Piše: Rasim BELKO ([email protected])
Da bi te zvali gospodine danas moraš imati barem jednu krivičnu prijavu, da bi bio u SDA moraš odležati barem malo, ako ništa u istražnom zatvoru. Da bi vodio procese u SDA, HDZ, SNSD moraš biti nositi pečat čovjeka od afera, namještaljki, pljački na tenderima, zapošljavanja za novac, privatizacije po principu sve za marku i još puno toga slično.
Ako nisi to nisi onda ni SDA, ni HDZ, ni SNSD. A kad nisi njihov, onda si meta njihovih. A njihovi su tužioci i sudije, tužilaštva i sudovi. Kada nisi njihov osude te dok se okreneš.
Posljednji u nizu onih koji su to shvatili je Senaid Begić, SDP-ov zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, netom nakon Općih izbora 2018. i kandidat za premijera Zeničko – dobojskog kantona. Begićeva fatalna greška je što je i pomislio da u bastionu SDA – Zenici i okolini – može biti premijer u vlasti koju će predvoditi SDP i koalicioni partneri.
Majstori podzemnih političkih igara iz sarajevske ulice Mehmeda Spahe ekspresno su pokazali Begiću zašto je ova država već trećinu vijeka balkanska Somalija, u kojoj samo politički gusari mogu da vode procese.
Sud u ZDK Begića je fabrikovanom brzinom istražio, tužio, presudio jednom, pa drugi put. Još ekspresnije su ga u Centralnoj izbornoj komisiji eliminisali iz Predstavničkog doma Parlamenta FBiH. I ne bih ja da u ovom tekstu branim Begića. Ima advokata i druge mehanizme zaštite.
Ali, nekako osjećam potrebu da pješčani sat curi, da brojimo posljednje sekunde svih prilika da normalizujemo Bosnu i Hercegovinu kao uređenu, modernu i normalnu državu, u kojoj će i za kadije i za etničke gusare i ostalu buraniju vrijediti isti zakoni.
A Begićev slučaj do tankih detalja je osvijetlio zašto to danas nije tako!
Istina, sudilo se i sudi se ponekom etničkom gusaru iz SDA, HDZ i SNSD, ali teško se sjetiti bilo kojeg slučaja u kojem su političari etničkog podzemlja osuđeni po zakonu i da im je izrečena kazna po pravu i pravdi.
Prije više od pet godina počela je pravosudna farsa u jednoj od najvećih afera SDA gusara, u slučaju “Bosna”. Tri godine od početka u razdvojenom postupku osuđen je Mirsad Kukić, ali na kaznu zatvora koju nikada neće odslužiti, jer je bila taman tolika da je može platiti iz zaliha stečenih podzemnim radovima na budžetu i u javnim institucijama.
Ostalima u ovom procesu, Amiru Zukiću nekadašnjem genseku SDA, Asimu Sarajliću perjanici porodice Izetbegović za kojeg tvrde da im je najbolji operativac nikada nije presuđeno. Pet godina traje proces kojeg bi sudovi u uređenim zemljama riješili za jednu kalendarsku godinu.
Pitam se da li bi onda trebalo pogasiti sve kantonalne i općinske sudove osim onog u ZDK, koji je ekspresno osudio Begića. A gle čuda, Begića je osudio sudija pripravnik, kojem je to bio prvi krivični postupak. Zašto se onda taj sudija ne bi postavio za predsjednika Suda u ZDK, a sve krivične predmete prebacilo u taj sud. Možda bi i ovi etnički gusari konačno dočekali presudu.
Ili ne bi!
Jer, etnički gusari širom Bosne i Hercegovine imaju pravosudni paravan kakav nema niti jedna od najvećih svjetskih mafija. Etničke mafijaške organizacije, koje se ironično nazivaju strankama, imaju svoje tužioce, istražioce, obavještajce i sudije.
Sudilo se nekada i vođi “najlegitimnije” etničko – gusarske organizacije bosanskogercegovačkih Hrvata. Njega je, čuda li velikog, oslobodilo zbog loših kopir aparata i gubitka nekog papira. Korupcijske afere u Bosni i Hercegovini niču svakodnevno. Nema javne nabavke ili nekog većeg posla s javnim novcem i kompanijama a da pravosuđe ne bi imalo posla preko glave. Pa ipak, sve ostaje zaglavljeno između medijskih natpisa i ogorčenja javnosti.
Jer, ovdje se za ubistva naše djece, baš kao i za pljačke ne odgovara ako imaš blagoslove etničko – gusarskih poglavica. Etničko mafijaške organizacije pokrale su do sada milijarde maraka, razvalile bh. privredu i gigante koji su svojevremeno harali svijetom, a osuđenika i zatvorenika za ta nedjela nema.
Begić je osuđen jer nije vratio mobitel i jer je Zavod zdravstvenog osiguranja na čijem je bio čelu platio liječenje čovjeku koji je zapeo u Ljubljani sa dijagnozom za hitnu hospitalizaciju. A hanuma prvog gusara u Bošnjaka nije platila ceh jer nije htjela dozvoliti inostrano liječenje djevojčici Nadin. Etnički gusari SNSD-a nisu platili cijenu za ubistvo Davida Dragičevića, bošnjački gusari iz SDA ostaju nekažnjeni za ubistvo Dženana Memića.
CIjenu nisu platili ni oni koji su pravili puteve po kojima ne vozimo, jer su se dan poslije urušili. Zločin bez kazne je i poigravanje s našim životima zbog nemanja vakcine. Zločina je puno da bi stali u jedan tekst. Pravde je toliko da kada bi o njoj pisali ne bi slovo zapisali, ostala bi bjelina.
Crno nam se zato piše iz dana u dan. Sve dok ne shvatimo, a ponavljam to evo ko zna koji put, da nam pravdu neće donijeti bjelosvjetski dušebrižnici, njihove preplaćene birokrate, a posebno ne ovdašnji gusari.
Po pravdu ćemo morati krenuti sami, jer takav je usud ovdašnjih prostora od davnina. Pravde i prava neće biti sve dok pijemo apaurine dok gusare gledamo sa tv i zovemo ih gospodom kad ih sretnemo. Pravda i pravo neće stići ni u rezolucijama ni sličnim kompozicijama. Ono je sakriveno između nas, nas etničkih zamoraca svjetskih i domaćih gusara. Zato je vrijeme da pronađemo međusobnu nit, dobro je učvrstimo i gusare protjeramo, onako kako se gusari i protjeruju.
U suprotnom, svi ćemo jednog dana biti Begić.
Patria
