Volio BiH…

Jedino ne bih vlast i vladara

Volio BiH…

Tri puta sam učestvovao na omladinskim radnim akcijama; sa 12, 13 i 14 godina. I, s ponosom ističem da se zlatna, značka udarna, tri puta zasijala na mojim grudima. Znojio se jesam, žuljeva je bilo, nisam se baš ni naspavao, ali nisam se ni „ubijao od rada“, kao što se to voljelo prikazivati na onovremenim filmovima. Drugim riječima te tri udarničke značke pokazuju da kriteriji, onda, i nisu bili visoki. Značke su mi ostale negdje u ratu, zajedno sa velikom bibliotekom, ali nije mi žao ni značaka ni biblioteke. Ionako su to retrogradni relikti iz lošije prošlosti. Nema veze što sam gradio svoju zemlju.

Zločesta šala

Ipak, pomalo čeznem za vremenima u kojima su stvari bile neuporedivo jednostavnije. Kad se pikalo samo srce, ruke i lopata. Ne bih volio ponovo imati ni 18, ni 33, a pogotovo 12, 13 i 14. godina, ali bih volio…

Volio bih da se Bog, Uzvišeni, prestane spominjati u novinama, na portalima i na forumima, volio bih da se prestanu zaklinjati Bogom makar kad lažu i da onaj rabin iz Jerusalema – ustvari iz Sarajeva – što je sa mnom išao u osnovnu školu, nikada nije imao priliku smisliti onu zločestu šalu – podbadalicu kako „samo u Bosni prvaci vjerskih zajednica ne vjeruju u Boga, a prvaci stranaka misle da su bog lično“. Volio bih da se lopovi i varalice prestanu sakrivati iza vjere, volio bih da se vjera vrati vjernicima, nauka naučnicima, znanost znanstvenicima, zemlja seljacima, a fabrike radnicima. Volio bih da se sve vrati na svoje i svi na svoje.

Volio bih da nije postalo normalno – jer to nikome normalnom nije normalno – da o štetnosti alkohola govore ljudi koji piju, da o vrijednosti porodice najrječitije govore oni koji se ne žene, da o općem dobru govore oni koji nikad ništa dobro nisu učinili. Volio bih da o vakufima prestanu govoriti oni koji nikad ništa nisu uvakufili, da o porezu/zekatu prestanu govoriti samo oni koji ga ubiru, da javni prihodi i rashodi konačno postanu javni…

Volio bih da izabrani predstavnici budu izabrani a ne odabrani, da ti isti predstavnici shvate da su naši zastupnici a ne Božiji poslanici, da su Kunto i Panto samo likovi iz neke glupe izreke i da se pojmovi majorizacija i minorizacija počnu ispravno koristiti. Volio bih da političari prestanu govoriti: to su smiješne optužbe, to su veoma ozbiljne optužbe, zgrožen sam ovim optužbama, neka institucije rade svoj posao, vrijeme je za reforme, uskoro nas očekuju bolni rezovi, ova vlada ima jasnu strategiju, to je gnusna, notorna i zlonamjerna laž… Volio bih da su doktori nauka u stanju položiti prijemni ispit na bilo koji fakultet, volio bih da su nam najodgovorniji ljudi u stanju, makar, položiti ispit iz osnovne pismenosti i historije Bosne i Hercegovine, volio bih da im neko kaže da osim oduzimanja, sabiranja i množenja ima i dijeljenje…

Vrijeme kad se pikalo samo srce, ruke i lopata

Svetinje i simboli

Volio bih da 2015. godine nisam čuo: „Bolje grob nego rob!“, a još više bih volio da to nije izgovorio onaj čovjek (jer, kakav je i kakva mu je publika, moglo mu je naumpasti da počne vikati: „Bolje rat nego pakt!“ i da mu se, zaista, od srca grohotom nasmijem. Volio bih da neko ozbiljno ne pomisli da je bolje rat nego pakt… nemam ni od koga sad posuditi 1.500 KM za pušku…

Volio bih da nam se vrate svetinje i simboli naše državotvornosti i opstojnosti, volio bih da nam srednjovjekovnu povijest zemlje nije otela i prisvojila samo jedna nacionalna i vjerska zajednica, da nam sjemeno i krunsko mjesto naše državnosti ne obilježava lokalni put.

Volio bih da ime, lik i djelo osnivača Sarajeva Isa-bega Ishakovića ne koristi privatno lice u svrhu vlastite promocije, volio bih da našom čestitom jugoslovenskom prošlošću ne raspolaže jedna politička partija, volio bih da nam zastavu Republike Bosne i Hercegovine nije oteo umirovljeni vjerski službenik, volio bih da nam historiju više ne pišu stranci, a odmah potom da se historija vrati u knjige i da naša djeca počnu učiti istinu… Volio bih da nam se vrate ljiljani, volio bih da simboli budu samo znakovi, volio bih da Tvrtko I, Stjepan II ili makar Kulin zavlada Bosnom, da se Dan državnosti obilježava u Milama kod Visokog pa ko doš'o, dobro doš'o… Volio bih da zemljom, državom i narodom vladaju državnici a ne izabranici…

Volio bih da raspolaganje resursima ne znači planiranje hljeba da ima i za sutra, da priznavanje autoriteta ne znači da nekoga ko te psuje naglas ti psuješ u sebi, da medicinski fenomen nije samo pacijent koji ne zna da se doktoru ne ide bez poklona, da so nije jedini morski plod na trpezi prosječnog Bosanca i Hercegovca, da u domovima zdravlja manje vjeruju u izreku da „vrijeme liječi sve“, da brak nije glavni uzrok razvoda. Volio bih da pravda nije samo odluka u tvoju korist, da optička iluzija ne znači da je neko pametan samo zato što nosi naočari, da se funkcije ne prenose sa koljena na koljeno i da političari prestanu biti najpoznatije ličnosti na zemlji nego u zemlji… Volio bih da odjednom nestane struje tamo gdje su sjedišta ili serveri svih ovih „društvenih“ mreža i u sva tri telekoma i da ponovo počnemo pričati kao ljudi. Volio bih da se novinari vrate u novine, da ni(t)kovi imaju imena a ne nikove i da svi što misle da imaju mišljenje mogu ga objaviti samo ako se potpišu.

Volio bih – ustvari – ne bih volio znati kako će račun na Sudnjem danu položiti onaj musliman što pravi najdublji bazen na svijetu dok milioni djece – i muslimanske – umiru od žeđi… Volio bih znati ko je ubio Kennedyja i Martina Luthera Kinga, jesu li se Amerikanci doista spustili na Mjesec, kriju li farmaceutske kuće lijekove za bolesti koje ubijaju najviše siromašnih… Sad pomalo razumijem misice; i njima, sigurno, sve ovo padne na pamet pa, sirotice, ne znajući šta bi od svega odabrale i šta bi od svega ovoga (naj)više voljele pa kažu samo: voljela bih mir u svijetu. Svašta bih volio. Očigledno, uglavnom ono što nikada neću dobiti, naprimjer volio bih imati radno mjesto, ustvari, volio bih imati platu. Ja sebi uvijek nađem posla.

Jedino što ne bih volio je vlast. Ne bih volio biti lider ni opozicione ni vladajuće stranke/partije, a kamoli vladar.

Nikad se ne bih usudio vladati; i to ne zbog toga što ne bih umio; umio bih, jer teže je vladati sobom nego vladati državom, pa sam naučio. A niti bilo kojeg prozaičnog ili poetskog razloga koji bi bilo kome sada mogao naumpasti. Da sam, ne daj Bože, kojim slučajem vladar s jutra i s večeri umirao bih od straha da ne usnim, a kamoli čujem siroče kako čini dovu: „Dragi Bože, ja sam Tvoje siroče. Tvojom voljom nemam ni oca ni majku, nemam ni brata ni sestru, nemam dom, nemam rodbinu… Uzeo si mi Bože sve prije nego što sam to stigao zavoljeti… Želim samo da Te podsjetim da je moj omiljeni političar…“

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba