudom Sejdić-Finci i nema posebne veze. Dapače, ta se presuda koristi kao joker u nakanama daljeg rasturanja i onako rastrojene države. A jasno je i kako bi sve to trebalo izvesti. Scenarij je, još konkretnije, zagužvavanje na prostoru Federacije. Visok stupanj usuglašenosti osobnih i stranačkih političkih stavova i razmišljanja se, prema tome, odnosi baš na taj zajednički cilj – uz dodatak, dakako, da izvan svih potresa, do kojih može dovesti visok stupanj usuglašenosti, treba ostaviti Republiku Srpsku. U vezi s njom, naime, banjalučki partner ne ostavlja niti trunke prostora.

Recimo da takvo ponašanje Dodika i ne iznenađuje. Kako, međutim, razumjeti pristajanje na nametnutu logiku i njegova mostarskog partnera? Kako, recimo, razumjeti slijeganje ramenima pred ultimatumom – partnerstvo da, ali samo ako se, i to nastupajući u ime čitava naroda, za sva vremena odrekneš prava na Republiku Srpsku? I ako, usput, zaboraviš da je tamo živjelo nekoliko stotina tisuća naroda kojem i sam pripadaš.

Znači li to, hoću reći, da su od životnih sudbina preko dvjesto tisuća Hrvata – onih koji prije rata nastanjivaše prostor RS-a – lider HDZ-a, ali i stranka kojoj je na čelu, definitivno odustali? I ako jesu, zašto to i otvoreno ne priznaju? Zašto, recimo, ne kažu – vrijeme je učinilo svoje, tamo nemamo nikakvih izgleda da bilo što promijenimo, našu pažnju usmjeravamo na prostor Federacije? I zašto i u vezi s Federacijom ne obznane plan? Zašto bilo što tajiti? Znači li to da, slijedom iste logike, sudbinu sunarodnika u Republici Srpskoj, u budućnosti kao mogući scenarij mogu očekivati i ljudi u, primjerice, srednjoj Bosni? Zar, na koncu, s mogućnošću da od uspostavljena partnerstva profitira računati treba samo zapadna Hercegovina? I je li to scenarij koji bi u konačnici zadovoljio Dodikova mostarskog partnera?

Uz sva, naprijed izrečena pitanja, međutim, zaobići se ne može i još jedno – što je pozadina obznanjenog visokog stupnja usuglašenosti osobnih i stranačkih političkih stavova i razmišljanja partnerskoga dvojca? Što se Dodika tiče, tražiti je treba u barem dva cilja. O jednom se zbori i javno – a to je secesija Republike Srpske. S tim scenarijem već neko vrijeme bez imalo ustezanja u javnom prostoru operira i Dodik osobno. Kako, međutim, vrijeme odmiče, osamostaljenje RS-a se kao cilj dade čuti i iz usta drugih. Prije koji dan se, recimo, toj skupini pridruži i član državnoga predsjedništva. Ukoliko predsjednik HDZ-a, veli Radmanović, ostane pri prijedlogu da se ukine Federacija, imati će našu potporu „jer to znači da je u tom slučaju Republika Srpska slobodna i samostalna“. No, i ostane li veći entitet, sudi član kolektivnog šefa, konačni rasplet u BiH nije moguće izbjeći. Ali, zato je moguć utjecaj na to kakav će taj rasplet biti. A on je, po Radmanoviću, moguć samo na jedan od dvaju načina – da se tri naroda opredijele kako će živjeti, a rezultat toga bi bio nestajanje BiH, ili da se sjedne i bez vanjskih pritisaka dogovori o načinu kako da u miru živimo jedni pored drugih. A, i u tom slučaju, ako dobro razumijem, krajnji ishod je isti. Jer, rezultat dogovora bi bilo rješenje kako da živimo „jedni pored drugih“ – a to ne razumijem i kao dijeljenje zajedničke sudbine, kao, dakle, život u istoj državi.

No, nije taj cilj Dodiku i jedini. Važno mu je, zapravo, da preko historijskih pitanja naroda osigura potporu koja je sve mršavija. I da na taj način spriječi ono što je sve izglednije – gubitak vlasti. Jer, ne uspije li se održati, vrag će odnijeti šalu. Preko noći će biti prisiljen odgovarati za sve pljačke na prostoru ovog entiteta u prethodnih sedam godina – jer, sve ih se i povezuje uz njegovo ime. A odatle do robije, i to dugogodišnje, samo je jedan korak.

Strah od robije je motiv – ali u njegovu slučaju i jedini – i Dodikova mostarskog partnera. A priča o hrvatskom narodu i njegovoj sudbini je samo paravan iza kojeg je sakrivanje najjednostavnije. Čovićev problem je, međutim, u činjenici da mu je sposobnost manipulacije značajno manje razvijena nego kod njegova banjalučkog partnera. I zato nisam siguran da mu sva nacionalna tamburanja mogu bogzna kako pomoći. Uostalom, Dodik se na nešto i ima mogućnost pozivati – na obranu RS-a. A Čović? Pa, strategiju borbe za budućnost hrvatskog naroda prethodnih petnaestak godina dominantno određuje on sam. I što imamo? Prepolovljen nacionalni korpus i, kako stvari stoje, sve više onih koji razmišljaju vrijedi li se i dalje nadati ili definitivno dignuti sidro i otići. Jer, i od onih koji su najuporniji sve manje ih je zaposlenih, a sve više na zavodima za zapošljavanje prijavljenih.

Svi ti detalji, zapravo, strahove Čovića svakodnevno povećavaju. I stoga sve nervoznije i reagira. Sve dominantnija mu je, primjerice, sklonost da se obračunava sa svima koji misle drugačije – posebice onima koji u odnosu na njegovu životnu i političku filozofiju imaju kritički otklon. I koji o toj i takvoj filozofiji i javno zbore. Na vlastitim sam plećima ovog ljeta to i osobno osjetio. Prvo anonimna prijava – po čemu su mafijaške družine u obračunima s ljudima na ovim prostorima i inače prepoznatljive – a potom ti, i opet po isprobanom receptu, gotovo pa preko noći natovare tužiteljstvo i policiju kako bi te se moralno diskvalificiralo – ono, po principu, eto, nije ni on baš svetac.

Ali, to neće ići. Policiji sam u zapisnik izdiktirao, a to činim i ovom zgodom – tom vrstom ucjena i reketa me se ne može zaustaviti. Nastaviti ću, dakle, javno zboriti o kriminalu, posebice onom koji se krije iza nacionalnog interesa kao paravana. Pa, bože moj, bit’ će što bude. Što se, dakle, kriminalaca tiče, nadu kako bi me zastrašivanjima mogli pokolebati već danas mogu sahraniti. Jer, ja ne spadam u one koje se dade zastrašiti. Pa, ide dok ide. A ja vjerujem da će ići. Jer, mora – prije ili kasnije.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)