Vlado Gotovac na bosanskom raskrižju / Kako do laičke Bosne i Hercegovine

Prije nekoliko godina dr. Ivan Markešić, s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, napisao je studiju ‘Gotovac na bosanskom raskrižju’ koju je izlagao na skupu posvećenom životu i djelu pok. Vlade Gotovca, a u kojoj se analizira odnos prema Bosni i Hercegovini tog velikana koji je obilježio i suoblikovao duh jednog vremena. U suradnji s autorom, izdvajamo tri podnaslova iz te studije, danas jednako aktualna kao i prije pet ili petnaest godina, čime se također prisjećamo 7. prosinca 2000. kad nas je Gotovac zauvijek napustio.

 

Za promišljanje Gotovčeva stava prema BiH dr. Markešiću poslužila je knjiga pod naslovom Okovana Bosna koju je uredio novinar Mladena Maloča, u kojoj on donosi sadržaj razgovora kojeg su na Bledu, u Sloveniji, u proljeće 1994. godine, pod njegovim vodstvom vodili Adil Zulfikarpašić, Miko Tripalo, Ivo Banac i Vlado Gotovac. Navodi u ovom tekstu su iz te knjige.

______________

 

Je li moguća Bosna i Hercegovina?
Temeljno pitanje, i rekao bih pitanje svih pitanja je: ima li, odnosno je li Bosna i Hercegovina imala ikada svoj identitet? Odgovorimo li pozitivno, odgovorimo li, dakle, tvrdnjom, da je Bosna uvijek imala svoj vlastiti, posebni, povijesno realiziran identitet, tada će biti moguće i ispravno kvalificirati velikosrpska, velikohrvatska, ali zacijelo i u najnovije vrijeme i velikobošnjačka (odn. velikomuslimanska) posezanja za Bosnom i Hercegovinom. Naime, u mnogim se hrvatskim i srpskim raspravama ranije polazilo i, nažalost, još i danas polazi od toga da Bosna i Hercegovina nema svog identiteta, nego da ona po svojoj temeljnoj odrednici pripada jednom od ovih dvaju programa (velikosrpskom, odnosno velikohrvatskom), da bi se početkom devedesetih iskristalizirao još jedan vid negiranja Bosne i Hercegovine kao multikulturnog društva, a to je bošnjački oblik imperijalnog posezanja za Bosnom i Hercegovinom kojeg sasvim otvoreno zastupaju mnogi od zastupnika toga cjelovitog programa nastojeći pokazati kako su druge dvije bosanskohercegovačke komponente: hrvatsko-katolička i srpsko-pravoslavna uvezene u BiH, te da su one stoga stranjske i time, naravno, nepoželjne u  Bosni i Hercegovini i da u tom kontekstu BiH pripada samo Bošnjacima. Ide se toliko daleko da se i dokument kojeg je dobio fra Anđeo Zvizdović na Milodražu proglašava kao Magna charta libertatis koju je sa sobom donio Osvajač Bosne, dok se razdoblje vladavine Otomanskog Carstva u BiH proglašava razdobljem uspona i procvata bosanskohercegovačkog društva u svim pogledima. Šutnja s hrvatske bosanskohercegovačke strane pokazuje jednu drugu činjenicu: zagovornici teorije da Bosna nije naša, nego muslimanska i «balijska», prepuštaju vlastitu povijest drugima da je ovi prekrajaju prema svojim vlastitim shvaćanjima i potrebama. Uručivanje Ahdname fra Anđelu Zvizdoviću promicatelji «dobrote» koja je Bosnu zadesila turskom okupacijom 1463., među kojima je i Adil Zulfikarpašić, vide kao prvi pisani dokument slobodarske povelje, čiji su sljednici upravo današnji Bošnjaci muslimani. Uz to, smaraju isti, ni prelazak na islam nije bio nasilan, pod pritiskom, nego dobrovoljan, i to su na islam prešli svi bogumili, pripadnici Crkve bosanske, dok su katolici i pravoslavci, upravo iz širokogrudnosti i tolerantnosti ondašnjeg Turskog carstva i njegovih velikodostojnika u BiH, mogli ostati i ispovijedati svoju vjeru bez ikakvih posljedica.
Gotovac, međutim, smatra da su se islamizirali oni Slaveni koji su se nalazili na područjima u koja su prodirali Turci, i da su, kad je BiH u pitanju, procesima islamizacije bili izloženi Hrvati i Srbi i da je danas teško kazati koliko ih je tada bilo.1 Gotovac, dakle, prihvaća činjenicu procesa islamizacije, ali smatra da je danas suvišno govoriti o nečemu što se tada događalo kako bi se iz te povijesne činjenice izvlačili dalekosežni zaključci o nečijem ekskluzivnom pravu na taj prostor. On kaže: «Onog trenutka kad su se muslimani odlučili da budu i vjerski i nacionalno utemeljeni kao zasebnost ta rasprava postaje posve sporedna», i ona stoga može zanimati povjesničare i druge znanstvenike koje bi zanimalo podrijetlo i oblikovanje različitih povijesnih činjenica, te da rasprava o toj temi u vrijeme trajanja bošnjačko-hrvatskog sukoba, odnosno u vrijeme velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, nema nikakva smisla. Gotovac je, u svom stavu prema Bosni i Hercegovini bio sasvim izričit: potrebno je, smatra on, uzeti kao realnost postojanje muslimanske nacije danas na bh-području zajedno s druge dvije nacije i u tim relacijama tražiti rješenja, jer to zahtijeva rat u kojem su se našli predstavnici ovih triju nacionalnih skupina.

 

Temelji nacionalnog identiteta
Gotovac smatra da se utemeljivanje svake nacije provodilo na veoma različite načine, da je prolazilo kroz različite faze (s usponima i padovima) i da je teško danas pronaći neke zajedničke elemente koji bi bili jednoznačni u određivanju i stvaranju bilo koje od danas postojećih nacija, jer su svaka do njih naglasak stavljali na neki od bitnih elemenata. Uzimajući u obzir tri danas postojeće nacije u BiH, Gotovac smatra da ni jedna od njih nije toliko osjetljiva na jezik kao Hrvati, dok su drugi vezani za religioznost, pa su slijedom toga Srbi nerazdvojno vezani za «svoju pravoslavnu crkvu»2, te u tom smislu ni Muslimani ne bi trebali biti razdvojeni od svog muslimanstva kao temeljne komponente u nacionalnom oblikovanju, svejedno što su se kasno formirali, a što nije ništa neuobičajeno u suvremenom svijetu, posebno ako se pođe od posve utvrđenih činjenica da je proces buđenja i nastajanja nacija stalan proces, proces koji neprestano traje, neki bi rekli čak i od razdoblja krapinskoga čovjeka. Međutim, naciju, u Gotovčevu shvaćanju, treba promatrati kao posve samosvojnu, cjelovitu zajednicu, kao posve novu povijesnu tvorbu.
Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, Gotovac je mišljenja da se u njoj nije razvijala neka posebna muslimanska nacija, «nego jedan oblik dvodijelnosti (Hrvati i Srbi), dok je treći (muslimanski) dio pripadao turskoj državi i davao islamu onaj unutarnji identitet, svojstven takvom načinu postojanja države».3  O čemu je, zapravo, riječ? Gotovac ovdje ukazuje na činjenicu da su se Muslimani nakon propasti Turskoga imperija i povlačenja s ovih prostora našli u jednoj «posve neprofiliranoj i posve neodređenoj situaciji», jer u tijeku trajanja Osmanskoga Carstva nisu uspjeli pronaći temelj «na kojem bi utvrdili svoj identitet», zbog čega im je ostao samo onaj religiozni dio, ona islamska sastavnica koja ih je činila različitim u odnosu na druge dvije sastavnice ovoga povijesnoga krajolika, pa su stoga bili primorani da, identificirajući se oko te religioznosti, stvaraju i «oblikuju državotvornu misao, odnosno da počnu stvarati državu i da tu državu učine jednaku naciji», što ni u kojem slučaju ne znači, smatra Gotovac, «da se Muslimani ne osjećaju danas nacionalno i vjerski određeni kao i Hrvati Srbi, s tom razlikom što su oni svoju naciju utemeljili na religioznosti». No, to ni u kojem slučaju ne znači da će oni ostati samo na toj atribuciji nastanka i oblikovanja svoje nacije, nego će, smatra Gotovac, sljedeći procesi oblikovanja nacije dodavati i druge sadržaje njihovoj nacionalnoj određenosti.4
Kako su mnogi nastojali osporiti postojanje muslimanske (bošnjačke) nacije i kako su mnogi iznosili da su Muslimani zakasnili u stvaranju svoje nacije, Gotovac zastupa stajalište da je izlišno govoriti o tomu da bi Muslimani zbog toga trebali pripadati nekoj od tradicionalnih (hrvatskih ili srpskih) nacija, jer je «faktički, u svojoj bitnoj, nosećoj masi, sve odlučeno i više se promijeniti ne može». Potrebno je, stoga, prihvatiti postojanje muslimanske nacionalne posebnosti, jer se ona formirala i samu sebe priznaje i ispovijeda kao različitu i posebnu.
Međutim, ako se pođe od temeljne pretpostavke da je glavna odrednica Muslimana njihovo muslimanstvo, a to znači pripadanje islamskom kulturnom i vjerskom krugu i njegovo ispovijedanje, tada je bilo sasvim logično da Bošnjakom može postati isključivo onaj tko je po svojoj vjeroispovijedi musliman. Na često postavljano pitanje, «bi li pojam Bošnjak mogao zamijeniti pojam Musliman?», a to dalje znači može li netko tko svoju nacionalnost određuje gotovo u cjelini vjerskom pripadnošću nositi nacionalno ime Bošnjak, koje opet u sebi krije mnoge zagonetke – od onog rigidnog shvaćanja da su samo Bošnjaci isključivi sljednici prava na Bosnu i Hercegovinu, gdje je, na primjer, Hercegovina, po Zulfikarpašićevoj teoriji, samo jedna od pokrajina Bosne, do shvaćanja kako su se Muslimani, uzimajući ime Bošnjak, samo vratili svojim hrvatskim korijenima, jer je prezime Bošnjak veoma rijetko u Muslimana, i ono je prema njihovom shvaćanju najvećim dijelom kod Hrvata katolika. Ali, da bi se to ipak moglo dogoditi, da bi, dakle, pojam Bošnjak mogao zamijeniti pojam Musliman, potrebno je, naglašava Gotovac, poći od sljedećih postavki: «Ako bi stvari išle u pravcu o kojem smo govorili» (a to znači da određenje bude i ostane isključivo u religioznoj sferi), «pojam Bošnjak bi mogao zamijeniti pojam Musliman, ako se, dakle, počne do kraja oblikovati nacija u smislu da će nove komponente prijeći i biti izvan pojma Musliman. Pa će onda, vjerojatno, Bošnjak biti Musliman, ali će dopuštati i svakom drugom tko uđe u taj državni okvir i vjeruje u njegovu konzistenciju i opravdanost, da i on bude unutra, a da pripada drugoj vjeri».5
Ovdje Gotovac polazi sa stajališta kako pripadati nekoj naciji ne znači pripadati istom narodu i da je pripadanje naciji nešto što nadilazi pripadnost narodu. Jer, kako drugačije razumjeti njegovu postavku kako su, kako je već kazano, Muslimani nakon propasti Otomanskog Carstva ostali «bez temelja na kojem bi utvrdili svoj identitet» i da im je u utvrđivanju toga identiteta preostao samo religiozni moment koji ih je izuzimao, diferencirao u mnoštvu drugih religioznih momenata (židovstvo, katoličanstvo, pravoslavlje), i da zapravo to pripadanje islamu nameće zadaću Muslimanima da «uz svoju religioznost, oblikuju i državotvornu misao, odnosno da počnu stvarati državu i da tu državu učine jednaku naciji».
Bojim se da u ovom dijelu Gotovac nije uzimao u obzir činjenicu države Bosne i Hercegovine u kojoj nije moguće stvaranje države koju bi se učinilo jednaku naciji. Ona to, međutim, može i biti, ukoliko se podrže stajališta nekih suvremenih ideologa bošnjaštva, prema kojima bi, po Kallajevu načelu, u BiH postojala država Bosna, nacija Bošnjak (Bošnjaci) i tri, odn. četiri i više vjerozakona: katolici, muslimani, pravoslavci i židovi te pripadnici drugih vjeroispovijedi.
Upravo je takvo stajalište zastupao i Zulfikarpašić ukazujući na činjenicu da u njegovoj stranci – Muslimansko-bošnjačkoj organizacija – «osim Bošnjaka ima i Hrvata i Srba» postavljajući zanimljivu tezu o prijelazu iz jedne u drugu naciju: «Kad se jednom izbjegli svijet iz Sarajeva vrati svojim kućama, javit će se tendencija da se mnogi Srbi i Hrvati, koji su se izjasnili protiv četničke ideologije i protiv ustaških tendencija, počnu iskazivati kao Bošnjaci».6  Svjedoci smo da do toga uopće nije došlo, a nije ni moglo doći ako se polazilo s pozicije promišljanja u kategorijama pripadanja „nacionalnom krdu“, to znači u postavkama kolektivističke svijesti.

 

Kako do laičke Bosne i Hercegovine?
I danas se postavlja pitanje: kako u ovakvim okolnostima stvoriti laičku Bosnu i Hercegovinu? Gotovac je vidio dvije velike prepreke, odnosno dvije tradicije koje po svom habitusu ne prihvaćaju laicitet. Na prvom je mjestu tradicija Srpske pravoslavne crkvu u kojoj se polazi od toga da je pravoslavlje središte svekolikoga srpskog jedinstva vjere, nacije i države pri čemu je laicitet izravno uperen protiv nacije i protiv države. Na drugom je mjestu tradicija šerijatskog prava, u kojoj islam kao univerzalistička religija nije polagao važnost na plemenske ili nacionalne mitove niti na bilo kakve podjele, nego je život zajednice zasnivao na teokratskom pravu kao općem okviru života. Na trećem je mjestu klerikalizam Katoličke crkve, iako je ona, prema Gotovčevu mišljenju već osjetila posljedice laiciteta.
Temeljna pretpostavka postojanja bosanskohercegovačke državi nalazi se prema Gotovčevu shvaćanju u činjenici da Bosnu i Hercegovinu trebaju svi njezini građani i sve njezine tradicije prihvatiti i promovirati kao laičku državu koja će u svim svojim elementima biti odijeljena od vjere, jer ne postoji «nijedan kulturološki, geopolitički ili neki povijesni razlog koji bi osporavao smisao postojanja Bosne i Hercegovine»7, a prihvaćanjem Bosne i Hercegovine prihvaća se mir koji će biti utemeljen na vrijednostima i koji će sačuvati smisao svih čovjekovih napora.

 

| Prometej.ba,

Čitatelji koji žele pročitati cijeli rad dr.Ivana Markešića, mogu se javiti na prometej-ba@libero.it da bi im bio poslan.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close