Vojnović: Muški ego je čovječanstvu nanio najviše boli

Goran Vojnović (33) slovenski je pisac, kolumnista, reditelj i scenarista kojeg su ustrajnost i iskrenost prema samom sebi doveli do zavidnih rezultata. U svojim umjetničkim projektima, sa posebnim akcentom na književnost, ističe ono što ga boli, pa i uz rizik da se to možda publici i neće svidjeti. Smatra da se ne može sjediti godinu ili dvije i pisati roman o nečemu što vas se istinski ne tiče.

– Ni da mi ponude milione eura, ja ne bih mogao napisati roman koji se, recimo, dešava u budućnosti, jer me ona, jednostavno ne zanima. Kao što me ne zanima pisanje romana o današnjim bankarima i političarima, jer sve što imam reći o njima može stati u haiku koji bi glasio: “Muški ego je čovječanstvu nanio najviše boli.” Pisati romane, prema mome mišljenju, znači pisati o onome što ne možete izraziti tako lako i nedvosmisleno. To je uzaludni pokušaj odgovarati na pitanja na koja nemate odgovore. Jer, samo vas takva pitanja progone mjesecima, godinama – istaknuo je Vojnović.

Umišljena većina

Vaš otac je porijeklom iz BiH, majka je iz Hrvatske, a Vi ste rođeni u Sloveniji. Koliko porodične vrijednosti danas na Balkanu definiraju pojedinca?

– Porodični život i njegove vrijednosti kolateralna su žrtva rata i poslijeratnih dešavanja, ali on još igra veliku ulogu u društvu. Porodica je uvijek bila i ostat će osnovna ćelija društva, mada danas nije tako čvrsta i neprobojna kao nekada. Porodice su danas mnogo ranjivije i osjetljivije na društvene promjene, sve su manje, uloga šire familije se gubi i zato su porodice često nemoćne. O toj nemoći govori i film “Čefurji raus!”, o roditeljima koji su nemoćni da zaštite svoju djecu u svijetu u kojem se i sami ne snalaze. Ali, porodice nas, kakve god da su, još definiraju, u krajnjoj situaciji sa svojom disfunkcionalnošću ili odsutnošću.

Kako je počela Vaša rediteljska priča?

– Odlučio sam se za režiju na kraju srednje škole, jer me tada nimalo nije zanimalo da studiram nešto strogo teoretsko, da gulim knjige, kako se to kaže. Tražio sam nešto lakše, nešto što se može završiti snogu. Bar sam ja tako zamišljao studij filma, ne znajući o čemu se, zapravo, radi. Imao sam na kraju više sreće nego pameti da su me primili na Akademiju, jer nisam imao pojma šta je, ustvari, film i šta je to filmska režija.

Vaš roman “Čefurji raus!” (“Došljaci van”) naišao je na kritike, ali i na pohvale i nagrade. Publika ga je dobro prihvatila. Je li to donijelo bolja vremena za došljake u Sloveniji?

– Pa, ne znam je li donio bolja vremena. Ne može jedan film promijeniti odnos jednog društva prema manjini. Sitni su to pomaci, oku neprimjetni. Mene veseli da postoji neko ko je odložio knjigu ili izašao iz dvorane i shvatio da mora iznova promisliti svoje mišljenje o došljacima, o njihovoj kulturi i svakidašnjici.

U pisanju scenarija pomogao Vam je akademik Abdulah Sidran. Šta Vam je savjetovao?

– Imao sam sa Sidranom nekoliko druženja u Goraždu koja su mi pomogla da dobijem distancu od vlastitog teksta. To nije lako s obzirom na to da sam pisao i knjigu i scenarij. Ali, ponekada je dovoljno samo jedno pitanje da čovjeku otvori oči i da uoči nedostatke, da još jednom razmisli o nekim scenama, likovima.

Pored filma “Čefurji raus!”, i u Vašem prvom dugometražnom igranom filmu “Piran Pirano” igrala je regionalna glumačka ekipa. Planirate li snimati treći film i s kojim biste glumcima voljeli nastaviti saradnju?

– Nemam trenutno planove o snimanju novog filma, mada je mnogo glumaca s kojima bih volio sarađivati, kao s Mustafom Nadarevićem, Emirom Hadžihafizbegovićem, koji je za ulogu u filmu “Čefurji raus!” nedavno nagrađen na festivalu u Njemačkoj. Volio bih raditi i s odličnima Medihom Musliović, Moamerom Kasumovićem i Milanom Pavlovićem i sa mladim Igorom Skvaricom, koji je baš u mom filmu ostvario svoju prvu ulogu, ali i sa mnogim drugim odličnim bosanskim glumcima s kojima još nisam imao priliku sarađivati. Ovi naši prostori bogati su glumačkim talentom. Rekao bih da je to, između ostalog, i zato što nas ova naša okolina od malih nogu prisiljava da se pretvaramo, da budemo podobniji i prihvatljiviji umišljenoj većini.

Napisali ste i roman “Jugoslavija moja dežela”, u kojem se, zapravo, bavite raspadom Jugoslavije. Ožiljci prošlosti još su vidljivi, ali mislite da će doći bolja vremena za nekada sjedinjene države. Šta nam nedostaje na tom putu ka sreći i boljem sutra?

– Da poznajem odgovor na to pitanje ili da mislim da ga poznajem, bio bi dobro plaćeni savjetnik visokih dužnosnika, a ne pisac. Ja stvarno ne znam šta bi se to moralo desiti da nam svima krene nabolje. Ono što znam jeste da putem nacionalizma i isključivosti kojim svi mi više-manje koračamo, zasigurno nećemo stići u bolju budućnost.

Intimna potreba

Šta je za Vas dobar projekt, koji ne odbijate?

– Ne odbijam samo samog sebe, projekte koje dolaze iznutra, iz neke sasvim intimne potrebe.

Šta Vas, pored režije i pisanja, zanima?

– Volim razne vrste umjetnosti, ali na sreću drugih ljubitelja umjetnosti, nemam želju da se bavim onim za šta dokazano nemam talent.

“Zoster”, “Dubioza”, Edo Maajka…

Pratite li regionalnu muzičku scenu? Ko Vam se posebno dopada?

– Dosta toga što mi se dopada, možete čuti u mom filmu. Tu su “Dubioza kolektiv”, “Zoster”, “Goribor”, “Repetitor”, Edo Maajka, Magnifico, “Kultur Shock”…

Besprijekorno neobazriv i duhovit

Kojeg kolegu posebno cijenite i zašto?

– Borisa Dežulovića zbog toga što treba imati zaista golema mu*a da u ovim krajevima te u ovim i onim vremenima pišeš tako genijalne tekstove i da budeš tako besprijekorno neobazriv prema nježnim osjećanjima i ustrahujućim utjecajima svih ovdašnjih zlikovaca. I da pri tome sve te godine ostaneš do bola duhovit. Važi to, ustvari, za sve “feralovce” i ja ih zbog toga cijenim i duboko im se klanjam.

avaz – Merima ČUSTOVIĆ