(…) u svakom društvu diskriminacija je najjača u područjima koja su monopolistička (…)
Interesantna je činjenica da je razvoj kapitalizma pratilo smanjenje pritiska na određene religijske, rasne ili društvene grupe u odnosu na njihove ekonomske aktivnosti, tj. u pogledu diskriminacije. Zamjena statusnih aranžmana je bila prvi korak prema oslobađanju robova u srednjem vijeku. Opstanak Jevreja u srednjem vijeku je bio moguć zbog postojanja tržišnog sektora u kojem su oni mogli djelovati i održati se uprkos zvaničnom proganjanju. Puritanci i Kvekeri su mogli emigrirati u Novi svijet jer su na tržištu mogli akumulirati novac uprkos obespravljenosti koja im je nametnuta u drugim aspektima života. Južne američke države su nakon građanskog rata poduzele niz mjera kojima su crncima nametnuta zakonska ograničenja. Jedna mjera koja nikad nije zaživjela je bilo postavljanje zapreka u posjedovanju vlasništva pokretne i nepokretne imovine. Neuspjeh u uvođenju ovakvih mjera očito nije oslikavao nikakvu posebnu namjeru da se izbjegnu ograničenja crncima. On je umjesto toga oslikavao suštinsku vjeru u privatno vlasništvo koja je bila izuzetno jaka da je nadjačala želju za diskriminaciju crnaca. Održavanje općih pravila privatnog vlasništva i kapitalizma bili su glavni izvor prilike za crnce i dozvolili su im da naprave veći napredak nego što bi inače mogli da dostignu. Da uzmemo općeniti primjer, u svakom društvu diskriminacija je najjača u područjima koja su monopolistička, dok je diskriminacija protiv grupa određene boje kože ili religije najmanja u područjima gdje je najveća sloboda konkurencije.
Kako je već spomenuto u prvom poglavlju, jedan od paradoksa, uprkos ovom historijskom iskustvu, je to da su manjinske skupine bile te koje su najčešće bile najglasnije i najbrojnije u zalaganju za fundamentalne promjene u kapitalističkom društvu. One su imale težnju da kapitalizmu pripišu preostala ograničenja koja same doživljavaju, a ne da priznaju da je slobodno tržište glavni faktor koji omogućava ovim ograničenjima da budu tako mala.
Već smo vidjeli kako slobodno tržište odvaja ekonomsku efikasnost od nevažnih karakteristika. Kao što je navedeno u prvom poglavlju, kupac hljeba ne zna da li je hljeb napravljen od pšenice koju je uzgajao bijelac ili crnac, kršćanin ili Jevrej. Prema tome, proizvođač pšenice je u prilici da koristi resurse onoliko efikasno koliko može, bez obzira kakvi su stavovi zajednice prema boji kože, religiji ili drugim osobinama ljudi koje on zapošljava. Dalje, a možda još i važnije, na slobodnom tržištu postoji ekonomski podsticaj za odvajanje ekonomske efikasnosti od drugih osobina pojedinaca. Poslovni čovjek ili preduzetnik koji daje prednost onome što nije u funkciji produktivnosti u svojim poslovnim aktivnostima nalazi se u nepovoljnijem položaju nego ostali pojedinci koji to ne rade. Takav pojedinac sebi nameće više troškova nego drugi koji nemaju takve sklonosti. Zbog toga će ga na slobodnom tržištu vjerovatno istisnuti.
Ovaj fenomen je dosta šireg obima. Često se zdravo za gotovo uzima da osoba sa predrasudama prema drugima zbog rase, religije, boje kože ili bilo čega drugog, time ne pravi troškove sebi, nego samo nameće troškove drugima. Ovaj stav je sličan zabludi da država ne šteti sebi nametanjem carina na proizvode drugih zemalja. Oba stava su jednako pogrešna. Čovjek koji ne želi trgovati sa crncem ili raditi sa njim, na primjer, time ograničava svoj izbor. On će općenito morati plaćati veću cijenu za ono što kupuje ili prihvatiti nižu cijenu za svoj rad. Drugačije rečeno, mi koji smatramo da boja kože ili religija nisu važni, možemo neke stvari kupovati jeftinije.
Kako ovi komentari nagovještavaju, postoje problemi u definisanju i tumačenju pojma diskriminacije. Onaj ko vrši diskriminaciju plaća za to neku cijenu. Takoreći, „kupuje“ ono što smatra „produktivnim“. Teško je shvatiti da diskriminacija ima bilo koje drugo značenje osim onoga da je to „ukus“ drugih, koji neko to ne prihvata. Ne smatramo „diskriminacijom“ – ili ne bar u uvredljivom smislu – ako je pojedinac spreman da plati veću cijenu da sluša jednog pjevača umjesto drugog. S druge strane, smatramo diskriminacijom kad je neko spreman za obavljanje usluga platiti veću cijenu osobi jedne boje kože nego druge. Razlika između ova dva slučaja je u tome što u jednom imamo isti ukus, a u drugom nemamo. Ima li kakve principijelne razlike između ukusa kojim se rukovodi vlasnik kuće da više voli privlačnog slugu nego ružnog slugu i ukusa koji navodi drugog da više voli crnca nego bijelca, ili bijelca nego crnca, osim što se sa jednim ukusom slažemo a sa drugim ne? Ne želim reći da su svi ukusi podjednako dobri. Upravo suprotno vjerujem da boja čovjekove kože ili religija njegovih roditelja sama po sebi, nije nikakav razlog za drugačiji tretman; da o čovjeku treba suditi po onome što on jeste i šta radi, a ne po ovim vanjskim osobinama. Žalim zbog onoga što mi izgleda kao predrasuda i skučenost shvatanja onih čije se ukusi razlikuju od mojih u ovom smislu i zbog toga ih manje cijenim. Ali u društvu koje se temelji na slobodnoj razmjeni mišljenja, vjerujem da treba pokušati da se oni ubijede da im je ukus loš i da trebaju promijeniti svoje stavove i ponašanje, a ne koristiti moć prisile da svoje stavove i ukuse nametnemo drugima.
Odlomak iz djela: Milton Friedman, Kapitalizam i sloboda
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos
