Za europsku Njemačku

Prevelika za Europu, ali premala za svijet. Henry Kissinger bio je u pravu kada je upravo tako opisao Njemačku, politički najvažniju zemlju Europske unije čije je liderstvo neupitno.

(AUTOR: BISERA FABRIO)

Njemačka se te uloge još uvijek javno pomalo ustručava, inzistira na partnerstvu i ravnoteži, ali istovremeno smatra da je zaslužuje. Ustručava se jer joj je liderstvo u Europi pomalo strano, neumjesno. Očekuje da liderstvo podijeli, ali u ovim trenucima zapravo nema s kim. Velika Britanija se od Unije ionako odmiče, Francuska je i politički i ekonomski slaba, Poljska je gospodarski postala snažna, ali nijedna se od novih članica nikada nije istinski nametnula staroj unijskoj ekipi kao ravnopravna.

Istovremeno Njemačka, naročito u donošenju odluka u ekonomskoj krizi, smatra da taj liderski status zaslužuje jer je njezina ustrajnost na mjerama rezanja tolika da gotovo graniči s opsesijom i, osim toga, to je država koja se u svakom svom pokretu, svakoj odluci, ponaša onako kako pravila to od nje očekuju. Njemačka zna koji je pravi put. On iziskuje odricanja, iziskuje rezanja, ali jedino se tako može naprijed.

 

Poslušno su to svi slušali u Europi kada je kriza navalila na vrata jer, mislili su svi, onako kako se Njemačka ponaša i kako smatra da se treba rješavati kriza – to je jedini ispravni način. Godinama kasnije, kada se prvi val recesije razbio o stijene europske utvrde, počela su i neka drugačija razmišljanja. Počelo se misliti i o alternativama. Ali, uvijek osluškujući što “prva među jednakima” u Europi ima reći.

 

Pokazali su to i izbori u Grčkoj. Slavilo se Tsiprasa, tražio se komentar Berlina. Ne Bruxellesa. Berlin je centar konkretne, stvarne europske moći, Njemačka dirigira Europom, već je dugo apsolutni broj jedan, zemlja koja nema sebi ravne u Uniji.

 

Kriza je pokazala da je jedino njemačka fiskalna i svaka druga disciplina trebala biti primjer za sve. Pa je zato na novoizabranu, neposlušnu vlast u Grčkoj baš Berlin, kao Zeus s oblaka, prvi zagrmio – očekujemo nastavak reformi, očekujemo poštivanje dogovorenih pravila.

 

Njemačka je red, rad i disciplina. Očekuje to i od drugih. Neposluh na njemačkom znači i nestabilnost.

Barem prema van to je superjaka država, gospodarski europski gigant, oslonac za sve one posustale, iscrpljene europske ekonomije koje se mogu dalje nositi sa svim tim “reži, reži, smanjuj, ukidaj” pravilima.

 

Ipak, prema van jaka, a unutra, sama sa sobom, Njemačka je suočena s puno problema. U modernom jeziku to su izazovi. Izazov je, na primjer, njemačka Pegida, desničarska, u svojoj suštini duboko antieuropska organizacija koja okuplja obične Nijemce, srednju i nižu srednju klasu, i dijeli lekcije kako ne bi trebali primati na svoj teritorij muslimane niti činiti ustupke lijenim Grcima.

 

Pegida je počela sa svojim sijelima u istočnoj Njemačkoj, u kojoj još uvijek postoji nezadovoljstvo rezultatima dugoočekivanog ujedinjenja, pronašla svoju nišu u frustracijama koje se protežu od financijskih ustupaka drugima pa do (pre)velikog broja useljenika, i postala ozbiljan fenomen, okupivši redovito i do 20 tisuća ljudi u gradovima poput Dresdena na svojim sastancima koji su održavani jednom tjedno.

 

Ljudi koji ih dolaze slušati prosječni su, obični Nijemci koji se smatraju recesijskim gubitnicima i ne bi, kada je teško, baš dijelili taj teret s drugima, a kamoli financije.

 

Tvrdeći da nisu neonacisti, nego samo pokret obespravljenih građana koji žele uređenije društvo i veća prava, Pegida ipak koketira s jezikom i jezičnim kovanicama korištenim tridesetih godina prošlog stoljeća. Uostalom, njezin se inicijator i lider Lutz Bachmann nedavno ipak morao povući kada je glupošću, nesmotrenošću ili namjernom provokacijom objavio selfie na kojemu nalikuje Hitleru.

 

Kriza koja je iznjedrila prema van lidersko lice Njemačke, prema unutra pokazala je ono ružnije njemačko lice koje ostatak Europe, svi oni – svi mi neskloni rezanjima i disciplini, ne želi opet vidjeti. Ružno lice dijeljenja lekcija onima koji su se, stjecajem okolnosti ili vlastitih pogrešaka, našli u problemima.

Solidarnost, koja je beton europskih integracijskih stupova, nestala je iz prosječnih njemačkih glava čim su osjetili da netko drugi, tamo na europskom jugu, životari, umjesto da steže, štedi i/ili reže. Pritom je desničarenje puno prisutnije u nekim drugim europskim zemljama – dovoljno je pogledati što se događa s Nacionalnim frontom u Francuskoj, ali kada je Njemačka u pitanju, tolerancija je uvijek niža, osjetljivost veća.

 

Kada obični Nijemci iz pokreta Pegida pozivaju na reviziju useljeničke politike (a usput, upravo “lijeni” Grci, i ostali južnjaci, drže branu većem ilegalnom useljavanju u zemlje poput Njemačke, zbog čega su neki dijelovi Atene postali imigrantska geta), takvo zazivanje neravnopravnosti oštrije para uši od svih Le Pen idiotarija.

 

Preuzimajući – manje ili više formalno – europsko liderstvo, Njemačka se suočila s dijelovima vlastitog odraza u ogledalo koji su joj manje dragi. Na površinu su počeli izlaziti pokreti i ideje koje su isključive, koje kažnjavaju i odbacuju sve one koji ne misle isto i koji su manje otporni na recesijske drame. Europa nije društvo u kojemu se može bez svakoga, odnosno bez onoga tko se ne drži pravila.

 

To nije nikad ni bila. Pritom, da – posve je ljudski razmišljati da nije pravedno da se jedni drže pravila, a drugi ih zaobilaze. Solidarnost je vrijednost koja, u primjeni, zna izazvati nevolje i bijes. Pokazuju to njemački trgovi i ulice na kojima se okupljaju ozbiljni protivnici svega onoga što su europska integracija i otvorenost donijele.

 

I baš zbog toga ne trebamo njemačku Europu, nego europsku Njemačku.

 

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).