Kad neki čovjek stotinu puta javno ponovi da voli Srbiju, a ne voli BiH, onda ga, osim ako nisi jednako kao i on fanatiziran, kušaš gledati i slušati hladno kao da govori kako voli Island a ne voli Madagaskar, i tek se pokatkad zapitaš što je s njim, je li dobar u glavi.
AUTOR: ŽELJKO IVANKOVIĆ / autograf.hr
Može se voljeti ili ne voljeti neku zemlju, ali otkud ti potreba toliko puta reći neku rečenicu, neki stav? Otkud ako nije manipulativan i rečen iz potrebe da se njome, tom rečenicom, maskira nešto drugo? Neviđena korupcija, ogromni kriminal…?
A onda, kad se na to već navikneš, taj netko kaže rečenicu, naraste do stava, kako mrzi BiH, pa još za to, za tu svoju mržnju, optuži međunarodnu zajednicu kako je ona kriva što je on zamrzio BiH.
Hajde da i to razumijemo, jer čovjek je ipak malo delikatniji od običnog prostog puka, od sljedbeničke rulje, jer osim voljeti i ne voljeti, ima u svojoj skali i emociju – mrziti. Opa!?
A baš sam se bio zabrinuo, jer posvuda oko nas crno-bijeli svijet, binarno konfiguriran svijet, najprimitivniji dualizam: volim – mrzim. Tertium non datur!
Svijet u kojemu ako kažeš nešto što masa želi čuti – ti si naš, patriot si i voliš BiH, a ako kažeš iole kritički stav – ti si izdajica i mrzitelj. Zna se već koga!?
I ništa neobično od onih koji misle da misle, da gotovo cijelo društvo ne funkcionira na toj priprostoj razini i ne može se izdignuti iznad toga. Čak i mediji, pa i oni što za sebe misle da su nezavisni.
Tako da, ponavljam, obogaćenje je na skali emocija u bipolarnom svijetu imati više od dvije emocije, koliko god ta paleta i dalje bila skandalozno skromna, pa se pokazalo nužnim iskazati poneku emociju i radikalno snažno.
E sad da pogledamo tko je te svoje emocije tako javno ispoljio i na što bi se te emocije, ionako upitne i veoma skromno nijansirane, mogle odnositi.
Znate, pretpostavljate da ih je izrekao čelni (jedan od članova bh. trijumvirata) čovjek države. No nije posve jasno na što misli da kaže da mrzi BiH, jer ne znamo što je ta BiH (BiH ovdje nije preciziran pojam!) koju on prvo ne voli, a onda mu to nevoljenje naraste do mržnje!?
Je li BiH država? Je li BiH društvo? Geografski prostor? Zemlja? Domovina? Zavičaj? Teško je reći što taj čovjek misli pod tim što ne voli ili što sad čak – mrzi.
Ako mrzi državu, a on je čelni čovjek te države, mrzi posao kojim se bavi i ono što je tim poslom sam napravio. Dakle, ne radi ga ni izblizu dobro i mrzi svoj posao i svoj konačni proizvod? (A i onaj mu drugi proizvod, tzv. manji bh. entitet nije baš neki.) Zašto onda radi taj posao? Da ga kvari? Pa, da! Tko nije kreativan, ostaje mu biti – destruktivan!
Zašto se svako jutro, razmišljam, prije polaska na posao, posere na svoj posao (U Bosni postoji sintagma ”posrati se nekome na posao”, ali do ovoga slučaja nije postojala ”posrati se sebi na posao”!), pa onda kaže da mu se taj posao ne da raditi i da od tog posla nema ništa?
I hajde što to kaže svojoj ženi i djeci, pa i obožavateljima svoga lika i djela koji mu se svaki čas uvlače u dupe, ali zašto pritom pokušava uvjeriti cijeli svijet kako je BiH kao država neodrživa…
Nije li to ipak malo preambiciozno? Uostalom, zar i može nešto biti održivo ako ga svaki čas kvariš? Pa da i najnovijem Audiju (omiljeni im auto!) svako jutro samo gumu probušiš, ne bi bio funkcionalan dok ga vulkanizeri ne bi sredili, zar ne?
A morao bi, kao čovjek koji tako dobro misli o sebi, sam znati podnijeti i neku odgovornost. A on očito, osim što nije kompetentan i što nije kreativan, nije nimalo ni odgovoran čovjek.
Idemo dalje. Je li mrzi BiH društvo? I dokle? Do vanjske granice Republike Srpske, do vanjske granice svoje stranke, do vanjske granice svoga kleptomanskog kruga?
Ne, on samo mrzi ono društvo koje mu ne povlađuje, a broj takvih raste i nije problem što raste, nego što svi u iole intelektualnim krugovima o tom mrzitelju misle sve najgore. A to sve teže podnosi i to ga mušičavo nervira.
Mrzi li BiH kao geografski prostor? Zemlju? Domovinu i zavičaj? Ne zna on te razlike, niti nijanse u značenju, ali red se i to zapitati.
Nikad mu Laktaši nisu bili Srbija niti će, ni Banja Luka niti će, čak i da se ujedine u najveću Srbiju na svijetu. I dalje će to biti samo Bosna i on će biti bosanski Srbin, kao što će Nevesinje biti Hercegovina, a Sombor Vojvodina, Prizren Kosovo…
Ali, dopustimo mu pravo da ne misli, nego samo da voli, da ne voli i da mrzi. Već mu je i to troje prezahtjevno.
No valja pritom dobro upamtiti kako je on jedini čovjek, pa još na tako visokoj političkoj razini, za kojega ja dosad znam, da ne samo da ne voli nego mrzi svoju zemlju, svoju domovinu, svoj zavičaj… Jedini je koji je to rekao, izjavio!
Hajde što se države tiče, pa to bih mu nekako i prihvatio. Shit država, što reče jedan s kojim se susreće.
I, evo, pridružujem mu se, državu kakvu prave on i njegovi politički saveznici ne vole ni stotine tisuća onih koji su u nekoliko desetljeća stavili put pod noge, a ne vole je ili čak mrze i svi oni kojima su oni oduzeli budućnost, a bit će čak i više od toga – nadu. A znam i takvih na tisuće…
Čak su se ispisali i iz njezina državljanstva! Njima se, priznajem, i ja, premda ostajem ovdje, pridružujem. Dakle, spuštam se (zakratko) na njegovu emocionalnu razinu – mrzimo tu i takvu BiH, državu BiH, koju su obesmislili i svakodnevno je sve više obesmišljavaju…
I tu je taj čovjek iz Laktaša i ne htijući odgovorio na nekoliko puta samom sebi postavljeno pitanje: Kako ću ja, rođen u Laktašima, biti agresor na BiH? Eto, baš tako!
Agresorom se bude agresivnim napadom, iz odgovorne pozicije na kojoj si, na državu, radeći protiv te države, ili ne radeći, opstruirajući ono što ti je u opisu poslova, a zakleo si se na Ustav da ćeš to raditi…
Da, agresija je i ozbiljno opstruiranje! Ako sve to nije agresivno ponašanje protiv struktura koje si prije toga gradio, ako to nije agresija, a što jest? (Da ne govorimo o ranijoj vojnoj agresiji na tu državu!) Što god da jest – to je u ozbiljnim i odgovornim pravnim sustavima stvar za suda, ako ne i za…
Jer, to je agresija protiv države, bh. društva, protiv mira i stabilnosti, protiv ekonomske sigurnosti tog društva, protiv života građana…
A ako taj čovjek slučajno ”samo” mrzi domovinu i zavičaj, onda to nije za suda nego je ”samo” za patologiju, sociopatologiju, psihijatriju… Mrzi li i majku jer ga je rodila u Laktašima, a ne u Čačku?
A ja, eto, ne voleći državu koju prave on i njegova dva druga, volim, kritički volim svoju zemlju, domovinu, ono najbolje u ovom društvu, volim zavičaj, čak i kad ona, ta država nije tako dobra država, ni nalik čak dobroj državi, a da ne govorim da nije ni blizu nekoj poželjnoj Njemačkoj, Švedskoj, Austriji ili Švicarskoj.
Ali da se razumijemo, nije on, taj što mrzi, tu nipošto sam. Ne. Dapače!
Jednako BiH ne vole, pa čak mrze ovu državu, zemlju, društvo i oni koji takvu rečenicu nisu nikad izrekli. Čak govore tome suprotno, ubiše se voleći je, iskazujući joj svoju ”probosansku ljubav”!
Oni je jednako mrze, razvaljuju, destruiraju, agresivno uništavaju kao i on. No šute o tome.
A ti i takvi, prisjetimo se, oni patološki vole BiH do zadnje već ukradene i u svoje nekretnine ili strane banke uložene marke, čak i do posljednje još neukradene marke, do svakog ukradenog kilometra autoputa, do svakog svog partijskog uhljebljenog poslušnika, do svakog poginulog ili ranjenog za njihovo blagostanje, do svakog građanina BiH zaposlenog u Njemačkoj, do svake izgovorene laži, do svakog nerada sudstva i policije, do obrane svakog svog kriminalca, do…
Do uništenog školstva, zdravstva, privrede, socijalne sigurnosti… Do svakog stranačkog pacijenta koji će se uspraviti na zadnje noge u njihovu obranu i svakom kritičaru njihovih zlodjela reći kako je mrzitelj, kako mrzi… Mrzi? Da, jer oni ne znaju drugi glagol!
A bit će, jedino će to biti istina, da ovu državu, zemlju, geografski prostor, društvo kao svoju domovinu vole oni i samo oni koji su dosad od strane vladajućih na svim razinama proglašavani mrziteljima, izdajnicima i kojekakvim – fobovima…
Koji su, samo njima tim sluganima svojstvenim etiketama, diskvalificirani. Ti stranački botovi su podanici, vjernici i navijači i znaju samo jedno: voljeti / mrziti. I ako ikako može fanatično, nekritično, radikalno, rigidno, talibanski.
Dakle, živjeti neznanje, neobrazovanost, nerijetko i glupost, ali uvijek – krajnje reduciranu paletu emocija u posvemašnjem poltronstvu, dupeuvlakaštvu! I u toj uskoj, tijesnoj vizuri, dakako, ocjenjivati i procjenjivati sav svijet oko sebe.
autograf.hr
