Vještačke privatizacije ostavile bez posla desetine hiljada bh. građana
“Bosnu ostavljamo banditima, neka s njom urade šta žele.” Ovako je pisalo na transparentima koje su nosili neki od 200 bosanskih radnika koji su se prošlog decembra pješke uputili iz Tuzle prema hrvatskoj granici. U nadi da će dobiti azil u Evropskoj uniji, iza sebe su ostavili uglavnom prazne fabrike u Tuzli – nekad ponos i okosnicu bosanske industrije. U februaru 2014, protesti u Tuzli protiv dugogodišnje nekompetentne vlasti i masovnih otkaza u privatizovanim kompanijama prerasli su u najžešći talas socijalnih nemira dotad. Gomile su palile vladine zgrade u Tuzli, Sarajevu i Mostaru; neki zvaničnici su izgubili radna mjesta a vlada je obećala akciju.
Od tada, suđenje u Sarajevu poništilo je samo jednu privatizaciju u decembru. Mjesec dana ranije, sud u entitetu Republika Srpska otkazao je prodaju kompanije bezalkoholnih pića Fruktona a kupca i njegove saradnike poslao u zatvor.
To su samo dvije od približno 2.000 firmi u Bosni koje su prodate privatnim ulagačima. Sindikati kažu da su desetine hiljada Bosanaca ostali bez posla zbog vještačkih privatizacija koje su isplanirali “banditi” toliko omraženi kod tuzlanskih radnika. Ali vlasti mogu sada napokon da se ozbiljno pozabave da ih se oslobode.
Šesnaestog februara bivši minister energije u Federaciji BiH – drugi etnički definisan politički entitet u zemlji – trebao je svjedočiti na sudu o djelimičnoj privatizaciji naftne kompanije Energopetrol 2006. Jedan od optuženih je Nedžad Branković, bivši premijer Federacije koji je, zajedno sa još osam drugih, optužen da je prouzročio gubitak entitetu od 16 miliona eura (18,1 miliona dolara).
Sud u Sarajevu potvrdio je optužnicu prošlog marta, mjesec dana nakon zahtjeva prosvjednika da se revidiraju “kriminalne privatizacije”, počev sa nekad uspješnom industrijom u Tuzli. U aprilu je vlada Federacije uspostavila agenciju za reviziju privatizacija, i mada revizori nisu bili angažovani do decembra, oni očekuju da će prvi izvještaj podnijeti tužiteljima u proljeće.
Jugoslavija je započela privatizaciju 1990. omogućivši uposlenicima da kupe dionice u kompanijama za koje su radili, ali tokom rata 1992-95. bosanske vlasti vratile su te firme u državno vlasništvo. U vrijeme Jugoslavije direktore kompanija imenovali su radnici, kaže Ismet Bajramović iz Saveza nezavisnih sindikata Bosne i Hercegovine, dok sada direktore postavljaju političari odgovorni samo svojim strankama. Kako je Transparency International napisao u izvještaju 2009, djelimična re-nacionalizacija “otvorila je vrata nekontrolisanom uništenju kompanija”.
“Opšti stav” bio je da su mnoge kompanije opustošene namjerno, stoji u izvještaju Transparency International, sa menadžerima koji su spustili vrijednost firme kako bi oni i njihovi saveznici mogli kupiti jeftino a onda prodati.
U Federaciji, sa 2,3 miliona stanovnika, 150.000 ljudi su ostali bez posla zbog “loše privatizacije”, tvrdi Bajramović. Kad su državne kompanije privatizovane, većina post-socijalističkih zemalja prošle su fazu gubitka velikog broja radnih mjesta ali brzog bogaćenja nekolicine, dok je Bosna krenula sa čak gore pozicije nego većina poslije tri godine ubilačkog konflikta koji je zemlju koštao 100.000 života i podijelio je na dva autonomna entiteta. Poslije rata, Evropska unija i međunarodni zajmodavci uslovili su finansijsku pomoć privatizacijom.
Čak se i pristalice slobodnog tržišta slažu da je bosanska prodaja državnih firmi veoma loše sprovedena. Moralo je doći do privatizacije jer “postojanje javnih kompanija i državnog monopola čine nemogućim tržišnu ekonomiju”, rekao je Milenko Čolak, član uprave Sindikata uposlenika u Federaciji. Ali u slučaju Bosne, potvrdio je, “profit koji je trebao otići građanima otišao je vladi i političkim elitama smještenim na direktorskim pozicijama i u upravnim odborima kompanija”.
U izvještaju iz 2009. Transparency International je kritikovao ulogu vlade kao vlasnika kompanija, kazavši da je “dalje uplitanje države u upravljenje kompanijama gore od ikakve privatizacije.”
Evo kako danas Ivana Korajlić iz Transparency International, BiH, u Banjaluci kvalificira tu izjavu. Privatizacija može pomoći nefunkcionalnim državnim kompanijama da ozdrave, napisala je u jednom e-mailu, ali samo ako “se provodi sistematski, transparentno i držeći se adekvatnih procedura i odredbi.”
Ali to se do danas nije desilo u Bosni, nastavila je Korajlić; prije izgleda da su vlasti zaboravile na potrebu za transparentnošću. “U nekim slučajevima, nepoznata je struktura vlasništva kupca”, napisala je.
NAFTA I GLINICA
Poznat je slučaj skrivenog vlasništva koje se odnosi na privatizaciju naftne i plinske industrije u Republici Srpskoj. Rafinerije u susjednim gradovima, Bosanski Brod i Modriča, kao i lanac benzinskih stanica, prodani su 2007. – ne putem tendera nego izabranom kupcu, uz zakonom definisane uslove za dogovor koji je stupio na snagu mjesec dana kasnije.
Ruska državna naftna kompanija Zaribezhneft kupila je 40 posto dionica, ali je ostatak prodat nepoznatim licima, što dovodi “u sumnju da su neki vlasnici, ustvari, politički lideri iz RS ili neko povezan s njima”, izjavila je Korajlić.
Izvještaj Transparency International iz 2009. računa da je prodaja postrojenja u Bosanskom Brodu koštala vladu Repbblike Srpske 549 miliona konvertibilnih maraka (320 miliona dolara).
“Afera Birač” otkrila je da je nekad ponosna kompanija propala u drukčijem scenariju. U vrijeme Jugoslavije, rafinerija glinice Birač iz Zvornika bila je najveći izvoznik u zemlji, sa zaradom od 312 miliona dolara od izvoza 1989. Godine 1991. firma je imala 2.600 zaposlenih. Deceniju kasnije Birač je preuzela UkioBankas iz Litvanije za tri miliona eura u prodaji koju je banka kontroverzno pripremila sama, kao konsultant.
Ukio nije ispunila obećanje da će investirati 25 miliona eura u kompaniju i zadržati radnike, u međuvremenu, milioni eura iz budžeta Republike Srpske otišli su da bi se pokrili stari dugovi Birača i novi koje je ostavila lokalna banka u vlasništvu Ukia. Godine 2013. Ukio je bankrotirala, prisilivši entitet da preuzme Birač, sada samo sa 1.000 radnika i ogromnim obavezama. Procjenjuje se da je Ukio uzela 400 miliona od 500 miliona eura iz Bosne prije nego što je banka propala.
Ured specijalnog tužitelja u Banjaluci potvrdio je da istražuje nekoliko litvanskih građana u vezi ugovora o Biraču; da li će optužbe biti podnesene zavisi od saradnje Vilnjusa. Ruske vlasti su prošle godine odbacile zahtjev Litvanije za izručenje bivšeg većinskog vlasnika Ukia da se suoči sa optužbama za pronevjeru.
Priča o prodaji Birača, što je dovelo do gubitka ogromnog broja radnih mjesta i priliva novca u nepoznate ruke, predstavlja ono što Korajlić naziva “normalnim scenarijem” za bosansku privatizaciju, često uključujući “ugovore koji oštećuju državu i bez posljedica za kupce što ne ispunjavaju obaveze”.
Međutim, i sama bosanska javnost je često ubjeđivana da podrži štetne privatizacije. U slučaju Birač, sindikat je podržao preuzimanje Ukia. Očit primjer iz Federacije BiH je farmaceutska kompanija Bosnalijek.
U januaru je dnevni list Oslobođenje imenovao nekoliko ljudi za koje je rečeno da su pod istragom u vezi sa udjelom investicijske firme Haden sa sjedištem u Luksemburgu u kupovini Bosnalijeka. (Tužilaštvo u Sarajevu potvrdilo je da radi na slučajevima privatizacije ali je odbilo da objasni detaljnije.) Neki od navodnih osumnjičenika bili su u od 2010. u vrhu priče o privatizaciji Bosnalijeka, kad je američka kompanija Alvogen dala ponudu.
Uprava Bosnalijeka je odvratila kampanjom protiv Alvogena, objavljujući oglase u cilju diskreditovanja njihovih “sumnjivih investicionih planova”. Priča o sumnjivim američkim namjerama pročula se širom regiona putem najvećeg lista u Bosni Dnevni avaz. Alvogen je investirao svuda, dok je Haden kupio 30 posto Bosnalijeka 2012-13 – za trećinu cijene manje od ponude Alvogena.
‘POTEZ OČAJNIKA’
Godine 2012. Parlament federacije BiH glasao je za reviziju cijelog procesa privatizacije, ali uz slab efekat. Ali kad su Bosanci prošle godine izašli na ulice, zahtijevajući ne samo radna mjesta nego i odgovornost za političare koji su se ogrebali privatizacijom, lideri entiteta su odgovorili: vlada je izdala listu od nekoliko desetina velikih “sumnjivih privatizacija”.
Kako su žrtve loše privatizacije preplavile vladu sa žalbama, federalni premijer Nermin Nikšić je izjavio da su zvaničnici “isto tako frustrirani činjenicom da tražimo (akciju) i istaknemo (sumnjive privatizacije) ali u sudstvu se ništa ne dešava”.
Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštu u Tuzli, izjavio je da nije u pitanju volja suda nego politička volja, karakterišući komentare poput Nikšićevog kao “potez očajnika” pred socijalnim nemirima.
Ako je neka privatizacija izvršena nelegalno, rekao je Arnautović – “a kako stvari izgledaju u Bosni, vjerovatno jeste” – tužioci mogu djelovati samo kad dobiju dokaz agencije za provedbu zakona. “U uredu tužioca u Tuzli nismo primili ništa slično”, rekao je.
Glasnogovornik je naveo jedan drugi sličan znak rijetke političke volje u takvim slučajevima: revizorska agencija za privatizaciju u Federaciji je do nedevano imala samo jednog zaposlenog.
U Republici Srpskoj, sličan process revizije privatizacije prije nekoliko godina nije donio rezultat, izjavila je Korajlić. Ona se nada da će ovog puta u Federaciji stvari biti drukčije.
Čak i kad stavimo nastranu bezbroj skandala, rekord privatizacije u Bosni je mračan, jer je većina od 2.000 prodatih firmi pred gašenjem. Ipak, agencija za privatizaciju u Federaciji planira da proda 14 velikih javnih kompanija 2015. Ovo je najvaljeno prošlog decembra dok su radnici iz Tuzle pogođeni privatizacijom marširali prema Evropskoj uniji.
Vratili su se – autobusom – prihvativši nadoknadu od 200 eura po glavi da se vrate kući.
Sedmog februara ljudi su obilježili godišnjicu prošlogodišnje pobune u gradovima širom Bosne, ovaj put mirno i to u stotinama a ne u hiljadama, neki noseći plakate rugajući se “moćnicima”. Aktivisti iz Tuzle tvrde da ništa nije isto od prošlogodišnjih nemira. Postoji promjena na političkom planu – nakon mjeseci političkog zastoja poslije oktobarskih izbora, nova administracija na entitetskom i državnom nivou se profilira. Ali malo je u Bosni onih koji dijele optimizam podstrekača iz Tuzle.
