Michel Foucault: Rođenje biopolitike

Predavanje 28. ožujka 1979. godine

Model homo aeconomicus. – Njegova opća primjena na sve oblike ponašanja u američkom neoliberalizmu. – Ekonomska analiza i tehnike ponašanja. – Homo aeconomicus kao temeljni element novog državnog razloga koji se pojavio u 18. Stoljeću. – Elementi za povijest pojma homo aeconomicus prije Walrasa i Pareta. – Interesni subjekt u engleskoj empirističkoj filozofiji (Hume). – Heterogenost pojmova interesnoga i pravnoga subjekta (1) Ireduktibilni značaj interesa u odnosu na pravnu volju. (2) Oprečnosti logike tržišta u odnosu na logiku ugovora. – Druga inovacija u odnosu na pravni model: odnos ekonomskog subjekta s političkom moći. Condorce. ”Nevidljiva ruka” Adama Smitha: teško uočljiva sveza između težnje prema ostvarenju osobnoga profita i uvećanja kolektivnoga bogatstva.  Netotalizirajući značaj ekonomskoga svijeta. Nužnost neznanja suverena. – Politička ekonomija kao kritika guvernmentalnoga uma: isključivanje mogućnosti postojanja ekonomskoga suverena, u svoja dva oblika: merkantilističkome i fiziokratskome. – Politička ekonomija, kolateralna znanost u odnosu na umijeće vladanja.

Danas bih želio započeti nečim što sam vam već objašnjavao tijekom prethodnih tjedana i postupno se vratiti na ono što mi je poslužilo kao polazište na samom početku godine. Prošli sam vam put pokušao pokazati kako se, kod američkih neoliberala, pojavila primjena ili barem pokušaj primjene ekonomske analize na cijeli niz predmeta, na područje ponašanja i vladanja koja ne spadaju u tržišna, primjerice pokušaj primjene ekonomske analize na brak, na edukaciju djece, na kriminalitet. Naravno, to postavlja istodobno problem teorije i metode, problem legitimnosti primjene takvog ekonomskoga modela, praktični problem heurističke vrijednosti tog modela itd. Svi se ti problemi tiču jedne teme ili jednog pojma: to je, naravno, homo aeconomicus, ekonomski čovjek. U kojoj je mjeri legitimno i u kojoj plodonosno primjenjivati raster, shemu, model homo aeconomicusa na svakog, ne samo ekonomskoga činitelja, nego i socijalnoga, kada on, primjerice, sklapa brak, čini zločin, odgaja djecu, iskazuje nježnost ili pak provodi vrijeme sa svojim mališanima? Dakle, postavlja se pitanje validnosti primjene tog modela homo aeconomicusa. Zapravo, taj problem primjene homo aeconomicusa postao je sada jednom od nezaobilaznih tema u raspravama neoliberala u Sjedinjenim Američkim Državama. ”Background” te analize, prvi tekst na tu temu, jest knjiga Ludwiga von Misesa koja se zove Human Action. Naći ćete naročito u desetljeću 1960-1970, posebice iz 1962. godine, cijelu seriju članaka u Journal of Political Economy: članke Beckera, Kirznera itd.

Problem homo aeconomicusa i njegove primjenljivosti čini mi se zanimljivim zato što vjerujem da se, u poopćavanju tog rastera na područja koja nisu direktno i neposredno ekonomska, nalazimo pred nizom važnih pitanja. Najvažniji je nedvojbeno problem identifikacije predmeta ekonomske analize sa svakom vrstom ponašanja, što bih dakako podrazumijevalo optimalnu alokaciju oskudnih resursa u alternativne svrhe. To je ujedno i najopćenitija definicija predmeta ekonomske analize kako ju je u grubim crtama definirala škola neoklasičara. No, iza te identifikacije predmeta ekonomske analize s ponašanjima koja podrazumijevaju optimalnu alokaciju oskudnih resursa u alternativne ciljeve, nailazimo na mogućnost poopćavanja ekonomskog cilja, koje čak uzima u obzir svako ponašanje koje bi koristilo ograničena sredstva za jedan određeni cilj među brojnim drugim. I prispijevamo do toga da se predmet ekonomske analize možda treba izjednačiti sa svakim ponašanjem koje ima za cilj strateški odabir sredstava, postupaka i instrumenata. Ukratko, identifikacija predmeta ekonomske analize sa svakim racionalnim ponašanjem. Na kraju krajeva, nije li ekonomija analiza racionalnih ponašanja i ne podliježe li svako racionalno ponašanje, ma kakvo bilo, nekovrsnoj ekonomskoj analizi? Racionalno ponašanje, kao ono koje se sastoji od formalnoga rasuđivanja, nije li to ekonomsko ponašanje upravo u onom smislu u kojemu smo ga maloprije definirali kao optimalnu alokaciju oskudnih resursa u alternativne ciljeve? Budući da se formalno rasuđivanje sastoji od određenog broja ograničenih resursa – ti oskudni resursi bit će simbolički sustav, igra aksioma, određen broj pravila konstruiranja, ali i ne svako pravilo konstruiranja, niti bilo koji simbolički sustav, jednostavno neki od njih. Optimalna poraba oskudnih resursa zbog određenog alternativnog cilja, a u ovom slučaju zbog ispravnoga zaključka prije no pogrešnoga, komu ćemo težiti najboljim mogućim ulaganjem tih oskudnih resursa, nije li to također ekonomsko ponašanje? Dakle, ne vidim razloga zašto ne bismo, naravno do stanovite mjere, definirali svako racionalno ponašanje, svako racionalno postupanje kakvo god bilo kao mogući predmet ekonomske analize.

Iskreno govoreći, ta definicija, koja se već čini prilično ekstenzivnom, nije jedina i netko poput Beckera, dakle, najradikalniji američki neoliberal, čak bi rekao da nije ni dostatna i da se predmet ekonomske analize može proširiti čak i izvan racionalnih ponašanja definiranih onako kako sam to upravo učinio, a da se ekonomski zakoni i ekonomska analiza mogu savršeno primijeniti na neracionalna ponašanja, to jest na ona ponašanja koja uopće ne zahtijevaju ili koja ne zahtijevaju samo optimalizaciju alokacije oskudnih resursa u određeni cilj. Becker kaže: ekonomska analiza u biti može savršeno pronaći svoja uporišta i pokazati svoju učinkovitost samo ako ponašanje pojedinca odgovara tom uvjetu, ako je posljedica tog ponašanja predvidljiva i realna. To jest: svako ponašanje koje će sustavno reagirati na promjenljive vrijednosti okruženja trebalo bi moći biti podvrgnuto ekonomskoj analizi; svako ponašanje, kako Becker kaže, ”koje prihvaća realnost”. Homo aeconomicus je onaj koji prihvaća realnost. Racionalno ponašanje je svako ponašanje koje reagira na modifikacije promjenljivih vrijednosti okruženja i to na predvidljiv, sustavan način. Prema tomu, ekonomija se može definirati kao znanost o sustavnosti odgovora na promjenljive vrijednosti okruženja.

Kolosalna definicija koju, dakako, ekonomisti ne prihvaćaju, ali koja donosi stanovitu korist. Prije svega praktičnu korist, ukoliko, kada definirate predmet ekonomske analize kao skup sustavnih reakcija pojedinca na promjenljiva okruženja, vidite da možete savršeno uključiti u ekonomiju cijeli niz tehnika koje su trenutno vrlo aktualne i u modi u Sjedinjenim Američkim Državama, a koje se nazivaju tehnikama ponašanja. Te metode, kojih najčistije, najstrože i najnetipičnije oblike, kakve god želite, možete naći kod Skinnera, sastoje se ne iz analize značenja određenoga ponašanja, nego jednostavno iz spoznaje na koji način će igra određenih stimulansa, mehanizama pojačavanja, polučiti reakcije, sustavnost kojih se može zabilježiti i na temelju kojih se mogu uvesti druge varijable ponašanja. Sve te tehnike pokazuju kako se psihologija, ukoliko se shvati na takav način, može podvesti pod Beckerovu definiciju ekonomije. U Francuskoj se malo pisalo o tim tehnikama ponašanja. U zadnjoj Castelovoj knjizi Napredno psihijatrijsko društvo imate poglavlje o tehnikama ponašanja i tamo ćete vidjeti kako se, doslovno, provode, unutar dane situacije – konkretno, u bolnici, psihijatrijskoj klinici – eksperimentalne metode koje istodobno podrazumijevaju i pravu ekonomsku analizu ponašanja.

No danas bih više želio inzistirati na jednom drugom aspektu. Beckerova definicija – koju, još jednom ponavljam, ne priznaje polovica, a kamoli većina ekonomista – ukazuje, premda je osamljen, na svojevrstan paradoks. U biti homo aeconomicusa, takav kakav se pojavljuje u 18. stoljeću, na to ću se vratiti za koji tren, dakle takav homo aeconomicus funkcionira kao nedodirljivi element za provedbu moći. Homo aeconomicus je onaj koji slijedi svoj interes, a taj se interes spontano kreće prema interesima drugih. Homo aeconomicus je sa stajališta teorije vladanja onaj koga ne treba dirati. Homo aeconomicusa ostavljamo djelovati. On je pokretalo ili predmet laissez-faire. On je u svakom slučaju partner jedne vlade, načelo koje je laissez-faire. I sada se, u Beckerovoj definiciji takvoj kakvoj sam vam dao, homo aeconomicus, to jest onaj koji prihvaća realnost ili koji sustavno reagira na modifikacije promjenljivih okruženja, taj homo aeconomicus pojavljuje kao ovladiv i spreman odgovoriti sustavno na sve sustavne modifikacije koje bi se umjetno provele nad okruženjem. Homo aeconomicus je izrazito podložan vladanju. Od nedodirljivoga partnera laissez-faire, homo aeconomicus se pojavljuje kao korelat guvermentalnosti koja djeluje na okruženje i sustavno modificira varijable miljea.

Vjerujem da ovaj paradoks ukazuje na problem o kojemu bih sada želio govoriti i koji se može formulirati na ovaj način: je li homo aeconomicus, još od 18. stoljeća, zapravo pokušaj da se jedan element suprotstavi svakoj mogućoj vladi, element koji će bitno i bezuvjetno biti ireduktibilan? Je li zapravo definiranjem homo aeconomicusa možda posrijedi ukazivanje jednoga područja koje će definitivno biti nepristupačno i izvan domašaja bilo kojeg djelovanja vlade? Je li homo aeconomicus možda atom slobode koji je suprotstavljen svim uvjetima, svim poduzećima, svakom zakonodavstvu, svim mogućim zabranama vlasti i nije li on već svojevrstan podanik koji omogućuje umijeću vladanja upravljanje prema ekonomskome načelu – ekonomskome uzimajući u obzir dva moguća smisla te riječi: ekonomski u smislu političke ekonomije ili ekonomski u smislu restrikcija, samoograničenja, umjerenosti države? Vidite i sami da način na koji sam postavio ovo pitanje već pruža odgovor. To je ono o čemu sam vam želio govoriti, o homo aeconomicusu kao partneru koji stoji nasuprot, ali istodobno čini i temeljni element novog guvernmentalnog uma formuliranoga još u 18. stoljeću.

Prava teorija homo aeconomicusa ne postoji, kao ni povijest ovoga pojma. Trebalo je pričekati neoklasičare, Walrasa i Pareta, da bi jasnije uočili ono što danas podrazumijevamo pod pojmom homo aeconomicusa. No zapravo se taj pojam uvodi već prije kod Walrasa i Pareta, premda njegova konceptualizacija nije baš strogo provedena. Odakle treba prići tom problemu homo aeconomicusa i njegovoj pojavi? Kako bih pojednostavnio, pomalo svojevoljno, krenut ću od jedne danosti, engleskoga empirizma i teorije subjekta koja se nalazi učinkovito provedena u engleskoj empirističkoj filozofiji – opet pomalo proizvoljno – držeći da se u toj teoriji subjekta javlja jedna od, po svoj prilici, najvažnijih teorijskih transformacija, koje su se dogodile u zapadnjačkoj misli od srednjega vijeka.

Ono što engleski empirizam, prije svega s Lockom, uvodi, definira, nedvojbeno po prvi put u zapadnoj filozofiji, to je subjekt koji nije toliko određen ni svojom slobodom ni opozicijom duše i tijela, ni prisutnošću središta, jezgrom putenosti više ili manje označenom padom ili grijehom, koliko kao subjekt osobnih izbora istodobno ireduktibilnih i nepromjenljivih. Što bi značilo ireduktibilnih? Dat ću vam primjer koji Hume vrlo često citira i koji kaže sljedeće: kada pravimo analizu izbora pojedinca, kada se upitamo zašto on radije čini jednu stvar nego neku drugu, kakvu vrstu pitanja možemo postaviti i do kojega ireduktibilnoga elementa možemo doći? Pa dobro, evo što on kaže: ”Ako nekoga upitamo: zašto ti radiš vježbe? On će odgovoriti: vježbam zato jer želim biti zdrav. Onda ga mi pitamo: a zašto želiš biti zdrav? On će odgovoriti: zato što mi je draže zdravlje od bolesti. A tada pitamo: a zašto ti je zdravlje draže od bolesti? On će odgovoriti: zato što je bolest mučna, a ja ne želim da mi je loše. A ako mu postavimo pitanje zašto je bolest mučna u tom času on će imati pravo ne odgovoriti, jer je pitanje besmisleno”. Ima li nešto mučan značaj ili nema, samo po sebi opravdava određeni izbor i dalje se od toga ne može ići. Izbor između mučnoga i onog što to nije čini određenu ireduktibilnost koja ne podliježe nikakvom rasuđivanju, dokazivanju ili proračunu. To je nekovrsni neprobojni zid koji nas goni ustuknuti od daljnje analize.

Drugo, ovakva je vrsta izbora nepromjenljiva. Kada kažem nepromjenljiva, ne mislim da je taj izbor nemoguće zamijeniti nekim drugim. Mogli bismo reći da ako više volimo zdravlje od bolesti, isto tako možemo više voljeti bolest od smrti i tada odabrati bolest. Također možemo reći: više volim da ja budem bolestan nego netko drugi. O čemu ovisi ta zamjena jednog izbora drugim? Od moje volje, od činjenice da je meni osobno puno teže znati da je netko drugi bolestan, nego da ja to budem sam. Dakle, moj osobni osjećaj boli ili neboli, ugode ili neugode, na kraju će postati načelo mojega izbora. Znameniti Humeov aforizam kaže: kada mi daju odabrati između posjekotine na mojemu malom prstu i nečije smrti, ništa me ne može uvjeriti da smatram, čak i ako me natjeraju dopustiti da mi porežu prst, da je takav izbor poželjniji.

To su dakle izbori koji su ireduktibilni i nepromjenljivi iz perspektive subjekta. To načelo individualnoga izbora, ireduktibilno i nepromjenljivo, načelo atomističkoga izbora, bezuvjetno usmjerena prema samome subjektu, to je ono što nazivamo interesom.

Ono što smatra fundamentalnim u engleskoj empirističkoj filozofiji – koju ovdje prilično ovlaš prelijećem, zar ne? – to je činjenica da je ona stvorila nešto što dotad nije postojalo: ideju o interesnome subjektu, to jest subjekt shvaćen kao načelo interesa, kao polazište jednog interesa ili mjesto na kojemu se stječe mehanika interesa. Naravno, postoji cijeli niz rasprava glede mehanizma tog interesa, o tomu što ga može pokrenuti: je li to očuvanje sebe, je li to duša ili tijelo ili pak sućut? Zapravo, to i nije tako važno. Važno je samo da se interes pojavljuje, i to prvi put kao oblik volje, istodobno neposredne i apsolutno subjektivne.

Držim da se problem, ono što povezuje sveukupnu problematiku homo aeconomicusa, sastoji u znanju može li se interesni subjekt tako definiran i oblik volje što ga nazivamo interesom smatrati istim tipom pravne volje ili nečim što njome može biti artikulirano. Na prvi pogled, možemo reći da je posve moguće ako ne posve izjednačiti, a onda savršeno pomiriti interes i pravnu volju. I to je ono što možemo vidjeti krajem 17. stoljeća pa sve do pravnika poput Blackstonea s polovice 18. stoljeća: nekovrsnu mješavinu pravne analize i analize iz kuta interesa. Primjerice, kada Blackstone postavlja pitanje prvotnoga ugovora, društvenoga ugovora, on kaže: zašto su pojedinci sklopili ugovor? Zato što su u tome vidjeli određeni interes. Svaki pojedinac ima svoje interese, ali, eto, oni su u prirodnome stanju, prije ugovora, bili ugroženi. No kad ste jednom sklopili ugovor, zašto ga poštujete? U to su vrijeme pravnici govorili, a napose Blackstone: ugovor se poštuje zato što, kad su jednom pojedinci, interesni subjekti, shvatili da im je u interesu udružiti se, obveznost ugovora uspostavlja određenu nadmoć u kojoj se subjekt pokorava i podvrgava, tako da će, postavši pravni subjekt, poštovati ugovor. Na što Hume odgovara: ali to uopće ne stoji, jer ako mi poštujemo ugovor, to ne činimo zato što je to ugovor, niti zato što vas on na to prisiljava ili drukčije rečeno – ne činite to zato što ste naprasno postali pravni subjekt i prestali biti interesni subjekt. Ako nastavljate poštovati ugovor, to je zato što rezonirate na ovaj način: ”Trgovina s nama sličnima iz koje izvlačimo velike koristi neće biti sigurna ukoliko ne budemo poštovali naše obveze”. To jest, ako se ugovor poštuje, to nije jednostavno zato što je to ugovor, nego zato što postoji interes da se on poštuje. To znači da pojavljivanje ugovora nije automatski zamijenilo interesni subjekt pravnim subjektom. Ugovor je samo postao elementom, forma u proračunu interesa koja će do kraja predstavljati neki interes. A kada prestane predstavljati neki interes – ništa me ne može natjerati da nastavim poštovati ugovor. Dakle, interes i pravna volja se zamjenjuju. Pravni subjekt neće zauzeti mjesto unutar interesnoga subjekta. Interesni subjekt ostaje, opstaje i nastavlja se čak i kada nastaje pravna struktura i kada se pojavljuje ugovor. Tijekom čitava postojanja zakona, interesni subjekt nastavlja postojati. On konstantno prevladava pravni subjekt. Pravni ga subjekt ne može podčiniti niti apsorbirati, jer ga taj prevladava, okružuje i uvjet je njegovog funkcioniranja. Dakle, u odnosu na pravnu volju, interes konstituira ireduktibilni element. Prva stvar.

Drugo, pravni i interesni subjekt slijede posve različitu logiku. Što karakterizira pravni subjekt? To što on sveudilj ima prirodna prava. No on biva pravnim subjektom u pozitivnom sustavu, onoga časa kad prihvaća načelo ustupanja tih prava, odustajanja od njih, kad pristaje na ograničenje tih prava, kad prihvaća načelo transfera. To znači da je pravni subjekt prema definiciji subjekt koji prihvaća negaciju, koji pristaje odreći se sebe sama, koji prihvaća na neki način razdvojiti se i na jednoj razini postati nositeljem određenog broja prirodnih i neposrednih prava, a na drugom prihvatiti načelo odricanja od tih istih prava, konstituirajući tako drukčiji pravni subjekt koji se pretpostavlja prvom. Podjela subjekta, postojanje određene transcendencije drugoga subjekta u odnosu na prvi, odnos negacije, odricanja, razgraničenosti između prvog i drugog, to je ono što će okarakterizirati dijalektiku ili mehanizam pravnoga subjekta i upravo tu, unutar tog zbivanja, nastaje zakon i zabrana.

No s druge strane, tada se (u igru) uključuje ekonomska analiza i donosi neku vrstu empirijskoga sadržaja pojmu interesnoga subjekta koji sam po sebi ne slijedi uopće isti mehanizam. Analiza tržišta pokazala je ono što su već uočili fiziokrati u Francuskoj, engleski ekonomisti i teoretičari poput Mandevillea, da u mehanizmu interesa nikada ne tražimo od pojedinca da se odrekne svojega interesa. Evo, primjerice, što se može dogoditi na tržištu žitom, spominjete se, o tome smo govorili prošloga puta. U jednoj zemlji pšenica obilato rodi a u susjednoj nastupi glad. Zakonodavstvo koje se provodi u većini zemalja u tom slučaju zabranjuje neograničen izvoz pšenice iz zemalja koje su imale rodnu godinu u one pogođene nestašicom, kako ne bi izazvale nestašicu u ovim prvim. Na što ekonomisti [odgovaraju]: ”To je apsurdno! Pustite da djeluje mehanizam interesa, pustite prodavače žita da plasiraju svoju robu u zemljama u kojima vlada nestašica, gdje je ono skupo i gdje se lako prodaje i, vidjet ćete, što oni više budu slijedili svoj interes, stvari će se bolje razvijati i imat ćete opću korist koja će nastati zbog maksimalizacije pojedinačnih”. Ne samo da svatko može slijediti svoj interes, nego svatko treba slijediti svoj vlastiti interes, pokušavajući ga provesti do kraja. U tom času će se stvoriti situacija u kojoj će interesi drugih ne samo biti očuvani nego unekoliko i uvećani. Imamo dakle s interesnim subjektom takvim kako ga ekonomisti puštaju djelovati, mehanizam posve različit od dijalektike pravnoga subjekta. To je egoistični mehanizam, koji se direktno uvećava, nad kojim nitko nema prevlast. Unutar tog mehanizma svačija volja spontano se i kao nehotimice slaže s voljom i interesom drugih. Tu smo najdalje moguće od dijalektike odricanja, nadmoći i svojevoljne vezanosti na koje nailazimo u pravnoj teoriji ugovora. Tržište i ugovor funkcioniraju posve oprečno jedan od drugoga, tako da oni čine dvije posve heterogene strukture.

Da bismo ovo saželi, možemo reći da se cijela analiza interesa u 18. stoljeću, na prvi pogled, bez puno muke, može povezati s teorijom ugovora. Ova analiza, kada je malo bolje pogledamo, otvara, smatram, novu problematiku, posve različitu od karakterističnih elemenata doktrine ugovora i doktrine pravnoga subjekta. Na točki ukrštanja te empirijske koncepcije interesnoga subjekta i ekonomskih analiza, moći ćemo definirati, na neki način, jedan subjekt, subjekt od interesa, djelovanje kojega se umnožava i biva učinkovitije jačanjem tog interesa, a upravo je to ono što karakterizira homo aeconomicusa. Figura homo aeconomicusa je u 18. stoljeću posve različita od onoga što bismo mogli nazvati homo juridicus ili homo legalis i nije moguće da bude nadređena ovom drugom.

Kada smo jednom uspostavili heterogenost, mislim da treba ići dalje, a ponajprije reći sljedeće: ne samo da postoji formalna heterogenost između ekonomskoga i pravnoga subjekta, iz razloga koje sam upravo rekao, nego mi se čini, djelomice zbog posljedica, da između pravnoga i ekonomskoga subjekta postoji ključna razlika u odnosu prema političkoj moći. Problematika ekonomskoga čovjeka postavlja pitanje zasnivanja i provedbe moći, posve drukčiju vrstu pitanja koju nije mogao postaviti ni pravni čovjek ni pravni subjekt. Da bismo razumjeli što je to radikalno novo u ekonomskome čovjeku sa stajališta problema moći i legitimne provedbe moći započet ću s citatom Condorcetova teksta koji prilično rasvjetljava taj problem. Taj se tekst nalazi u Progresu ljudskoga duha, u devetoj epohi. Condorcet kaže: uzmemo li interes pojedinca izdvojen iz općega sustava društva – on ne želi reći da je pojedinac izdvojen iz društva (dakle, on ne promatra izdvojena pojedinca), nego da je unutar društva, ali promatramo samo njegov interes – taj, u pravom smislu, individualni interes pojedinca koji se nahodi unutar općeg sustava ne samo jednog društva, nego više njih, posjeduje dvije odlike. Prvo, taj interes ovisi o beskonačno puno stvari. Interes pojedinca ovisi o prirodnim nepogodama na koje ne može utjecati i koje ne može predvidjeti. Ovisi o neposrednim i udaljenim političkim prilikama. Ukratko, vlasništvo svakoga pojedinca vezano je za svjetski tijek koji ga nadilazi i koji mu izmiče. Druga odlika jest da unatoč svemu, ”u tom prividnome kaosu ipak uviđamo uz pomoć općega zakona moralnosti svijeta, da napori što ih svatko čini za sebe služe boljitku svih”. Što znači, s jedne strane, da svatko ovisi o cjelini koja se ne može kontrolirati niti definirati, a koja je tijek stvari i tijek svijeta. Najudaljeniji događaj koji se zbiva na drugoj strani svijeta može utjecati na moj interes i ja tu ne mogu ništa. Pojedinačna volja, interes pojedinca i način na koji se taj interes realizira ili ne, sve je to povezano s mnoštvom elemenata na koje pojedinac nema utjecaja. Istodobno, interes tog pojedinca, bez njegova znanja ili volje, niti mogućnosti da ga kontrolira, vezan je za cijeli niz pozitivnih učinaka koji čine da sve što je za njega osobno korisno, to bude i za druge. Ekonomski se čovjek, dakle, našao u takvoj poziciji, u nečemu što bismo mogli nazvati poljem neograničene imanentnosti, koja ga, s jedne strane, povezuje, u formi ovisnosti, za cijeli niz slučajnosti, a s druge, u formi produktivnosti, za tuđi profit ili vezuje njegov profit za produktivnost drugih. Konvergencija se interesa tako udvostručava i pokriva taj bezgranični nesklad slučajnosti.

Homo aeconomicus se tako nalazi postavljen u dvostruko neželjenom položaju: neželjenom zbog nepogodnosti koje mu se događaju i neželjenom zbog dobiti koju pravi za druge a da to nije ni tražio. On se također susreće i s dvostrukom bezgraničnošću, jer, s jedne strane, nepogodnosti o kojima ovisi njegov interes pripadaju području koje nije moguće obuhvatiti ni pojmiti, a s druge strane, dobit koju stvara za druge ostvarujući svoju osobnu, za njega je također nepojmljiva bezgraničnost. Dvostruko neželjen, dvostruko neograničen, dvostruko nepojmljiv u svoj svojoj sveobuhvatnosti. Pritom sve te neograničenosti, neželjenosti, nekontroliranosti, nesvodivosti ne isključuju njegov interes, ne osporavaju proračun koji može provesti radi što boljeg ozbiljenja svojega interesa. Naprotiv, te neograničenosti čine njegov doista individualni proračun, daju mu na konzistentnosti, pospješuju njegov učinak, daju mu realnu potporu i vezuju ga na ponajbolji mogući način s ostatkom svijeta. Dakle, imamo sustav u kojemu homo aeconomicus duguje pozitivan značaj svojih proračuna svemu onome što mu, doslovno, izmiče proračunu. Tu dolazimo do teksta koji je nemoguće zaobići i koji pripada Adamu Smithu, znameniti tekst drugoga poglavlja četvrte knjige, to je jedini tekst, već znate, u Bogatstvu naroda, gdje govori o ovoj temi:

”Kada pretpostavljate uspjeh nacionalne privrede uspjehu inozemne, trgovac misli samo kako da sebi osigura što veću sigurnost; kada vodi tu privredu, tako da njezin proizvod ima najveću moguću vrijednost, on teži samo svojoj dobiti; u tom ga kao i u mnogim drugim [slučajevima] nevidljiva ruka navodi da promiče cilj koji nije bio dijelom njegove namjere”.

Evo nas sada su samome središtu problema nevidljive ruke koja je korelativ homo aeconomicusa ili prije tog čudnoga mehanizma koji pokreće homo aeconomicusa kao pojedinačni interesni subjekt unutar totaliteta koji mu izmiče ali koji čini temelj racionalnosti njegovih egoističnih izbora.

Što je ta nevidljiva ruka? Naravno, često imamo običaj reći da se nevidljiva ruka u Smithovoj misli odnosi na ekonomski optimizam, više ili manje promišljen. Također, često govorimo da u toj nevidljivoj ruci treba vidjeti ostatak teološke misli o prirodnome poretku stvari. Smith je manje ili više implicitno pojmom nevidljive ruke fiksirao prazno mjesto, ali ipak tajno zauzeto, mjesto jednog neočekivanoga Boga koji bi naselio ekonomski proces, pomalo kao što, Malebrancheov Bog ispunjava cijeli svijet, pa i najmanju gestu svakog pojedinca, smjenom jedne inteligibilne protežnosti kojoj je apsolutni gospodar. Nevidljiva ruka Adama Smitha pomalo je nalik Malebrancheovu Bogu, ali njegova inteligibilna protežnost neće biti ispunjena crtama, površinama i tijelima, nego trgovcima, brodovima, zaprežnim kolima, državnim putovima. Otuda dolazimo do ideje da u ekonomskome svijetu postoji esencijalna transparentnost i da, premda totalitet tog procesa izmiče svakom ekonomskom čovjeku ponaosob, postoji točka s koje je cjelina posve transparentna za određenu vrstu pogleda, za pogled onoga čija nevidljiva ruka slijedeći logiku tog pogleda i logiku onoga što pogled uviđa, povezuje niti svih rasutih interesa. Dakle, jedna postavka, ako ne i zahtjev za totalnom transparentnošću ekonomskoga svijeta. Jer kada nastavimo s čitanjem teksta, što još zbori Adam Smith? Zbori o ljudima koji ne znajući ni kako ni zašto slijede vlastite interese i, naposljetku, time svima donose dobit. Misli se samo na osobu dobit, a sveukupna privreda ima od toga koristi. Ljudi, poručuje Smith, misle samo na svoju dobit, ne misli na svačiji profit. A potom dodaje: uostalom, i nije tako loše što taj cilj, to jest opća dobit, uopće ne zaokuplja trgovce. ”Nikada nisam vidio da su oni koji se trse u smjeru općeg dobra u svojoj trgovini učinili ništa dobro. To se ne događa često među trgovcima”. Ukratko, možemo reći: hvala nebesima, ljudi skrbe samo o svojoj koristi, hvala nebesima, trgovci su savršeni egoisti i među njima su rijetki oni koji brinu o općem dobru, jer, u onom času kada to počnu činiti, stvari pođu po zlu.

Drugim riječima, postoje dva elementa koja su posve u svezi jedan s drugim. Da bi postojala sigurnost kolektivne dobiti, da bi bilo izvjesno da će najveći broj ljudi uživati najveću moguću dobit, ne samo da je moguće, nego je i apsolutno nužno da svaki od aktera bude slijep za totalitet. Kolektivni posljedak za svakog treba biti neizvjestan, tako da bi on mogao biti pozitivan. Apsolutno je nužno da se svi ekonomski činitelji nalaze u nekoj vrsti zaslijepljenosti. Kolektivno dobro ne treba biti ciljno, jer nijedna ga ekonomska strategija ne može proračunati iznutra. Tu se nalazimo u samome središtu načela nevidljivosti. Drugim riječima, u znamenitoj teoriji Adama Smitha o nevidljivoj ruci obično inzistiramo na terminu ”ruka”, to jest na činjenici da će postojati nešto poput providnosti koja će povezati sve rasute niti. No smatram da je drugi element – nevidljivost barem podjednako važan. Nevidljivost nije samo činjenica koja, zbog nesavršenosti ljudske inteligencije, priječi ljude shvatiti da iza njih stoji ruka koja uređuje ili povezuje sve ono što svatko čini za sebe. Nevidljivost je apsolutno nužna. Ta nevidljivost čini da nijedan ekonomski činitelj ne treba i ne može tražiti kolektivni boljitak.

Nijedan ekonomski činitelj, ali nedvojbeno treba ići dalje. Ne samo nijedan ekonomski činitelj, nego nijedan politički činitelj. Drugim riječima, svijet ekonomije treba biti nejasan. On to treba biti i za suverena, i to iz dva razloga. Iz jednog razloga koji već poznajemo, nema potrebe na njemu inzistirati, a to je da, budući ekonomski mehanizam podrazumijeva da svatko slijedi vlastiti interes, treba dakle svakoga pustiti da radi. Nije na političkoj moći utjecati na taj dinamizam koji je priroda usadila u ljudsko srce. Dakle, državi je zabranjeno stati na put ostvarivanju interesa pojedinaca. Na to misli Adam Smith kada kaže: zajednički interes zahtijeva od svakog pojedinca da zna kako ga slijediti i da to može učiniti bez ikakvih prepreka. Znači, moć i država ne mogu praviti smetnje igri pojedinačnih interesa. No treba ići dalje od toga. Ne samo država ne treba praviti smetnje interesu pojedinca, nego ni suveren ne može imati uvid u ekonomski mehanizam, uvid koji obuhvaća svaki od tih pojedinačnih elemenata i koji bi mu omogućio umjetno ih i po osobnoj volji kombinirati. Nevidljiva ruka koja spontano kombinira interese, istodobno onemogućuje svaku vrstu intervencije, još bolje, svaku vrstu uvida s distance koji bi omogućio totalizirati ekonomski proces. O tome jasno govori jedan Fergusonov tekst. On u Povijesti civilnog društva kaže sljedeće:

”Što više pojedinac zarađuje za vlastiti račun, time više radi na uvećanju nacionalnog bogatstva…Svaki put kada bi administracija istančanim mjerama pokušala na to utjecati, ona bi samo ometala tijek stvari i umnožila broj prigovora. Svaki put kada trgovac zaboravi svoje interese kako bi slijedio nacionalni program, bliži se vrijeme vizija i himera”.

Ferguson uzima primjer francuskih i engleskih naseobina u Americi i kaže, analizirajući način engleske i francuske kolonizacije: Francuzi su došli sa svojim planovima, administracijom, s jasno definiranom vizijom što bi bilo najbolje za njihove kolonije u Americi. Ono su izgradili ”krupne projekte”, ali ti krupni projekti ostali su ”realizirani samo na razini ideje” i francuske su kolonije u Americi propale. S druge strane, s čime su Englezi došli kolonizirati Ameriku? S krupnim projektom? Nipošto. S ”kratkoročnim ciljevima”. Nisu imali drugog plana doli brzu zaradu svakog pojedinca ili, točnije, svatko je imao u vidu samo svoj kratkoročni cilj. Odjednom, proizvodnja je oživjela i naseobine su procvjetale. Prema tome, ekonomija uzeta u praktičnome smislu i ekonomija kao vrsta državne intervencije, kao oblik djelovanja države i suverena ekonomija kao takva, može imati samo kratkoročne ciljeve i ako postoji suveren koji bi želio imati opširan uvid, cjelokupan i sveobuhvatan, on će vidjeti samo himere. Politička ekonomija opovrgava, polovicom 18. stoljeća, paralogizme političke totalizacije ekonomskoga procesa.

Adam Smith u devetom poglavlju četvrte knjige Bogatstva naroda kaže da suveren treba, može i mora biti neupućen. Na istom mjestu on daje i razjašnjenje termina nevidljiva ruka, ističući važnost pridjeva ”nevidljiv”. Smith kaže sljedeće: ”Svaki čovjek bi trebao slobodno upravljati svojim interesom i kapitalom, naravski ukoliko pritom ne krši zakone”. Dakle, načelo laissez-faire, svatko treba slijediti svoje interese. I najednom, kaže na relativno licemjeran način, to jest ja smatram da je licemjeran, suveren bi time trebao biti zadovoljan jer evo ga ”posve oslobođena jedne zadaće – nadgledanja svih ekonomskih procesa koji ne bi ni znao kako je ispuniti a pritom ne zapasti u bezbroj pogrešaka”. Kažem ”licemjerna rečenica”, jer je također možemo razumjeti ovako: suveren koji je samo jedan čovjek, okružen manje ili više vjernim savjetnicima, ako bi se prihvatio beskonačne zadaće nadgledanja totaliteta ekonomskoga procesa, sigurno bi bio suočen s prevarama nelojalnih upravnika i ministara. No ta rečenica također kaže da on neće praviti greške samo zbog nelojalnosti ministara ili složenosti uprave koja se teško kontrolira. Hoće reći da će on praviti greške iz jednog temeljnog i vrlo važnog razloga. Ne bi mogao izbjeći pogreške, i to govori kraj te rečenice, koji se tiče zadaće, od koje je suveren odterećen, obveze nadgledanja totaliteta ekonomskog procesa: ”jer za odgovarajuće ispunjenje te zadaće nije dostatna nijedna ljudska mudrost ni znanje”.

Ekonomska racionalnost se tako našla ne samo okružena, nego zasnovana na nespoznatljivosti totaliteta tog procesa. Homo aeconomicus je jedini otok racionalnosti koja može postojati unutar ekonomskoga procesa, čiji neprovjerljiv značaj nitko ne osporava, ali koji, s druge strane, čini temelj racionalnosti atomističkog ponašanja homo aeconomicusa. Tako da je ekonomski svijet, prema svojoj prirodi, neproziran. Prema svojoj prirodi takav da ga je nemoguće pojmiti u svoj njegovoj sveobuhvatnosti. On se od sama početka do sama kraja sastoji od mnoštva stajališta koja su ireduktibilnija utoliko prije što sama ireduktibilnost jamči njihovu krajnju i spontanu konvergenciju. Ekonomija je ateistička disciplina; ekonomija je disciplina bez Boga; ekonomija je disciplina bez totaliteta; ekonomija je disciplina koja započinje očitovati ne samo nekorisnost, nego upravo nemogućnost postojanja suverene točke motrišta, točke motrišta suverena na totalitet države kojom ima vladati. Ekonomija vješto otima pravnoj formi suverena, koji provodi svoju suverenost unutar države, ono što se čini esencijalnim za život društva, kao i njegovih ekonomskih procesa. Liberalizam je u svojoj suvremenoj konzistenciji počeo postojati upravo onda kada je konstituirana ova esencijalna nekompatibilnost između, s jedne strane, nepojmljivoga mnoštva interesnih subjekata, ekonomskih subjekata i, s druge strane, totalizirajućeg jedinstva pravnoga suverena.

Veliki napor pravno-političke misli, tijekom 18. stoljeća, pokazati kako, počevši od pojedinačnih pravnih subjekata, subjekata prirodnog prava, možemo doći do konstitucije jedne političke jedinice koju definira postojanje suverena, bio to pojedinac ili ne, koji je nositelj dijela totaliteta svojih individualnih prava i istodobno ograničavajuće načelo tih istih prava. Cijeli taj veliki problem nipošto se ne može upotpuniti ekonomskom problematikom. Ekonomska problematika, problem ekonomskoga interesa je posve drukčije strukture i slijedi posvema drukčiju logiku, drukčiju vrstu rasuđivanja i drukčiju racionalnost. Zapravo od 18. stoljeća, političko-pravni i ekonomski svijet javljaju se kao dva posvema različita i nekompatibilna svijeta. Ideja o postojanju jedne ekonomsko-pravne znanosti posve je nemoguća i praktički ona nikad nije ni bila konstituirana. Za pravnog suverena, nositelja prava i utemeljitelja pozitivnog prava na temelju prirodnoga prava pojedinca, homo aeconomicus je netko tko može reći: ti ne smiješ; ne zato što ja imam prava koja ti ne možeš osporiti – to bi rekao pravni čovjek, homo juridicus i još bi dodao: imam prava, od kojih ti povjeravam neka, ostala ne smiješ dirati ili: prepuštam ti svoja prava s tim i tim ciljem. Homo aeconomicus ne kaže to. On kaže suverenu: ti ne smiješ, ali nastavlja: ti ne smiješ, a zašto? Ne smiješ – zato što ne možeš. I to ”ne možeš” je u smislu ”nemoćan si”. A zašto si nemoćan, zašto ne možeš? Ne možeš zato što ne znaš, a ne znaš zato što ne možeš znati.

Ovdje se nalazimo pred vrlo važnim elementom u kojem se politička ekonomija može predstaviti kao kritika guvernmentalnog uma. Termin ”kritika” koristim sada u doslovnom i filozofskome smislu. Zapravo Kant je nešto kasnije rekao čovjeku da je totalitet svijeta za njega nespoznatljiv. Ekonomska je politika nekoliko desetljeća prije toga rekla suverenu: ni ti ne možeš spoznati totalitet ekonomskih procesa. U ekonomiji nema suverena. Ne postoji ekonomski suveren. Mislim da je to vrlo važna pojava u povijesti ekonomske misli, napose u povijesti guvernmentalnog uma. Odsutnost i nemogućnost ekonomskoga suverena: taj će problem postaviti u cijeloj Europi i svijetu kroz praksu vladanja, ekonomske probleme, socijalizam, planiranje, ekonomiju blagostanja. Svi osvrti, sva ponavljanja liberalne i neoliberalne misli u Europi u 19. i 20. stoljeću to je svagda ponovno postavljanje, na stanoviti način, problema nemogućnosti postojanja ekonomskoga suverena. I sve što će se pojaviti, u vidu planiranja, dirigirane ekonomije, socijalizma, državnoga socijalizma bit će samo pitanje je li moguće, na neki način, prevladati to prokletstvo političke ekonomije, koja od samog svog osnivanja, govori o nemogućnosti postojanja ekonomskoga suverena i, istodobno, o nemogućnosti uvjetovanja ekonomske politike: ne može li tu ipak postojati jedna točka s koje bismo mogli definirati ekonomsku suverenost?

Činilo mi se da teorija nevidljive ruke, neposredno, ima kao temeljnu ulogu diskvalificirati političkoga suverena. Promatrana u neposrednom kontekstu, ne samo kroz povijest liberalizma u zadnja dva stoljeća, očito je da ta teorija shvaćena kao diskvalifikacija i same mogućnosti postojanja ekonomskog suverena, jest isključivanje policijske države o kojoj sam vam govorio prošle godine. Policijska država ili država kojom upravlja državni razlog, sa svojom merkantilističkom politikom, rezultat je vrlo eksplicitnoga napora, još od 17. stoljeća, za uspostavom suverena koji neće biti više pravni suveren ili suveren u ulozi jednog prava, nego suveren kadar upravljati podanicima nad kojima provodi svoju suverenost, ali isto tako i ekonomskim procesima koji se mogu odvijati među pojedincima, grupama, državama. Policijska država, koju pokreće istodobno merkantilistička i voluntaristička politika suverena, ili određenih suverena, u 17. i 18. stoljeću, kao francuskoga suverena, počiva na postavci da mora postojati ekonomski suveren. Politička ekonomija nije jednostavno pobijanje merkantilističkih doktrina i praksi. Politička ekonomija Adama Smitha ne pokazuje samo koliko je merkantilizam bio tehnička i teorijska greška. Politička ekonomija Adama Smitha, ekonomski liberalizam, jest diskvalifikacija političkoga projekta u cjelini i, još radikalnije, diskvalifikacija političkoga razloga koji bi se odnosio na državu i njezin suverenitet.

Vrlo je zanimljivo vidjeti čemu se protivi teorija nevidljive ruke. Protivi se točno onomu što su gotovo u isto vrijeme i možda par godina prije govorili fiziokrati; njihova je pozicija u tom smislu vrlo zanimljiva i krajnje paradoksalna. Fiziokrati u Francuskoj su pravili analize tržišta i njegovih mehanizama o kojima sam vam više puta govorio i koje su pokazale da vlada, država, suveren nipošto ne trebaju intervenirati na mehanizam interesa koji je činio da se roba kreće u onom smjeru gdje će najlakše naći kupce i to prema najboljim cijenama. Fiziokracija je dakle bila stroga kritika svakog administrativnoga reguliranja kojom se provodila vlast suverena nad ekonomijom. No uskoro će fiziokrati dodati sljedeće: ekonomske činitelje treba ostaviti slobodnima, ali prvo treba pretpostaviti da je suveren vlasnik sveukupnoga teritorija jedne zemlje ili barem suvlasnik i kao takav ko-proizvođač – što omogućuje opravdanje poreza. Dakle, u koncepciji fiziokrata suveren će na neki način pronaći jezik u načelima, pravima i djelovanju sa sveukupnom proizvodnjom i ekonomskom djelatnošću neke zemlje, i to kao suvlasnik posjeda i ko-proizvođač.

Drugo, fiziokrati kažu da postojanje ekonomske tablice koja bi omogućila točno praćenje opsega proizvodnje i stvaranje ukupnog godišnjeg prihoda, pruža suverenu mogućnost točnog uvida u zbivanja unutar njegove zemlje, pa samim tim i moć kontrole ekonomskih procesa. To znači da će ekonomska tablica ponuditi suverenu načelo analize i nešto poput načela sveukupnog uvida u totalitet ekonomskog procesa. Tako da, ako suveren ostavi slobodne ekonomske činitelje, to je zato što zna što se događa i kako se događa, a to zna zahvaljujući ekonomskoj tablici. Dakle, on će moći, zapravo, prije morati iz nužnosti koju nameću um, znanje i istina, slobodno i racionalno, u ime sveobuhvatnoga znanja, prihvatiti načelo slobode ekonomskih činitelja. Tako da će između znanja suverena i slobode pojedinaca postojati druga podudarnost.

I na kraju, treće, dobra vladavina – upravo onog suverena koji točno poznaje ekonomske procese zahvaljujući ekonomskoj tablici – takva vladavina treba razjasniti različitim ekonomskim činiteljima, različitim podanicima, kako se to događa, zašto i što oni trebaju činiti kako bi maksimalizirali svoj profit. Dakle, trebalo bi postojati ekonomsko znanje koje bi se prostiralo što je moguće više i što ujednačenije moguće, među svim podanicima. To ekonomsko znanje, načelo kojega se nalazi u ekonomskoj tablici koju su uspostavili fiziokrati, bit će zajedničko za dobro ekonomski obrazovanih podanika i suverena koji će znati prepoznati temeljne ekonomske zakone. Na taj će način na razini znanja, poznavanja istine, postojati treća razina podudarnosti između suverena i procesa ili barem ekonomskih činitelja. Vidite, dakle, da kod fiziokrata, načelo laissez-faire, načelo nužne slobode ekonomskih činitelja može koegzistirati s postojanjem suverena, koji je utoliko više despotski što ga manje sputavaju tradicija, običaji, pravila, zakoni, i jer se oslanja jedino na zakon evidentnosti, na zakon dobro konstituirana i koncipirana znanja koje će dijeliti s ekonomskim činiteljima. Samo tada imamo ideju ekonomske transparentnosti i politike jednu naspram druge. Samo tu možemo pronaći ideju da ekonomskim činiteljima treba ostaviti slobodu i da ćemo imati politički suverenitet koji će jednim pogledom, u ravnomjernom svjetlu evidentnosti, obuhvatiti totalitet ekonomskoga procesa.

Smithova je nevidljiva ruka nešto posve oprečno. To je kritika paradoksalne ideje o totalnoj ekonomskoj slobodi i apsolutnom despotizmu koju su pokušali opravdati fiziokrati u teoriji ekonomske evidentnosti. Teorija nevidljive ruke tvrdi upravo oprečno: ne može postojati suveren u fiziokratskome smislu tog termina, kao ni despotizam, jer ekonomska evidentnost ne može postojati. Vidite da se sveudilj – ako nazovemo početkom političke ekonomije Smithovu teoriju i teoriju liberala – ekonomska znanost nikad ne nameće kao pravilo, niti program onome što bismo mogli imenovati  racionalnost vladanja. Politička je ekonomija izvjesno znanost, nekovrsno znanje, način spoznaje što ga oni koji vladaju trebaju imati na umu. No ekonomska znanost ne može biti znanost vladanja i vladanje ne može imati ekonomiju kao načelo, zakon, pravilo ponašanja ili unutarnje racionalnosti. Ekonomija je u odnosu na umijeće vladanja kolateralna znanost. Treba vladati ekonomijom, treba vladati iz kuta ekonomista, treba vladati slušajući ekonomiste, ali nije moguće da ekonomija sama bude racionalnost vladanja.

Smatram da bi tako mogli tumačiti teoriju nevidljive ruke u odnosu na problem racionalnosti vladanja ili umijeća vladanja. Dakle, postavlja se ovaj problem: čime će se baviti država i koji će biti njezin cilj, na koji polaže puno pravo, ako to nije ekonomski proces i totalitet ekonomskih procesa? To već spada u teoriju civilnoga društva i o tomu ću vam pokušati govoriti idući put.

* Objavljeno u časopisu TVRĐA, br. 1-2/2014.

Prevod Mario Kopić

PLIMA