Srbija je danas poslijepodne hapšenjem Edina Vranja nekadašnjeg načelnika za kriminal u FUP –u još jednom dokazala da je neprijatelj BiH, ili tačnije rečeno Bošnjaka. Za svakoga ko ima i zrno pameti to nikada nije bilo upitno, osim onima koji se danas šepure na visokim političkim funkcijama i koketiraju s predstavnicima susjedne države. Osudit će oni hapšenje Vranja, kao što su osuđivali i ranija hapšenja nakon kojih su građani BiH u pravilu ostajali u srbijanskim zatvorima.
Hapšenje Vranja biće još jedan dokaz da u bh. politici više nema ljudi koji hoće i znaju braniti svoju državu. Suprotno tome sve je više onih koji politiku isključivo doživljavaju kao vlastiti komoditet i narodu svojim neznanjem, ili zlom namjerom vlastitim primjerima razvlače pamet stvarajući mu lažni osjećaj sigurnosti.
Iz perspektive hapšenja Vranja i svih pripadnika Armije RBiH na srbijanskoj granici izdajnički i nedržavnički izgleda paradiranje ministra odbrane BiH Sifeta Podžića i ministra sigurnosti BiH Selme Cikotića sa srbijanskim zvaničnicima dok pristaju da se Srbiji školuju vojnici i oficiri iz BiH. Niti je to mudro niti državnički s aspekta stvaranja efikasnog odbrambenog sistema, niti u smislu zaštite i prikupljanja povjerljivih podataka. Bošnjačka politika u svjetlu zaštite svojih građana djeluje potpuno nesposobno i podsjeća na vrijeme kada je KOS imao instalirane špijune u svim porama društveno-političkog sistema. U Srbiji su već odavno navikli da su prijetnje iz Predsjedništva BiH o „lupanju po prstima“ jednako snažne kao naricanje baba koje tuguju za najmilijima.
Do ovog trenutka Edin Vranj ne zna šta mu se stavlja na teret i dok je čekao u Priboju da ga deportuju za Beograd saznao je da je hapšenje organizovano po prijavi iz 2018. godine. O spiskovima građana BiH koji su kreirale sigurnosne službe Srbije ministri iz BiH nisu razgovarali s kolegama koje više i ne kriju da žele stvoriti „srpski svet“. Interesantno je međutim da se oni iako su učestvovali u odbrani BiH osjećaju sigurno u Srbiji iako je iskustvo sa hapšenjem predsjednika BiH Alije Izetbegovića tokom pregovora na početku agresije pokazalo da se neprijatelju ne smije vjerovati.
Običan čovjek se mora zapitati ko su ljudi koji ga predstavljaju, naivni i nesposobni političari, ili ljudi koji nikada nisu prestali raditi za neprijatelja. Zato je Bošnjacima koji su u ratu pokazali da se nikoga ne boje opasno nasjedati patriotske izjave njihovih političkih lidera od kojih im vreba možda i veća opasnost nego od neprijatelja. Gdje su i šta rade OSA i Ministarstvo pravde BiH da zaštite svoje građane koji srbijansku granicu ne mogu preći tajno kao što to rade ratni zločinci kojima su optužnice potvrđene.
Srbijanske optužnice protiv građana BiH koji Srbiju nisu napadali su dio revizionističke politike u kojoj se žrtva izjednačava sa zločincem. Na ruku takvoj politici išla je i izdaja predsjednika SDA Bakira Izetbegovića po pitanju tužbe BIH protiv Srbije za agresiju. Od takve politike uvlači se jeza u kosti jer BiH danas izgleda manje spremna da se odupre neprijatelju nego što je bila 1992. godine. Opravdan je strah da će je političari koji na vlasti opstaju pričom o patriotizmu prodati u cilju zaštite sopstvenog kriminala koji se realizuje u talu s onima koji BiH nisu i nikada neće vidjeti kao svoju državu. Koliko im je stalo do države pokazali su na primjeru hidroelektrana na Drini i Buškom jezeru koje isključivo pune kasu susjednih država.
Porodicu Edina Vranja i njega lično čekaju besane noći i velika ljudska muka koju će svijest o izdaji onih kojima su neopravdano vjerovali samo pojačati. Svi oni koji su svojim nedjelovanjem pomogli da Vranj i drugi Bosanci i Hercegovci budu uhapšeni će večeras spokojno zatvoriti oči, jer njih nikada nije ni bilo briga što BiH nije utvrdila granicu s Hrvatskom i Srbijom čime je ostao otvore put za novu agresiju. Ovaj put istinskim domoljubima opet treba hrabrosti samo što ovog puta umjesto puške trebaju koristiti olovku i pobrisati one koji nisu htjeli niti znali raditi u interesu BiH. Ako se to ne desi mogli bi se bez ispaljenog metka probuditi u državi koje više neće biti.
Patria
