Vlastimir Mijović: Bog vaga čovjeka, ali i čovjek vaga svoju vjeru u vrhovnog Gospodara

Čovjek s Bogom nikad nije bio potpuno načisto. Je li jedan ili ih ima više, dugo je bila glavna dilema. Ona je istodobno prožimana još radikalnijim pitanjem: Ima li ga uopće?

Prvu dilemu čovjek je vremenom riješio u korist vjerovanja u jednoga Boga. Monoteističke religije odnijele su pobjedu nad idolopoklonstvom, animizmom i politeizmom; jednobožje nad višebožjem.

S drugom sumnjom već se teže razabrati. Kako vrijeme odmiče, rasprave o Božijem postojanju i poslanju nikako ne jenjavaju. Neki bi Vrhovno biće priznali tek kad bi došli u priliku da se s njim rukuju i malo pročavrljaju.

Dominacija vjernika

Budisti su jedina značajnija religijska skupina u čijem dogmatskom sklopu uopće nema ni pojma ni koncepcije Boga. Sve ostale religije, a procjenjuje se da ih danas djeluje čak 4.300, imaju svoju verziju savršenog bića kojem se pripisuje stvaranje svijeta i upravljanje čovjekovom sudbinom. Uračunamo li samo dvije najraširenije religije u svijetu: kršćanstvo, sa više od dvije milijarde sljedbenika, i islam – sa blizu 1,4 milijarde muslimana, brojčanu prevagu u današnjoj svjetskoj populaciji ipak ima poštivanje vrhunaravnog bića, jedinoga Boga, kojem dugujemo svoje postojanje i zaklinjemo mu se na odanost.

No, prema izračunima jedne organizacije, ukoliko bi se oni koji poriču Boga (ateisti) ili su sumnjičavi i nesigurni prema njegovom postojanju (agnostici), svrstali u jednu „religiju“, oni bi bili rangirani na treće mjesto, odmah iza kršćana i muslimana. I njih je više od milijardu, čime se dalje potiču izazovi ovog pitanja koje je ljude oduvijek okupiralo, dijelilo, ali i sukobljavalo.

Zbog nedovoljne pokornosti tada važećim koncepcijama Boga, u raznim vremenima pod lupu su dolazili mnogi poznati ljudi. Čuveni su, iz davnina, slučajevi Anaksagore, Sokrata, Heraklita i Ksenofana, a još poznatiji oni iz 19. stoljeća, sa Fojerbahom (Feuerbachom), Marksom (Marx) i Sigmundom Frojdom (Freud) u glavnim ulogama. Jednom od utemeljitelja njemačke klasične filozofije Fihteu (Johann Gottlieb Fichte) čak je, zbog ateizma, potkraj 18. stoljeća oduzeta profesorska katedra na Univerzitetu u Jeni.

Religiju su ovi mislioci tretirali kao ljudski proizvod za kontroliranje i manipuliranje masa, sve do Marksove formule o religiji kao „opijumu za narod“. Slični pogledi odlikovali su i glasovite filozofe Šopenhauera (Schopenhauera), Ničea (Nietzsche) i Sartra (Sartre). U našem podneblju ipak su najviše traga ostavile Marksove koncepcije, po kojima se 45 godina orijentirala socijalistička vladavina u Bosni i Hercegovini.

Trojstvo i jedinstvo

Doktrina teizma ili vjerovanja u Božiju misiju i njegovu vrhovnu ulogu u postanku i krajnjoj sudbini kosmosa, od religije do religije se razlikuje, ali više po formi nego po sadržaju. I kad se različito govori, isto ili vrlo slično se misli.

Pravoslavna teologija smatra „da se Bog ne može čak ni definisati, niti ograničiti stvorenim predstavama te da je sam pojam Boga relativan“. U Starom zavjetu (prvi dio Biblije) kaže se da je predstavu o Bogu stvorio on sam („Ja sam onaj koji jesam“), koji i egzistenciju ima u samom sebi. Kasnije, u Novom zavjetu, koji štuju svi kršćani, o Bogu se govori kao o Svetom trojstvu: Ocu, Sinu i Svetome Duhu.

Osnovni koncept islama je, međutim, jedinstvenost Boga („tawhid“). Bog je u Kur'anu opisan na sljedeći način: „Reci: On je Allah, Jedan, Samodovoljan gospodar. Nikada nije rodio i nije rođen i niko Mu ravan nije.“

Za razliku od kršćana, koji su i u svojim crkvama Boga pretakali u slike i likove, u islamu je zabranjeno zamišljati Boga. Smatra se da on ne liči onome što razum može da zamisli. Ali mu se zato riječima pripisuju mnoge odlike, u Kur'anu oličene u 99 spomenutih imena Allaha, dž. š. K tome, sve sure u Kur'anu, osim jedne, počinju frazom: U ime Allaha, dž. š. …

Priča o Bogu i čovjeku je priča koja beskonačno traje. Ukrštaju se svakojaki argumenti i ideje, dokazi i negacije. Ali krajnjeg, opipljivog odgovora nema, onakvog kakvog su ljudi navikli da nalaze u svojim ovozemaljskim poslovima i odnosima. Jedan od ključnih razloga za to korijeni se u nespojivosti mjerila i alata za kojim se pri tome poseže.

Emocije odbijaju logiku, ona, pak, odbija ono što iskače iz njene šeme. Vjera u Boga temelji se, naime, na srcu. Obratno, sumnja u njegovu prisutnost prosijava se kroz sito (raz)uma. A ta dva aršina jedan drugom teško vjeruju.

Ovu priču čovječanstvo kraju može privesti samo nekim čudom, sličnom čudu Božijeg stvaranja. Do tada je važno da se s tim mirno živi: da se ljudski stavovi i ponašanja, po ovom pitanju, toleriraju i mirnim sredstvima ukrštaju. Svijet je, uostalom, na djelu vidio oba ekstrema: teror nad onima koji vjeruju, ali i tiraniju neznabožaca (i njihovih režima) nad onima kojima je Bog glavni životni i misaoni putokaz.

avaz