Preko tuđih leđa
Svako zbivanje ima – sem površinski vidljivog – više nivoa, udubljivanje u koje ga može jasnije objasniti negoli naprečac donesen sud o njemu. Pretpostavimo da sam nekome opalio šamar na javnom mjestu. Svjedoci bi me pred sudom učas razapeli kao kabadahiju, nasilnika, neciviliziranog, neodgojenog i moralno impotentnog tipa, a sud bi mi u roku odmah donio presudu, primjerenu sitnišu moje vrste. Bi li ikoga zanimala pozadina koja me natjerala na takav postupak, recimo odgovornost ošamarenog za smrt moga oca, otimačinu obiteljskog imanja, raspad braka, izbacivanje na ulicu, i slične stvari koje su mi upropastile život? Iskreno sumnjam, jer golema većina naprosto donosi sud prema onome što vidi, ne baveći se uzrocima viđenog. Sagledavanje suštine ispod je mentalnih sposobnosti mnogih građana. Preduboko kopanje po tuđim sudbinama moglo bi, ne daj bože, navesti i na razmišljanje o sebi samome i vlastitom postavljanju spram svijeta i ljudi. Primjerice,
„Republika Hrvatska je u bliskoj prošlosti izvršila oružanu agresiju (a to je termin kojega hrvatski političari najčešće ne uspijevaju ni promrsiti a kamoli razgovijetno izgovoriti)… Ne zato što su ga površno naštrebali pa zaboravili, nego zato što se uporno odbijaju suočiti s tijekom radnje koji je prethodio njihovom izbijanju na proscenij.“
Rijetki su ljudi sposobni razlikovati tumačenje uzroka od opredjeljenja za ovu ili onu stranu, te stoga čak i ozbiljni analitičari unaprijed – da amortiziraju optužbe za krivo nagnuće – jasno kažu da njihove tekstove treba shvatiti kao pokušaje objektivnog pristupa temi. Što je veoma teško, u času kad mediji po cijele dane (primjerice program HTV4) ponavljaju tragične slike bezbrojnih izbjeglica i njihove ispovijesti kombinirane s prizorima bestijalnog razaranja, istovremeno praćenih skoro potpunom cenzurom (pro)ruskih medija, propagandom zapadnjačkih, uz licemjerno pozivanje na mir praćeno sankcijama i isporukom sofisticiranog naoružanja Ukrajincima. I, naravno, sinhrono isključivanje Rusije iz međunarodnih organizacija (primjerice, iz globalnog sustava bankovnog plaćanja SWIFT, „Savjeta Evrope“ – organizacije za zaštitu ljudskih prava, suspendiranja iz „Vijeća UN-a za ljudska prava“), što nikako ne doprinosi pokušajima diplomatskog rješavanja na koje se javno uporno poziva. Sve to praćeno antiruskim potezima spram ruske znanosti, umjetnosti, kulture, sporta i njihovih djelatnika, što među zapadnim stanovništvom pogoduje žestokim protestima, praćenih i nasiljem prema svemu ruskom. Među rijetkim analizama koje pokušavaju objektivno sagledati stvarne uzroke rata – ne pozivajući se na pojednostavljena tipa „ruskog neoimperijalizma“, ili još banalnijih psiholoških seciranja Putina – su tekstovi Švicarca Jacques Baud-a (intervju časopisu „Zeitgeschehen im Fokus“), te uobičajeno relevantni tekstovi Noama Chomsky-ja, poput intervjua portalu „Trothout“. Oba autora, jasno osuđujući rusku agresiju, iznose zaključak kako je rat koji se vodi ustvari rat između objedinjenog Zapada (i njegovih prirepaka) i Rusije – kako to izvrsno naglašava naslov prijevoda intervjua potonjega – „Do poslednjeg Ukrajinca“. Značajni su u tom smislu i tekstovi Sanje Vujačić, Zorana Metera i Aleksandra Pavlovića, a najbolje je čitanje zaključiti člankom Donatelle Di Cesare; „Što znači biti pacifist“ – da ne nabrajam dalje.
Zapad je, indoktriniran američkim vodstvom (koje je, i koje će najmanje osjetiti posljedice), osjetio priliku oboriti Rusiju na koljena, što nije uspjelo ni teutonskim vitezovima, Napoleonu ili Hitleru primjerice, a teško će u tome uspjeti i sadašnja proturuska kampanja. Ne ulazeći u analize za koje su mnogo relevantniji spomenuti autori, dovoljno se osvrnuti na konstataciju koju je izrekla, jedina se u Saboru suzdržavši u izglasavanju „Deklaracije o Ukrajini“, zastupnica „Radničke fronte“ (Sabor se izvještio u donošenju kojekakvigh deklaracija koje nikoga ne obavezuju, sem možda njenih donositelja i idiota – što je često zapravo isto), a sukus čega je „Izjava o Ukrajini“:
„Jučer je vojska Ruske Federacije napala Ukrajinu. Radnička fronta nedvosmisleno osuđuje napad Rusije na Ukrajinu ‒ protiv smo svake agresije, huškanja i pozivâ na ratove. Dok za rusku agresiju i napad ne može biti opravdanja jer je riječ o odgovoru koji nije razmjeran onome što je do njega dovelo, do ovih nesretnih događaja ipak nije došlo “neizazvano” i “bez ikakvog razloga”, kao što to tvrdi dio propagande zapadnih medija i političkih elita, kao i ‘Deklaracija o Ukrajini’ koju je izglasao Hrvatski sabor.“
Nešto blaže obrazloženje dano je kasnije i na stranicama „Radničke fronte“.
Svijet je i prije ruske invazije na Ukrajinu bio podvrgnut nezapamćenom pritisku Zapada predvođenog Sjedinjenim Državama, o čemu sam pisao i prije početka ratnih djelovanja, kao i poslije začetka krvave morije („Rusija vs Ukrajina u namještenoj utakmici“):
„Nema nikakve diskrepancije između ruskog priznanja dviju republika, i daljnjeg pozivanja na diplomatsko rješenje krize. Rusija naprosto pojačava pritisak na Zapad, koji – ili glup (što je malo vjerojatno), ili zbog vlastitih interesa – ne odustaje odbijati dva fundamentalna zahtjeva Rusije:
● da se NATO preko Ukrajine ne približava ruskim granicama, što je uostalom bilo i obećano Gorbačovu
● da Ukrajina povede pregovore sa dvije pokrajine s većinskim ruskim stanovništvom, što je jedna od stavki sporazuma iz Minska
Ukrajina je to odbijala, pod izgovorom da to ne želi učiniti kad su ruske trupe na njenoj granici (s ruske strane!) – odbijanje koje predstavlja nepridržavanje sporazuma. Zapad, sa svoje strane, krši usmeni dogovor s Gorbačovom. Putin pojačava pritisak, a Zapad – do grla umiješan u događaje na Majdanu (državni udar) – misli da će moći sankcijama ostvariti svoje interese, ne vodeći računa o ruskima. Istina, priznavanjem nezavisnosti dviju republika Putin se doveo u tešku situaciju, jer to teško može povući, bilo kakvom se diplomacijom koristeći. Da to učini, u ruskim bi očima izgledao kao izdajnik – što si ne može dozvoliti. Krim je ovdje posebni problem, no trenutne napetosti nisu nastale zbog njega. Već samo ponašanje Zapada koji prijeti i primjenjuje sankcije (što i njemu može škoditi, a Rusija će se okrenuti drugim partnerima; primjerice, plin mogu prodati kome žele, po daleko konkurentnijim cijenama nego će Zapad biti prisiljen plaćati Amerima), istovremeno govoreći da neće ulaziti u oružani sukob sa Rusijom (bar zrno pameti na djelu, jer bi u protivnom sve vodilo trećem svjetskom ratu!), pokazuje i dokazuje da su Ukrajinci tek sitniš u ostvarivanju zapadnih (i ruskih, ali prvenstveno zapadnih) interesa. Još će se oni tući po svojim blesavim glavama, kad uvide kuda ih je dovelo povjerenje prema Zapadu i NATO paktu!“
Da Zapad, pravdajući to s pomoći napadnutoj Ukrajini, namirisavši svoju šansu ne preza ni od čega, svjedoče i zamjerke Srbiji – da je “Kineski i Ruski saveznik koji ugrožava mir u regionu” – na uvoz oružja iz Kine, prema ugovoru sklopljenom još 2019-te godine (Srbija uvozi uoružje sa sviju strana, uključivo i onu „zapadnu“), ali nisu im pale na pamet optužbe Hrvatske prilikom kupovine francuskih Rafala. Ovo je naprosto neutralna, logička konstatacija, kontra tvrdnji da Zapad ne vrši pritisak na Srbiju. Ili si s nama, ili protiv nas – trećeg puta prozapadne države ne priznaju! Ministar hrvatske vlade poručio je kupcima koji se žale da trgovci nakon vladinih mjera (smanjenje PDV-a etc) ne snižavaju cijene – neka odu u neku drugu trgovinu koja ih je snizila. Valjda onda sličnu slobodu imaju i kupci oružja, a ne da im Zapad određuje što, gdje, kako i kada smiju kupovati! Valja spomenuti i da su se do sada šuteće države – BiH (objektivno, samo Federacija BiH) i Crrna Gora (članica NATO) – kao po diktatu odmah uzjogunile stajući na stranu osude Srbije.
Hipokrizija Zapada, prvenstveno članica NATO pakta, ogleda se na mnoštvo načina. Takvo jedinstvo njihovo nije se manifestiralo kad su same – a napose njihov vođa, Amerika – ratovale širom svijeta, kao ni u odnosu prema izbjeglicama koje valjda tretiraju prema boji kože, što potvrđuju mnogi primjeri od kojih izdvajam onaj Hrvatske, Poljske i Mađarske (koja se protiv „obojenih“ ogradila žilet žicom), dok istovremeo primaju na stotine tisuća Ukrajinaca. Upravo je rasizam najbitniji faktor koji određuje sudbinu izbjeglica i migranata. Za spoznaju toga ne treba biti posebno pametan, već samo iskren. Priznati samom sebi i drugima latentni rasizam koji tinja u bijelom malograđaninu. Svakodnevno ga srećem u odnosu prema Romima. Ništa tu ne znače državne politike, ustavi, zakoni, socijalni programi, donacije romskim manjinama i ine “podrške” koje ostavljaju utisak civiliziranosti pred podjednako rasističkim svijetom. Sve se to slama u vidljivoj praksi, ali je rijetko tko priznaje i naziva pravim imenom! Pitanje je tek koliko iskrenosti i empatije možemo pokazati u konkretnom slučaju. Bijeli suprematizam je prisutan posvuda, u podsvijesti većine građana, koji prema vani osuđuju rasizam, zadržavajući ga u intimnoj sferi, što u posebnim prilikama javno bukne, nikada ne priznajući da se radi upravo o tome.
Upravo kontekst zbivanja je ono što pojednostavitelji tumačenja nikako da shvate, namjerno ili to nisu mentalno sposobni. Kad se Rusija, još i prije agresije (koju ona naziva „specijalnom operacijom“) pozvala – među inim – na svoju ugroženost širenjem NATO pakta do svojih granica, suprotno usmenom obećanju Zapada, onda se to tretira kao bezočna izlika za invaziju, ali… Kako tretirati američku blokadu Kube (koja traje do danas) i ruske flote koja je prevozila ruske rakete naoružane nuklearnim bojevim glavama u blizinu američkih granica? Zar se SAD smije osjetiti ugroženom, a Rusija ne? Tumačenja koja izbjegavaju sveukupni kontekst zbivanja pojednostavljući stvari u vidu, da „svaka suverena država smije odlučivati hoće li ili neće ući u NATO, te od koga će kupovati oružje“, slamaju se na primjerima suverenih Kube i Srbije. „Quod licet iovi, non licet bovi“ je misao vodilja Amerike i njenih zapadnih sljedbenika, koji se zaklinju a zapadnjačku, kapitalističku parlamentarnu demokraciju, slobode koja ona navodno pruža, te temeljem toga žele prevladu nad narodima koji se s time ne slažu iz raznoraznih razloga (političkih, kulturalnih, tradicijskih,…). Nitko im ne brani da svoju demokraciju upražnjavaju unutar vlastitih granica, ali neka prepuste drugima da sami o tome odluče, kao što i oni neka puste zapadnjacima da sami – milom ili silom – mijenju svoj sistem kad im se više ne svidi. A da to nije realna politika „zapadne civilizacije“ koja će nastojati svoju praksu prikriti pozivanjima na humanističke i mirotvorne ideje, navodno urođenih Evropi, najbolje je razmotriti proučavanjem liste ratova koji su vođeni tijekom svjetske povijesti, a naročito poslije 1795-te i štampanja Kantovog djela „Prema vječnom miru“. Da se ne ode u širinu proučavajući kolonijalne ratove Evropljana, čijem mirotvorstvu proturječi stoljetna praksa, pogledajmo ratove koje je vodila Amerika, s obzirom da je Evropa uglavnom njen cuko koji laje čim gazda pritegne „demokratsku“ uzicu. Kako navodi „Jutarnji list“ :
„Od 1776. do 2015. – u 239 godina postojanja – SAD su bile u ratu čak 222 godine. Ukupno je samo 17 godina američke povijesti prošlo bez većih ratova. Niti jedan predsjednik SAD-a nije bio mirnodopski predsjednik, svaki od 44 dosadašnja predsjednika barem je dio svoje vladavine proveo kao ratni predsjednik.“
Amerika je nakon 2. svjetskog rata tretirana kao samopostavljeni „svjetski policajac“, koji intervenira sa ili bez odobrenja jedine svjetske organizacije kojoj za to ima mandat – OUN. Cijeli Zapad, uz već spomenute guzolizne države poput regionalnih, koje već jesu ili streme postati članice NATO, namjesto da jača ulogu UN i vojno sudjeluje isključivo u operacijama koje ona odobri, stvorio je neformalni vojni savez koji djeluje prema vlastitom (uglavnom američkom) nahođenju. Članak „Naredni rat Amerike – gdje i kada?“ dobar je letimični pregled američkih ratova tijekom njenog postojanja kao države:
„Od svog osnivanja 4. jula 1776. godine kao nove nezavisne države, Sjedinjene Američke Države (SAD) nisu prestale voditi ratove i boriti se u bitkama gotovo bez prestanka u različitim regijama svijeta… Naredni dani i godine će pokazati je li utoljena žeđ Amerike za borbama nakon neuspjeha u ratovima u Afganistanu i Iraku, ili smo sve bliže ratu s kojim se čovječanstvo nikad ranije nije susrelo.“
Jeli to ovaj rat, koji Amerika nazivno ne vodi (kao što Srbija nije priznavala učešće u ratovima prilikom raspada Jugoslavije), tek preostaje da se vidi. Kad pak Miljenko Jergović u svojem tekstu kaže:
“Toliko nas je i tako obilježilo da mnogi od nas više i ne primjećuju što to zapravo nije u redu s Putinovim govorom, osim što se iza njega naslućuje nešto što bi moglo vrlo temeljito izmijeniti naše živote i što bi, ako smo još u stanju misliti o zajednici, moglo dokrajčiti ne samo ideju ujedinjene Europe, nego i Europu kao relativno kultiviran, demokracijom obilježen prostor na kojemu se stoljećima bolje živjelo nego u Africi ili u dubokoj Aziji, i gdje su ubijanje ljudi ili umiranje od gladi i od siromaštva predstavljali odmak od svakodnevice i iznevjerenje društvenih ideala.”,
kao da nema pojma što govori, vjerojatno zaslijepljen stravičnim posljedicama rata. Evropa je bila pokretačica dva svjetska rata, da ne spominjemo kolonijalne ratove u kojima je domoroce tamanila kao štakore. Što je u najvećoj mjeri i uzrok umiranja od gladi i boleština u današnjoj “Africi ili u dubokoj Aziji”, uz jadne prilike u Latinskoj i Južnoj Americi. I ratovi na tlu bivše Jugoslavije su bili na evropskom tlu, a moguće on Rusiju ni ne smatra evropskom (evro-azijskom) državom? Jergović takvu Evropu, razvijajuću se na genocidima, naziva “relativno kultiviranom”.
Ne eskulpirajući Rusiju krivnje za krvavi rat protiv Ukrajine, važno je shvatiti cjelokupni međunarodni kontekst koji ga je pokrenuo i u kojem se odvija, a napose činjenicu da je to njen rat protiv Zapada (ili obrnuto, ako hoćete) objedinjenog oko NATO saveza koji predvodi najratobornija zemaljska država. Svijet ima sreću, što – barem za sada – političari Zapada drže na umu činjenicu da je Rusija nuklearna velesila, te se u strahu ne upliću direktno u rat, ali to čine liferacijom oružja (što će jednom naplatiti, jer kapitalizam ništa ne daje džabe) i sankcijama. Ali i spoznajom Rusije kako – ne želi li izazvati svjetsku apokalipsu (“Ne znam koje će oružje čovječanstvo koristiti u trećem svjetskom ratu, ali četvrti svjetski rat će se sigurno voditi toljagama i kamenjem.”, Einstein) – mora paziti da ne djeluje direkto protiv članica saveza, obvezanima na uzajamnu obranu, mada su politički ugovori uglavnom pisani „po vodi“, pa propadaju kad „velikima“ više ne odgovaraju. Primjer pak britanskih specijalaca koji obučavaju ukrajinske snage, kako navodi londonski „Times“, ukazuje da je Zapad ograničeno direktno involviran na terenu, u operacije ukrajinske vojske.
Licemjerje, a ne humanizam, Zapada očituje se i u blokadi većine ruskih i proruskih medija, što je dio – mnogima shvatljiv, ali ne i onima koji bi između proturječnih izvještaja s bojišta samostalno htjeli zaključivati o istini – propagandnog rata usmjerenog dresuri ljudskih duša. Evropska unija, ne baš jednodušno, slijedi američke pozive na sankcije (sad je već na snazi njihov peti krug), bez obzira što ju bolno pogađaju (naročito glede energenata o kojima ovise od Rusije), dok se Amera one dotiču tek u mjeri vlastite koristi od njih. SAD su donijele zakon o zabrani uvoza ruske nafte – s odgodom na postojeće ugovore od 45 dana, a ukinule sankcije na uvoz umjetnih gnojiva (1) i telekomunikacijske te internetske opreme (2). Istovremeno, sinhronizirano s Ukrajinom, traži od EU da prekine uvoz ruske nafte, ugljena i – što je naročito bolno za nju – prirodnog plina, od uvoza kojega mnoge evropske ekonomije prosperiraju:
I tu dolazimo do uzroka rata između Rusije i Zapada, preko leđa Ukrajinaca. Uvijek kažem da ni jedan rat u povijesti nije počeo velikih ideala radi, već iz mnogo prozaičnijeg razloga – materijalnog. Prisjetimo se američkog protivljenja izgradnji plinovoda „Sjeverni tok 2“, obrazlagano upozorenjima o potrebi diverzifikacije snabdijevanja, skrivajući iza leđa već spremne ugovore o izvozu vlastitog, višestruko skupljeg ukapljenog plina, dobijenog ekološki štetnim hidrauličnim fraktuiranjem. Kako joj sprečavanje izgradnje plinovoda, prvenstveno zalugom njemačke kancelarke Merkel (kojoj su sudržavljani pjevali pohvalnice, a sada počinju pljuvati po njoj) nije uspjelo, i njegovo puštanje u pogon bilo je tek pitanje tjedana ili mjeseci, Americi je trebao uvjerljiv razlog da to spriječi. S druge strane, Rusija je svakako svijesna značaja Ukrajine kao žitnice i izvora mnogih mineralnih sirovina (u ratnoj zoni su pronađene velike zalihe rijetkog elementa litija, koji se upotrebljava u organskim sintezama, metalurgiji i analitičkoj kemiji, mazivima, za suhe baterije koje rade na vrlo niskim temperaturama, u nuklearnoj fizici, itd), te nije dopuštala njenu orijentaciju isključivo na Zapad, nemajući ništa protiv da surađuje i sa njim, uz uvjet neulaženja u NATO. Vjerovali ili ne, neovisno o moralu, u politici postoje interesne zone koje velesile brane svim raspoloživim sredstvima, usput se nastojeći proširiti u tuđe atare vezujući zavisne države uz sebe. Interes (korist) je u politici – posebno u kapitalizmu – osnovni kredo koji pokreće djelovanja, i pokuša li vas netko zavesti uzvišenim riječima, iza njih se uglavnom skriva banalni, profitabilni probitak. Svakako da u Ukrajini ima u vlasti inkorporiranih nacističkih elemenata (kao u Hrvatskoj, primjerice), a njeno nastojanje ulaska u NATO bilo je nerazumno, kao da ne razumiju politički i aktualno povijesni kontekst postojanja države. Ukrajinska diplomacija sasvim je zakazala, jer sada – izloženi raketnim i pješadijskim napadima – pristaju na ono što su u vrijeme mira odbijali. U pogledu teritorijalnih gubitaka piši kući propalo, jer su odbijali razgovore o položaju Donjecka i Luganska (te o ruskom jeziku) unutar Ukrajine, prije no ih je Rusija priznala kao nezavisne države koje će joj se poput Krima – objedinjene u vjerojatno osvojeni Donbas – kad-tad priključiti.
Nije ovaj tekst ni proruski ni antiukrajinski, već temeljem analiza upućenijih i relevantnijih autora, nastoji ukazati na činjenicu kako je daleko od istine da je riječ o „ničim izazvanom“ ratu. Bez obzira na konačni ishod, Zapad može slaviti pobjedu, a neki promatrači sa strane – ne pridružujući se sankcijama – traže hitno zaustavljanje agresije i diplomatsko rješenje problema, shvaćajući da će u slučaju totalnog poraza Rusije, oni biti slijedeći na američkom jelovniku. Kina prvenstveno, pa stoga nije čudno jačanje kinesko-ruskog „prijateljstva“ u odupiranju zapadnoj (američkoj) svjetskoj prevladi. Prosječni građani nemaju osjećaja za povijesno vrijeme, niti filtere dovoljne rezolucije da se snađu u činjenicama. Oni reagiraju na agresiju emotivno, nesposobni spriječiti je, jer se opredjeljuju priklanjanjem navodno manjem zlu. Demokratski ti nudim metak ili omču, a ti si slobodan izabrati. Malo ih je sposobno opredijeliti se za treću opciju (čak i Finska te Švedska, pod pritiskom razmatraju napuštanje neutralnog statusa, iako su se u okviru njega izvanredno razvijale), pored dviju ponuđenih. Kao što kaže Paul Stubs (o čemu sam i ja pisao), uglavnom nailazeći na gluhe uši:
„Pokret nesvrstanih je težio stvaranju nove ere jednakosti u međunarodnim odnosima temeljenim na suverenitetu, nezavisnosti, samoopredjeljenju i teritorijalnom integritetu, promoviranju neutralnosti u unutarnjim poslovima drugih država, generalnom i cjelovitom razoružanju te mirnom rješavanju sporova na temelju povelje UN-a. Bila je to politika stvorena iz protuimperijalističkih i antikolonijalnih ciljeva i borbi. S druge strane, suočavamo se s novostvorenim i sve strašnijim oblicima neoimperijalizma i neokolonijalnih dominacija… Nisam siguran je li svijet u kojem dominira nekoliko država, uključujući Indiju i Kinu, u međusobnoj borbi za hegemoniju, povoljniji od bipolarnog svijeta gdje se nesvrstanost predstavlja kao kontrasila. Danas imamo tzv. realpolitiku na temelju moći koja je, kao što sada vidimo, poprilično strašna.“
U svojoj nemoći spriječiti ratove, narodi okrivljuju jedni druge, a kad morija počne, masovno se mole bogu za njen završetak, i tako već hiljadama godina. Istovremeno se odazivajući na prvi poziv za mobilizaciju. Kad u bogomoljama molitelji za prestanak rata slijede slične riječi kakve je „Glas Koncila“ svojedobno u svom uvodniku uputio povodom koronavirusne pandemije:
„Pogled na čovjeka i život u svjetlu svetkovine Marijina uznesenja dakle relativizira ugrozu tijela odnosno zdravlja jer poruka te svetkovine jamči da je ljudsko tijelo zapravo neugrozivo, a svaka bolest, pa i eventualna zaraza koronavirusom, tek prolazni incident koji ni na koji način ne može ugroziti vječnu proslavu čovjeka.“
valjda se nadajući kako, meci i geleri „ne mogu ugroziti vječnu proslavu čovjeka“, koji će se valjda negdje oko Uskrsa povratiti u život, što više reći. A potom, kad morija završi, zahvaljuju Svevišnjemu kao da je upravo metafizički entitet čuo njihove vapaje i uslišio ih, smatrajući ga potom Spasiteljem umjesto sebe bedacima. Pa onda „Jovo nanovo“, kao već tisućljećima ljudske povijesti. Samo će zaraćene strane imati drukčija imena.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
