logo
bios

Zabluda: Potiskivanje seksualnih želja je nezdravo

Objavljeno prije 2 sedmice . u pon, maj 11th, 2020
ZABLUDA: Potiskivanje seksualnih želja je nezdravo

U Deklaraciji o seksualnim pravima Svjetskog seksološkog kongresa održanog 1999, pod petom tačkom, čitamo sljedeće riječi:

“Pravo na seksualni užitak. Seksualni užitak, uključujući autoerotizam (masturbaciju), izvor je fizičke, psihičke, intelektualne i duhovne dobrobiti.”

Popuštanje sopstvenom autoerotizmu – samozadovoljavanju, svakako predstavlja ometanje u razvoju čovjekove ličnosti i može da ostavi posljedice za cijeli život, jer predstavlja vezivanje i fiksaciju na seksualnoj sposobnosti, koja se svojom zloupotrebom pretvara u želju koja onda vlada ljudskom ličnošću. Psiholozi su zato, sasvim razložno i opravdano, do seksualne revolucije, samozadovoljavanje smatrali mentalnim poremećajem (u Americi do 1968. godine).

“Osoba koja masturbira je, dakle, samodovoljna osoba, koja sebično voli samu sebe, svoje sopstveno tijelo, koja nema potrebe za drugom osobom suprotnog pola da kompletira svoje ispunjenje, i koja po istom principu ostaje obuzeta svojom interesom za sebe, potpuno nesposobna da adekvatno doprinese socijalnoj šemi ljudskih odnosa… Upravo osakaćeno ograničenje ličnosti, koja favorizuje masturbaciju, predstavlja najveću opasnost. Sakaćenje ličnosti, njena deformacija samozadovoljavanjem u periodu razvoja kada se dijete oblikuje jeste zaista ozbiljan hendikep koji može da ograniči pojedinca u njegovim mogućnostima kroz čitav život.” (William Alanson White, The Mental Hygiene of Childhood, str. 30)

A zatim, seksualna revolucija šezdesetih godina formira potrebu da se svaka seksualna nastranost opravda kao normalna. Postaje popularno shvatanje mnogih psihologa da “čovjek ne treba da bude licemjer”. Naime, seksualno nesazrelim ličnostima vlada seksualna želja, pa im se čini da su i svi drugi ljudi seksualno opterećeni, i onda zaključuju da je licemjerno takve želje sputavati. Psiholozi su pružili potreban izgovor za legalizovanje seksualne revolucije shvatanjem da potiskivanje želje proizvodi neurozu i da je psihički zdravo prepuštati se svojim željama.

Umjesto da sazrijevanjem ličnosti pobijede želju i budu iskreni u svojoj čednosti, nesebičnoj ljubavi i zrelosti za brak, mnogi mladi ljudi su izabrali da budu iskreni u ispoljavanju svoje seksualne nesazrelosti i nesposobnosti za zreli bračni odnos. Ali upravo su tada dospjeli u stanje u kojem moraju stalno da budu licemjeri, jer bi ih iskreno i neobuzdano ispoljavanje seksualnih želja dovelo u sukob sa objektima njihovih želja, i tako odvelo ili u zatvore ili u duševne bolnice.

Sedamdesete godine XX vijeka su pokazale tragične posljedice prepuštanja svojim željama, kroz drastično povećanje broja neuroza i raznih oblika delinkventnog ponašanja, što je rezultovalo pooštravanjem dotadašnjih krivičnih odbredbi i donošenjem novih.

Licemjerno je zapaliti želju kod mladih ljudi ili ništa ne učiniti da oni budu od nje sačuvani, pa onda govoriti o njenom obuzdavanju i savjetovati ih da treba da budu umjereni. Kada čovjekom jednom ovlada seksualna želja, njemu se čini gotovo nemoguće teškim da svoje hirove pobijedi, ne zato što je to navodno nemoguće, već zato što ga odsustvo zdravog razvoja ličnosti u vrijeme njegovog vaspitanja i odsustvo prosvjetiteljskog duha u njegovom obrazovanju nije naučilo da se svojim slabostima suprotstavlja na zreo način, već jedino da svoje slabosti sputava u izražavanju. Plašenje zahtjevima krivičnog zakonika onda kada je seksualna želja već ovladala čovjekovom voljom i kada ga je navela na neobuzdano ponašanje, navodi čoveka na licemjerstvo, a svako licemjerstvo puca prilikom teškog iskušenja.

Nečista savjest zbog zloupotrebe seksualnog doživljaja jeste jedan od razloga čovjekove seksualne neumjerenosti, jer ponavljanjem čina kome se savjest protivi, a često i promovisanjem banalnog i neozbiljnog govorenja o seksu, čovjek ugušuje (otupljuje) svoju sopstvenu savjest i tako se bori se protiv osjećanja krivice. Ali, kada se vremenom sposobnost užitka smanji, na primjer, zbog prirodnog pada polnih hormona u poznim godinama, tada se nerijetko dešava da osjećanje krivice zbog zloupotrebe seksualnosti izbije u čovjekovu svijest i ostvari prevagu nad osjećanjem užitka. Tada čovjek ima iskušenje da iz osjećanja krivice samo potisne svoje seksualne motive, umjesto da ih pobijedi i da seksualnim sposobnostima prida uzvišenu i jedino ispravnu funkciju – izražavanje ljubavi prema drugoj osobi.

Zloupotreba seksualnosti je zapravo do te mjere ograničila osobu da ona nije više u stanju da shvati pravi smisao seksualnih sposobnosti – izražavanje ljubavi prema bračnom saputniku. Takva osoba bi imala seksualni odnos samo radi užitka, a ne radi izražavanja prave ljubavi prema drugoj osobi, pa joj ljubav kao smisao seksualnosti jeste strana. Kako se nije pokajala za pogrešnu funkciju seksualnosti, već je seksualnost samo potisla, ona i dalje ima na sebi pritisak nečiste savjesti i zato iskušenje da svaku seksualnost proglasi grešnom, osim onu za stvaranje potomstva.

To je iskušenje onih vjernika koji su skloni da se opterećuju krivicom, i da svoje nepobijeđene slabosti samo potiskuju i sputavaju u izražavanju. Oni često promovišu shvatanje da seksualnost služi samo za razmnožavanje. No, kako Bog nije stvorio čovjeka samo da opstane, već mu je podario uzvišeni smisao da živi za druge, tako ni seksualnost ne služi samo za reprodukciju već ima za smisao i izražavanje ljubavi prema bračnom saputniku. Ne čitamo li u Bibliji reči: “Muž da čini ženi dužnu ljubav, tako i žena mužu. Žena nije gospodar od svog tijela, nego muž; tako i muž nije gospodar od svog tijela, nego žena. Ne zabranjujte se jedno od drugog.” (1.Korinćanima 7,3-5) A zar u Bibliji nemamo i opomenu protiv shvatanja ljudi žigosane savjesti koji se ustručavanja od hrane i seksa upravo zato što njihovu zloupotrebu nisu pobijedili pa im se svako konzumiranje ukusne hrane i svako izražavanje seksualnosti zato čini grešnim? Zar Biblija ne govori o takvima koji su “licemjerni lažovi, žigosani po svojoj savjesti i koji zabranjuju ženiti se i zapovijedaju uzdržavati se od jela koja Bog stvori za jelo.” (1.Timotiju 4,2-3)

Takvi ljudi često postaju zastupnici borbe protiv seksualnosti, sa izraženom potrebom da osuđuju i mrze upravo one koji otvoreno čine ono što bi i oni sami podsvjesno željeli, ali što zbog pobuđenog osećanja krivice sebi ne dopuštaju.

No, potreba za lažnim moralisanjem i osuđivanjem nije odlika samo licemjera koji sputavaju ispoljavanje svojih slabosti, već je posljedica nečiste savesti i onih koji svoja izopačenja otvoreno upražnjavaju. Ali, u tom slučaju, oni kod drugih osoba osuđuju ona seksualna izopačenja koja sami lično nemaju, pa će osoba koja zloupotrebljava odnos sa suprotnim polom imati iskušenje da se u svom lažnom moralisanju i osuđivanju “okomi” na homoseksualce, a sami homoseksualci na pedofile ili na neku drugu seksualnu izopačenost, da bi tako svojom kritikom uzdigli prividnu predstavu o sopstvenoj ispravnosti pred sopstvenom savješću.

Odlomak iz djela: Miloš Bogdanović, Iskušenja savremenog vaspitanja dece

Dialogos

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh