Kemal Karavdić, vlasnik teretane “Vojnik sreće”

bulle 2014-12-04

Posljednjih nekoliko godina vidljivo je da se omladina u Visokom, ali i drugim gradovima naše zemlje, mnogo češće nego ranije odlučuje na odlazak u teretane ili fitness centre. Na području opštine Visoko je aktivno nekoliko teretana, a jedna od njih je i “Vojnik sreće”, kroz koju dnevno prolazi veliki broj mladih ljudi koji žele da poprave svoju fizičku formu ili “nabace” koji kilogram mišića.

Koliko je to potrebno omladini u današnje vrijeme, na čemu najviše rade, da li omladina danas ima svoje uzore i još od mnogim drugim stvarima, razgovarali smo sa Kemalom Karavdićem, vlasnikom teretane “Vojnik sreće” iz Visokog.

Koliko se omladina u Visokom odlučuje na odlazak u teretanu, dizanje tegova i prvenstveno rad na svom tijelu? Čini se da ih je sve više.

“Teretana je sastavni dio svakog sporta, različiti su samo treninzi. Edukacija je izvršena najviše zahvaljujući internetu, tako da je sve dostupno, odnosno način treniranja, prehrana, odmor, šta je prioritetno za pojedine sportove itd. Šahovski velemajstori ističu da im teretana donosi potrebnu koncentraciju i da su svakodnevno u treningu. Visoko je mali grad u kojem još uvijek ima mnogo predrasuda, ali mnogo manje nego prije. Još uvijek čujem pitanja ‘Da li ću moći imati djecu ako pijem proteine i slično?.”

Vlasnik ste jedne takve teretane u Visokom. Koliko ste vi zadovoljni interesovanjem mladih i šta mislite šta je glavni razlog tog interesovanja?

“Trenirao sam u nemogućim uslovima, podrumima, garažama… Želja mi je bila da Visoko dobije mjesto gdje će mladi imati mjesto za pravilno odrastanje bez klasificiranja. Gdje su svi dobro došli, bez obzira na godine, materijalno stanje… Uz pomoć prijatelja, od 2006. godine smo krenuli i rezultati nisu izostali. Druženje, bježanje od svakodnevnih problema, ZDRAV ŽIVOT i momci koji duže treniraju i lijepo izgledaju su najveća preporuka i istina o teretanama.”

Na čemu konkretno najviše rade? Koje se sprave najviše koriste?

“Zavisno čime se bave, takvi budu i treninzi. Ne treniraju isto fudbaleri i košarkaši, redari u klubovima i manekeni. Tako da je sve posebno od vježbi, težina, ishrane itd. Uglavnom srednjoškolci većinom žele da dobiju koju kilu mase.”

Osim same teretane, imate i zanimljiv klub “obarača ruke”, a u svojim redovima ste imali i osvajače medalja, kako na domaćim, tako i inostranim takmičenjima?

“To je posebna priča. Sa mnogo uspjeha momci su osvajali medalje u Hrvatskoj, Srbiji i šire. Upalim TV DSF, HRT 2, RTS i vidim reportaže o momcima iz Visokog, također u novinama, na kalendarima, drugim tv programima. KOD NAS NI SLOVA NIGDJE. Problemi oko odlaska na takmičenja su doveli da su rezultati dosta slabiji u zadnjem periodu. Samo zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi to opstaje.”

Koliko je odlazak u teretanu bitan u današnjem životu, ne samo za omladinu, nego i za one starije?

“Treniraju ljudi i u kasnoj životnoj dobi, prilagode treninge i ishranu i svi zdravstveni bilteni ističu da je to neophodno u današnjem životu, jer smo puni stresa, svakodnevnog sjedenja uz tv, računar i slično. Za mlađu populaciju nepotrebno je i govoriti.”

Čini se da je omladina danas malo izgubljena. Lutaju iz sporta u sport, teška je finansijska situacija, a generalno je mnogo razloga za to. Kako biste uporedili tu neku zainteresovanost omladine nekada i sad?

“Vrijednosti su se promijenile. Dobro pamtimo stadion Luke u rasponu 1980-1990. godine. Bili smo sretni da gledamo sportiste u pravom smislu riječi, donesemo im vode kad treba sa popularne štele, ako neko fali u ekipi da igramo sa starijim. Bez obzira na vrstu sporta sretali smo Slavišu Vukičevića, Mirzu Rajkića, prof. Mladena Maravića, Duleta Savića, sve rukometne asove grada Visokog kojih nije mali broj. Bili su idoli omladine i svako je imao nekog na koga se ugledao. Vrijednosti su se promijenile, mlađe populacije gledaju na tv-u neke druge ljude a ne sportiste, koji su u prvom planu i oko kojih se vrti sve – novac, auta itd. PROBLEM MLADIH JE ŠTO POSTIGNU REZULTATE U TERETANI I TU SNAGU KORISTE U NE BAŠ SPORTSKE SVRHE.”

Da li današnjim mladim snagama nedostaje upravo taj neki pozitivan uzor, neko na koga bi se ugledali?

“Uzore pravi sistem. Ako vlast čine ljudi koji nemaju mnogo zajedničkog sa sportom, ne možemo očekivati od omladine da žele da se bave sportom, jer ne vide svrsishodnost. Koliko puta gledamo npr. špansku ligu i čujemo kako komentator kaže ‘Evo ta i ta ličnost iz raznih sfera života’. Gledamo bake u engleskoj Premijer ligi u prvim redovima kako navijaju fanatično. Kod nas je ekonomska situacija bacila sve drugo u zapečak. Novac često ne posjeduju ljudi sa moralnim kredibilitetom i to je osnovni razlog česte stranputice mladih.”

Može li se uporediti nekadašnje Visoko i tadašnji sportisti sa ovim sada? Čini se da su prije upravo ti sportisti bili uzori i autoriteti omladini koja se tek razvijala?

“Mislim da sam dijelom odgovorio na ovo pitanje u prethodnim odgovorima. Istina je da svako vrijeme nosi nešto svoje, ali ovo je baš previše. Kada sam išao u osnovnu školu pušila su četiri učenika koji su obnavljali godinu i svi su na njih ukazivali kako to ne valja. Sad je suvišno govoriti o ponašanju omladine. Po mom mišljenju, nedostaje i kadar u školama tipa prof. Mladena Maravića, koji su znali opredijeliti mlade za sport uz druženje i van školskih klupa.”

I Vi sami ste nekada bili aktivni sportista, mada se i sada bavite na određeni način sportskim aktivnostima. Kako ocjenjujete stanje sporta u Visokom?

“Svi znamo u kakvom se stanju nalazi privreda opštine Visoko i ne treba trošiti riječi na probleme finansiranja sporta, jer se ne vidi svjetlo na kraju tunela. Navešću jedan primjer. Kada sam došao u kasarnu JNA u Trebinje sve deke su bile Viteks Visoko, poslije sam se i u Splitu uvjerio u isto, kao i u svim kasarnama koje sam posjetio. Visoko je bilo prepoznatljiv grad, a nažalost to smo izgleda bespovratno izgubili. BEZ JAKE INDUSTRIJE SPORT JE UVIJEK NA RUKAMA ENTUZIJASTA I UVIJEK NA GRANICI OPSTANKA.”

Poruka za kraj mladim ljudima, ali i svim ostalim.

“Nadam se da će roditelji smoći snage i uspjeti isfinansirati treninge svoje djece, jer sada to je prilično skupo. Sve se svodi na materijalnu računicu. Sjećamo se nekih ljepših vremena po tim pitanjima i često nas uhvati nostalgija. Žao mi je što ova omladina nema takve uslove u sportu.”