VUČIĆEVI KURIRI RATA
Piše: Rasim BELKO
Srbija će, kao iskren prijatelj, uvijek biti oslonac i podrška svim naporima i potrebama Republike Srpske, sastavni je dio čestitki koje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić upućivao ranijih godina rukovodstvu bh. entiteta Republika Srpska.
Ove godine je umjesto čestitke u Banja Luku poslao sve ključne ljude u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Srbije. U Banja Luci je i sin Aleksandra Vučića.
Iako često mantra floskulama o poštivanju integriteta i institucija BiH, Vučića kao i mnogo puta ranije demantuju djela i potezi koje vuče. Tako dok poziva na mir i ekonomsku saradnju u regionu, Vučić zapravo forsira na istoj maršruti kojom se u osvit agresije na Bosnu i Hercegovinu kretao Slobodan Milošević.
Politika Srbije se od Miloševića do Vučića mijenjala, ali nikada nije promijenila, ostala je čvrsto vezana za planove “Srpskog sveta”, agresije i podjele Bosne i Hercegovine. I danas, 30 godina poslije, mnogo je istih političkih nosilaca zla koji iz Beograda preko Banja Luke podrivaju temelje Bosne i Hercegovine i neminovno zazivaju nove ratove.
Ivica Dačić još je jedna od političkih aveti iz devedesetih, a jučer ga je predsjednica entiteta s pečatom genocida odlikovala ordenom srpstva. Zauzvrat, Dačić je ponovio identičnu poruku kakvu je ranijih godina slao Vučić: “Srbija je uvijek uz Srpsku i svoj narod”.
I nije Dačić morao podsjećati da je to tako, najbolji svjedoci te podrške iz Srbije su masovne grobnice, polja bijelih nišana i zgarišta koja i danas krikovima svjedoče tom svesrpskom jedinstvu. Stoga se normalan čovjek ne može ne zapitati jesmo li opet na pragu rata, vraća li nas zvanična srbijanska politika na kolosijek 90-ih?
U Banja Luci je danas i najglasniji megafon ratnohuškačke i agresivne politike Vučićeve Srbije spram BiH. Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova susjedne države jasno i bez ustezanja govori ono što ostali u vrhu srbijanske politike misle, a njegova poruka da “RS pripada svim Srbima”, zapravo je suštinska definicija “Srpskog sveta”.
Slične poruke o srpskom jedinstvu iz grada na Vrbasu je odaslala i premijerka Srbije Ana Brnabić, ali i prvi čovjek Bezbjednosno informativne agencije Srbije Bratislav Gašić.
Tako je političkim porukama i parolama nastavljena agresija započeta na tenkovima Miloševićeve JNA, Šešeljevih dobrovoljaca i predvodnika zločina koji su 9. januara 1992. godine osnovali RS, pod njenom zastavom činili zločine i danas robijaju doživotne i dugogodišnje zatvorske kazne.
Pitanje je samo shvataju li u međunarodnoj zajednici, koja je zločinački projekat RS ugurala u ustavno – pravni poredak BiH, da je to autoimuna bolest ove države i konstantni plamen ispod balkanskog bureta baruta.
Sjedinjene Američke Države kao tvorci Dejtona i Evropska unija ponašaju se baš onako kako su se ponašali i u vrijeme Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, očekujući od onih koji slave zločine i zločince da donesu mir i napredak.
Licemjerje te međunarodne zajednice, predvođene EU i SAD, na najgori način su osjetili Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini. Licemjerno nam i danas ti isti svjetski politički igrači poručuju da će reagovati u slučaju sukoba i napada na mir i poredak u BiH, ničim ne pokazujući da su zaista spremni da to učine.
Jer, da jesu, do sada bi nosioci kancerogenih politika u BiH bili uklonjeni, a oni su i dalje prihvaćeni i uvaženi partneri i sagovornici. Bilo bi dobro čuti kako su to Vučić i Dodik, koji godinama provode zločinačku politiku Miloševića i Karadžića, za međunarodnu zajednicu ljudi koji mogu biti dio rješenja. A upravo su nakane Vučića i Dodika najveća prijetnja miru u Bosni i Hercegovini i na Balkanu.
Dodamo li tome sve veći utjecaj Rusije u našoj regiji, čija politika jasno ide na ruku secesionističkim nakanama i podjeli BiH, jasno je da svako obećanje sa Zapada o brzoj intervenciji u slučaju sukoba treba shvatiti kao šarenu lažu onima kojima je namijenjena sudbina Srebrenice, Foče, Prijedora…
Zato se oni koji istinski vole ovu zemlju i žele mir moraju okrenuti sebi, početi djelovati, a ne reagovati. U prvom redu članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović, ali i ministrica vanjskih poslova Bisera Turković.
Na to ih obavezuju i Ustav i zakoni, pa bi umjesto ignorisanja i čekanja da banjalučka devetojanuarska parada prođe, morali toj međunarodnoj zajednici objasniti da zvanične politike Srbije i entiteta RS vode u novi rat.
Oštre poruke povremeno se moraju izreći, ali političko i diplomatsko djelovanje mora biti kontinuirano i strateški orijentirano kako bi i Zapad i Istok shvatili da ovdje već 30 godina žive politike mržnje, rata, sukoba i podjela. Takvog pristupa je i ranije bilo nedovoljno, a s godinama se svelo na parole i saopćenja.
Političko – diplomatska borba mora postati kontinuirana i agresivna, baš kao i politika koja želi dijeliti i razoriti Bosnu i Hercegovinu.
Očekivati da Vučić i Dodik odustanu od svojih nakana identično je kao i čekati zločinca na kućnom pragu i moliti ga za milost.
Jer, u politici srpskog jedinstva se mijenjaju imena, ali ona ostaje čvrsto vezana za agresivno – zločinačke planove SANU-a.
Patria
