Narod nema dostojanstva, časti, ponosa
Vražiji smokvin listić
Narod je, doista, vrlo zanimljiv i to ne samo kao pojava nego i po mnogočemu drugom. Evo, naprimjer, jezički, je li imenica “narod” u jednini ili u množini? Već iz ovoga trebalo bi biti jasno zašto niko ozbiljan nikada nije “narod” shvatao kao ozbiljnu, svjesnu, moćnu, utjecajnu i respektabilnu činjenicu, te stoga ni vladavinu naroda, takozvanu demokratiju kao logičan, smislen i moguć način obavljanja vlasti.
Laici i znalci
To je jedna od rijetkih lekcija ili činjenica koju su ovi naši perola(h)ki političari, ali superteški mangupi znali ili u međuvremenu naučili te su se njome poslužili u svome “političkom diskursu”. Povezivanje ova dva pojma ozbiljnim poznavaocima struke – politike – i bosanskohercegovačkih političara i njihovih “politika” zvuči potpuno nesuvislo ili, makar, humoristično te im se ovom prilikom iskreno izvinjavam.
Bilo kako bilo, narod je, naročito kao demos, nezaobilazan za razumijevanje demokratije, složene grčke riječi nastale kombiniranjem pojma kratos (vlast) i demos (narod) u kombiniranom značenju vladavina naroda. No, ono što su naivni stari Grci (nije ni čudo da su izumrli) podrazumijevali pod demokratijom doima se kao dječiji vrtić u poređenju s onim u šta je vladavina naroda kasnije izrasla. Očigledno nisu baš bili načisto šta bi taj “narod” mogao biti i u šta bi se sve mogao izvrgnuti. Možda i zbog toga što riječ demos nije jedina riječ u starogrčkom kojom se nazivala nejasna pojava zvana “narod”. Jedna od njih je, dakako, riječ genos, prevodiva u naš jezik u mnoštvo značenja koja, sva, “vuku” na rod, porijeklo, vrstu, rasu i lozu, a iz koje su, kasnije, nastali brojni pojmovi, među kojima i genealogija, ali i genocid. Prirodno nadareni za kompliciranje – Grke okrivljuju i za izum gluposti poput slobode, vrline, etike, morala, filozofije(!) – umjesto da se zaustave na samo jednom, oni su ovaj pojam iskoristili u nekoliko hiljada historijskih konotacija koje stvari čine nezamislivo složenim.
Ako se, pak, za pomoć obratimo rječniku stranih riječi i nerazumljivih pojmova i potražimo puki prijevod riječi “narod”, naići ćemo na još jedan pojam, laos, koji je, zbog niza i mreže značenja, najčešće koristio onaj nesretni Homer koji je osobno kriv za cijeli spisak krivičnih djela i zločina, među ostalim i za kompletnu izmišljotinu zvanu “civilizacija” i najgoru od svih demokratiju. Ako se pojam genos povezuje s familijom i rodbinom, onda je pojam laos najpribližnije prevodiv u kontekstu hijerarhije i društvenog reda i poretka. Laos je pješadija na maršu, mornari na brodu ili seljaci na polju. Laos je korijen iz kojeg je izvučen pojam laik koji se kod nas najčešće koristi u smislu neznalica, ali zato u drugim kulturama skrbi nekoliko desetina drugih i drukčijih značenja za koje, treba to napomenuti makar u odbranu nesretnog Homera, ni stari Grci nisu mogli domisliti.
Narod ne umije vladati, nema državotvorni um, ne drži datu riječ…
Laici (neznalice) su, u osnovi, skupina ljudi koju povezuje zajednički cilj; gotovo po pravilu pod vodstvom moćnog i utjecajnog vođe. Radi boljeg razumijevanja, nasuprot laicima i njihovim vođama stoje znalci, stručnjaci i specijalisti. Nema nikakvih historijskih naznaka da su ti ljudi natjerani u skupine i da slijede vođu mimo svoje volje. Naprotiv, laici svoj zajednički cilj prihvataju s takvom strašću, a svojim se vođama, makar oni bili i slijepi i glupi, pokoravaju s takvom prilježnošću da se to graniči ne sa dobrim ukusom nego sa zdravim razumom. Laici i njihove vođe sklapaju svojevrstan prešutni ugovor po kojem će on njih voditi, a oni njega slijediti radi ispunjenja zajedničkog cilja ma kako taj cilj bio uzvišen ili banalan ili ništa od toga poput, naprimjer, popunjavanja posljednjeg izmišljenog radnog mjesta u javnoj upravi. No, koliko god sve ovo nekome zvučalo možda i negativno, cijela stvar, kao novčić, ima i svoju pozitivnu stranu: samo stremljenje višem cilju doista otkriva i pokazuje ko je, šta je, od čega je i kakav je, doista, svako.
Da skratim. Narod nikada nije imao ni šansu postati, a kamoli da je ikada bio politički subjekt! Predikat da, objekat da, sredstvo, instrument… da, ali subjekt, nikada! Ako nije tako, zašto onda narodu nije dobro, zašto narod nije bogat, zašto narod nema stanove i nekretnine po bijelom svijetu, zašto, na kraju, narod uopće nije pametan iako mu se pripisuju brojne mudrosti? Odnosno, drugim riječima, ako je doista narod pametan, zašto, onda, ne vidi nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između svoga glasanja i stanja. Ili, kako nikome, a kamoli narodu, nije jasno da Bosnom i Hercegovinom ne vladaju ljudi nego Bošnjaci, Srbi, Hrvati i, pomalo, ako se ogrebu uz njih i Ostali…
Očekivati ili strahovati od događanja naroda u Bosni i Hercegovini može samo onaj koji 1. o narodu, pogotovo ovom narodu/ovim narodima pojma nema, 2. koji nikada nije upoznao nikoga iz naroda i/ili 3. onaj koji sprema “događanje naroda” da bi preduhitrio, preduprijedio i spriječio događanje naroda.
Narod je, prosto, skupina koju karakterizira kolektivno vlastito ime, mit o zajedničkim precima, zajednička historijska sjećanja, jedan ili više razlikovnih elemenata zajedničke kulture, povezanost s određenom “domovinom” i osjećaj solidarnosti kod značajnih dijelova populacije. U slavenskim jezicima, riječ “narod” je etimološki povezana sa srodnošću, rodom i porijeklom. Mnogi ovu karakteristiku prečesto predoslovno shvataju, što ne treba da čudi kad se i u savremenoj sociologiji i antropologiji često koriste pojmovi etnos i etnicitet, koji vuku korijen od grčke riječi koja označava bilo koji skup, naprimjer jato, stado, pa i krdo.
Ukidanje prava
Narod nema dostojanstva, časti, ponosa, samopuzdanja, samopoštovanja, ugleda; narod nema obraza, svijest, savjesti, sjećanje, a ni pamćenje; narod nije uman, razborit, mudar, pravedan, a ni hrabar; nije umjeren, suzdržljiv, pobožan, nije ni bogobojazan, a ni vjere nema… Narod ne umije vladati, nema državotvorni um, ne drži datu riječ i ne pada mu na um da bude pravedan… Čekajte, možda to sve vrijedi samo za narodne predstavnike. Vrag je narod izmislio da njime, kao smokvinim listićem, pokrije svoje nevaljalštine. Nakon što su narodni odabranici izglasali da vrag ne postoji i preuzeli njegove prerogative, oni njime – narodom – ustvari, pokrivaju svoje sramote.
Slijedi da je sve počelo onoga trenutka kada se vrag dosjetio da Deus (Bog) premetne u Demos (Narod), a taj demos nagovori da počne govoriti “u ime Boga” umjesto “sa Imenom Božijim”. Shvatio je da bi se iza “naroda” lahko mogla sakriti njegova volja te da je bitno šta narod misli, da narod može sve što narod hoće, da narod ima pravo i da je uvijek u pravu… je to prirodno, logično, pravedno i jedino ispravno… osmislio je izbore i vladavinu većine i uvjerio one koje “narod” izabere da su, ustvari, oni narod.
Vražija šarada nastavila se uvjeravanjem narodnih predstavnika da nisu samo izabrani nego odabrani, a nakon što su i oni sami povjerovali u to, tu je i vragu prestalo biti smiješno. Naime, narodni predstavnici koji su u svoje ruke preuzeli volju naroda, izglasali sebi prava za koja su se uvjerili da im pripadaju i odlučili da vragu ukinu njegova Bogom dana prava i uzmu ih sebi… Od toga trenutka do pojave “Božijih sekretara” nije proteklo puno vremena… taman toliko da se izgovori “vrlina”!
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
