Fra Drago Bojić, autor knjige Kraljevstvo božje i nacionalizam
Nijedan nacionalizam se ničim ne može pravdati jer je svaki od njih sebičan i usmjeren samo na sebe. Čak i kad je defanzivan, bez ambicija i aspiracija da se širi i ovlada drugima, on je destruktivan, jer ljubav prema naciji želi postaviti kao vrhovno dobro. U tom kontekstu je i svaki patriotizam bolestan jer je i ljubav prema domovini jedan oblik zarobljavanja čovjeka. Kad god ljudi imaju jaku potrebu da se identificiraju s domovinom, državom, vjerom, zavičajem, to pokazuje da nisu dovoljno samostalni i potvrđeni kao individue. Dakle, ne postoji pozitivan nacionalizam ni patriotizam koji u konačnici ne bi bio isključiv jer se vodi željom da ljude tjera na ljubav prema domovini.
BOJAN TONČIĆ – remarker.media
Drago Bojić je poznati bosanski franjevac, autor je knjige Kraljevstvo božje i nacionalizam objavljenoj 2018. godine u kojoj su sakupljeni njegovi eseji, intervjui i komentari koje je objavljivao uglavnom na portalu Tačno.net. Knjiga je krajem prošlog meseca predstavljena u beogradskoj Ustanovi kulture opštine Stari grad. U njima, između ostalog, govori i piše o klerikalizaciji društva, ugroženoj sekularnosti, nacionalizmu i nacionalnom identitetu, pravu na različitost kao civilizacijskoj vrednosti, lošem statusu žena u društvu. Direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra Zajedno u Sarajevu. Bio je urednik časopisa Svijetlo riječi, suprotstavio se razdvajanju učenika po etničkom ključu, ocenivši takav postupak vlasti nerazumnim i nehumanim. Njegovi napisi su i temeljna politička analiza bosanskohercegovačkog društva.
SA PROMOCIJE KNJIGE FRA D. BOJIĆA, UK STARI GRAD, 26.11.2019. AUTOR: MARKO ZORIĆ
Kakva je priroda antisekularnih aspiracija “glavnih” verskih zajednica na teritoriji bivše Jugoslavije i koliko su u svom naumu uspele? Da li presudno odlučuju o nečemu što je isključivo stvar laičke države, kao vredno civilizacijsko dostignuće?
Vjerske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije su presudno utjecale na retradicionalizaciju naših društava. Uz to, one se otvoreno suprotstavljaju sekularnoj državi i vrijednostima na kojima ona počiva. Budući da je vjerska identifikacija na ovim prostorima ljudima iznimno važna, bez obzira prakticiraju li vjeru ili ne, nitko se ne usudi dirnuti u privilegije i društvenu moć vjerskih zajednica. Ne usude se to ni takozvane građanske politike. Vjerske zajednice su dijelom pretvorile države u svoj vlastiti servis – servis koji čuva i štiti svjetonazor i interese većinskih vjerskih zajednica.
Srpska pravoslavna crkva je u Srbiji najbogatija nevladina organizacija, a otvoreno i bahato odbija da plaća porez (trgovina u devet radnji u centru Beograda, seča šume, izdavačka delatnost, proizvodnja različitih predmeta). Za Hram Svetog Save se godinama troši budžetski novac, bez ikakvog pravdanja troškova, stalne su budžetske injekcije SPC. S druge strane, Crkva se odužuje ordenjem i učešćem u političkoj podršci vladajuće stranke i predsednika države lično?
Nije to slučaj samo u Srbiji. Sličan društveni status ima i Katolička crkva u Hrvatskoj. Nacionalne politike su praktično nezamislive bez sprege s vjerskim zajednicama, bar je to slučaj na našim prostorima. Zato nacionalne politike štite privilegirani status vjerskih zajednica jer to donosi glasove, a glasovi donose vlast. Moć oltara ne treba potcijeniti. Ljudi na ovim prostorima slušaju svoje vjerske pastire, pogotovo kad je riječ o nacionalnim i političkim pitanjima.
Kako se ovakva praksa prepoznaje u Hrvatskoj, šta vidite kao glavni nasrtaj na sekularnost? Kolike su ambicije Katoličke crkve?
Položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj je uređen takozvanim Vatikanskim ugovorima. Prihvaćanjem tih ugovora, koji imaju međunarodnu pravnu težinu, država se odrekla dijela svoje neovisnosti u korist Katoličke crkve. O kakvom je odnosu riječ govori i činjenica da u trenutnom štrajku prosvjetara u Hrvatskoj ne sudjeluju katoličke škole, jer Crkva ne želi sukob s vlašću koja ju financira. Vjerske zajednice imaju pravo na javnost i njihova prava treba uvažavati, ali sekularna država mora i ograničavati ta prava kad se ona kose sa sekularnom državom i općenito s ljudskim pravima i slobodama. Katolička crkva u Hrvatskoj ima privilegirani status i nikad se dobrovoljno neće odreći sadašnjeg položaja. Štoviše, ona svoj svjetonazor želi nametnuti cijelom društvu i u tome uglavnom uspijeva. Ni takozvane lijeve politike se nisu usudile dirnuti u te privilegije jer su svjesne da je moć Crkve velika i da u svakom trenutku može pobuniti ljude i izazvati društvene nemire. Hrvatska država je talac Katoličke crkve i njezinih institucionalnih interesa.
Vidite li uzajamno podilaženje crkvenih velikodostojnika i političkih funkcionera – ono je u Srbiji tek nemarno prikrivanje otimanja velikih svota budžetskog novca?
Vjerske su zajednice u bivšoj Jugoslaviji bile čuvarice nacionalnog – nacionalne povijesti, kulture, tradicije – a sada su nacionalne politike zaštitinice vjerskih zajednica i njihove tradicije. I to na našim prostorima funkcionira savršeno. Naravno, od toga i jedna i druga strana ima koristi. Nije sporno to da država financijski potpomaže društveni angažman vjerskih zajednica, ali građani imaju pravo znati što se financira i na koji način.
U sve to se, kao po pravilu, nacionalizam sjajno uklapa, što vidimo i u nekim segmentima Vaše knjige?
Sve su vjerske zajednice na našim prostorima snažno obilježene nacionalnim. Ponekad se uopće ne zna gdje počinje jedno, a završava drugo. Većina ljudi uopće ne razlikuje vjersko i nacionalno. Kod većine ljudi biti Srbin znači isto što i biti pravoslavac, biti Hrvat što i biti katolik, biti Bošnjak što i biti musliman. Naše vjere su nacionalizirane vjere u kojima se nakupilo puno nacionalističkog smrada.
Kako gledate na nacionalnu pripadnost kao deo identiteta, kako na veru ili ateizam?
Pripadnosti se moraju uvažavati bez obzira što mislili o tome. U bivšoj Jugoslaviji se bar u javnosti nije pridavala velika važnost vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, a ona se snažno njegovala potajno i ilegalno, u krugu porodice. Bilo je tu puno licemjerja, lažnog predstavljanja, laži o samima sebi. Kad se nakon desetljeća javne stigmatizacije vratila u javnost, ukazala se u svom zastrašujućem i krvoločnom izdanju. Što god, dakle, mislili o pripadnostima i razlikama na kojima se inzistira, njih se mora uvažavati. Moramo se učiti poštivati razlike i graditi društva u kojima će se i vjernici i ateisti osjećati prihvaćenima i sigurnima.
Neiživljena nacionalnost i nacionalizirana religioznost sintagme su koje vezujete za drugu Jugoslaviju. Vidite li ih i kao uzrok raspada države, šta je, u tom kontekstu, moglo da se učini kako on ne bi bio u krvi? Svedočili smo i ratnohuškačkom angažmanu verskih elita?
Političko vodstvo bivše Jugoslavije je pogriješilo što je nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu i osvajanja vlasti marginaliziralo religiju i vjerske zajednice. To nije bilo slučaj za vrijeme tog rata kad su ljudi i u partizanima nesmetano prakticirali svoju vjeru. Bosanski franjevac fra Josip Markušić u svojim Ratnim zabilješkama koje je pisao od 1914. do 1945. i koje su ovih dana objavljene, spominje i to kako su na misi ponoćki na Božić 1944. u franjevačkoj crkvi u Jajcu zajedno pjevali građanski i partizanski zbor. Orgulje je svirao fratar, a zborovima je dirigirao partizan. Misa je, piše taj franjevac, bila veličanstvena, a partizanske pjevačice su plakale od uzbuđenja. Zatiranje religije i progon vjerskih službenika u bivšoj državi su pothranjivali zlopamćenje u vjerskim zajednicama koje su devedesetih godina masovno podržale nacionalne politike koje su dovele do ratova.
“Nacionalizmi se”, kažete u jednom intervjuu, “najviše hrane vlastitim porazima”. Da li u toj činjenici, po Vašem zaključku, treba tražiti koren brojnih pojavnih oblika agresivnog i/ili posve tupoumnog nacionalizma u društvima nastalim nakon raspada Jugoslavije?
Da se nacionalizmi najviše hrane valstitim porazima, pokazale su studije o nacionalizmima diljem svijeta. Dakle, to nije samo moj uvid, niti je to slučaj samo s balkanskim nacionalizmima. Porazi su i u individualnom smislu teški, traumatični i teško ih je preraditi. Porazi vape za pravdom, a ponekad i za osvetom. Ranjeni i poniženi ljudi koji nose teške individualne i kolektivne traume, lako se od žrtava pretvaraju u zločince. To zvuči zastrašujuće, i ne vrijedi za sve ljude, ali je opasno ignorirati boli i poniženja poraženih ljudi.
Šta je nacionalizam? Zašto danas često čujemo, po pravilu od opasnih i praznih individua, “jesam nacionalista, nisam šovinista”? Kako biste u jednoj rečenici saželi svoj cilj – šta biste voleli da čujete od vernika kojima se obraćate?
Nacionalna pripadnost nas prati od rođenja. Ona je biološka kategorija. Mi ju ne biramo, već ju nasljeđujemo. Pa i onda kad tvrdimo da nam ne znači ništa, drugi će nas promatrati kroz tu perspektivu. Koliko samo muke imaju ljudi iz mješovitih brakova jer se na njih stalno vrši pritisak da se opredijele, da zauzmu stranu. Mnogi od njih su u ratovima devedesetih doživjeli stravična iskustva, a i danas nije nimalo lako biti u mješovitim vezama i brakovima jer pritisak javnost i zahtjev za nacionalnom čistoćom snažan. Nijedna nacija ne trpi drugu jer svaka želi dominirati, zarobiti čovjeka i svesti ga isključivo na nacionalnu pripadnost. Zato je važno imati distancu prema nacionalnoj pripadnosti, ne dopustiti da ona bude mjerilo naših života i odnosa. Čovjek je važniji i veći od svake svoje pripadnosti. Kad se čovjeka svede na pripadnost, on više i ne postoji kao konkretno biće, kao osoba, nego kao puki broj i statistika. Nijedan nacionalizam se ničim ne može pravdati jer je svaki od njih sebičan i usmjeren samo na sebe. Čak i kad je defanzivan, bez ambicija i aspiracija da se širi i ovlada drugima, on je destruktivan, jer ljubav prema naciji želi postaviti kao vrhovno dobro. U tom kontekstu je i svaki patriotizam bolestan jer je i ljubav prema domovini jedan oblik zarobljavanja čovjeka. Kad god ljudi imaju jaku potrebu da se identificiraju s domovinom, državom, vjerom, zavičajem, to pokazuje da nisu dovoljno samostalni i potvrđeni kao individue. Dakle, ne postoji pozitivan nacionalizam ni patriotizam koji u konačnici ne bi bio isključiv jer se vodi željom da ljude tjera na ljubav prema domovini.
Kada će društva o kojima govorimo biti zrela za suočavanje s prošlošću, sa ratnim zločinima, monstruoznostima, posrnućem? Po čemu će to vreme prepoznati ljudi koji u njemu budu živeli?
Nisam siguran hoće li se to ikada dogoditi na našim prostorima. U svakom slučaju neće još zadugo. Dok god su živi akteri ratova, pa i druge i treće generacije, teško će se dogoditi odgovorno i kritičko suočavanje s prošlošću. Zato što to rijetko tko želi, i zato što je politička, društvena i religijska atmosfera takva da se stalno evociraju neprijateljstva iz prošlosti. Ona se prenose na nove generacije koje stradanja svojih starijih doživljavaju kao vlastita. Mi nismo pojedinačno odgovorni za zločine koje su počinili pripadnici naših kolektiva, kao što nam ne pripadaju ni pozitivne stvari koje su oni učinili. Svatko je ponajprije odgovoran za svoje vrijeme, za svoje riječi, postupke, ponašanje. Ali to je teško objasniti ljudima u društvima gdje je kolektivna pripadnost jača od individualne odgovornosti.
Zasad je na delu glorifikacija ratnih zločinaca (govorim o Srbiji), šta to govori o srbijanskom društvu?
To možda i ponajviše govori o ljudima na ovim prostorima i njihovim odnosima s drugima. Kako ćemo graditi odnose s drugima ako slavimo zločince koji su im nanijeli bol. Ovdje nije riječ samo o politikama, i takozvani obični ljudi i građani obožavaju svoje zločince, pretvaraju ih u heroje, u nacionalne uzore. U pravilu je riječ o ljudima koji se pritom pozivaju i na vjeru i Boga.
U Srbiji ne postoji jasna svest da su njeni građani, preko državnih institucija i budžeta, učestvovali u genocidu u Srebrenici, nije čak dovoljno za drugačiji pristup ni otkopavanje masovnih grobnica u Batajnici, u neposrednoj blizini centra Beograda. Oni koji na to ukazuju su izdajnici?
Za vlastita zla se uvijek nađe opravdanje. Koliko god građani Srbije to negirali, činjenica je da su ratovi devedesetih godina kreirani i režirani u političkom Beogradu. Time ne želim umanjiti odgovornost drugih politika i država, ali je velikosrpska politika bila i ostala najveće političko zlo na ovim prostorima.
Patrijarhat kao anticivilizacijska nit snažno povezuje sve konfesije, zapravo ih stavlja u sličan položaj. Da li su dovoljno smeli i brzi koraci kojima se iz njega izlazi?
Sva naša društva su patrijarhalna. U tome najvažniju uloge igraju vjerske zajednice jer su i one sve patrijarhalne. Patrijarhat je njihov temelj i zato se tako snažno i opiru depatrijarhalizaciji društva. Patrijarhat se oslanja na moć i silu i ta logika je ušla u sve pore naših društava.
Svojim ste istupanjima na ubedljiv način artikulisali prava i položaj ateista. Da li to osnažuje Katoličku crkvu, da li ispravan odnos prema onima koji ne veruju znači i “pozitivno brojanje” za najveće verske zajednice? Koristite sintagme “humani ateisti” i “bezbožni vjernici”, ima li tu opasnosti od generalizacije?
Općenito govoreći, položaj ateista u našim društvima je sličan položaju vjernika u bivšoj državi. Ne mislim naravno da su svi ateisti humani ni da su svi vjernici bezbožni. Te sintagme sam upotrijebio u kontekstu odnosa ateista i vjernika prema ljudskim pravima i slobodama na našim prostorima. Organizacije koje se bore za individualna prava i slobode su uglavnom ateističke provenijencije. Njima nasuprot stoje organizacije i udruge vjernika koje individualna prava i slobode žele ograničiti, umanjiti i po mogućnosti i dokinuti.
Kako danas u Bosni i Hercegovini žive ljudi različitih nacionalnosti, nakon zločina koji su počinjeni i nakon rušenja poverenja?
Bosna i Hercegovina je kaotična država, talac međunarodnih političkih dogovora, negativnih utjecaja politika Beograda i Zagreba i u zadnje vrijeme i Istanbula, ali i unutarnje političke i vjerske rascjepkanosti i rastrganosti. U takvoj atmosferi je teško graditi povjerenje među ljudima, iako ima i sjajnih primjera međunacionalne i međuvjerske suradnje i solidarnosti, ali oni su ipak izuzetak, a ne pravilo.
Kako gledate na angažman SPC u BiH, budući da u brojnim slučajevima Crkva radi za Milorada Dodika? Je li to dugotrajni komplot?
Srpska pravoslavana crkva će uvijek podržavati srpske nacionalne vođe jer to je savez koji se održava stoljećima. Milorad Dodik se posljednjih godina nametnuo kao zaštitinik Republike Srpske i srpskog naroda u BiH i zato ga i uvažavaju i poštuju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Kad ne bude Dodika, crkva će naći nekog novog Dodika.
Šta govorite na propovedima, čemu podučavate ljude koji Vas slušaju?
Pokušavam im objasniti ono što piše u Svetom Pismu, u evanđeljima. Pokušavam im ukazati i na pogrešna tumačenja svetih tekstova, na pogreške kršćana i Katoličke crkve u prošlosti i sadašnjosti, na zablude i neznanja u vjeri. Sve je to najvećim dijelom uzaludno, jer ljudi više vole slušati one koji im povlađuju, koji ih zavode, koji ne diraju u njihove zablude.
