Vjernost i izdaja
Piše: Samedin Kadić
Nekad pomislimo kako bi dobro bilo da je ljudima ostavljena mogućnost da, osim vjerovanja i nevjerovanja, budu i suzdržani. Ne može se ne vjerovati jer se uši i oči bune: svijet se događa, ne sanjamo; ne može se ni slijepo vjerovati: sve je toliko neshvatljivo, ne samo za um nego i za srce. Ali znamo kako stoje stvari: Bog neće kalkulante.
Hijeropovijest ne zaboravlja mučka izdajstva: Jusufova braća, Samirijja, apostol iz Kariota, pleme Benu Kurejza. Braća moja ne vole me, grožđe su mi otrovali, oče moj, igračke polomili, s poljana me otjerali kad su mi se ptice u krilu gnijezdile, žali se Jusuf u pjesmi Mahmuda Derviša. Kad se lahor njegovom kosom poigravao, podlo napadoše i jednog i drugog. Šta im je to uradio?
Ali, nije li u njihovim narodima jedini grijeh svih poslanika – dotad čistih, pouzdanih – bio vjerolomstvo; rušenje autoriteta očeva, naslijeđenog ethosa, običaja? To prividno iznevjeravanje posebno je izraženo kod napuštenih dječaka, Musaa i Muhammeda, a.s: prvi je odrastao u raskoši faraonovog dvora, a drugi u toploj paganštini Mekke. Je li moguće onda razumjeti faraonov gnjev i ljutnju mekanskih prvaka kada im ti siročići koje su odgojili istupe i u ritmičnoj im formi izdeklamuju kako je čitav njihov život pogrešan? Faraon, zapravo, direktno Musau spočitava:
„Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života nisi proveo“ – reče faraon – „i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?“ (Aš-Šu’arā’, 18,19)
Ibrahim („Čovjek iz Ura“, „Mjesečev putnik“, kako ga zove Tomas Man) ne samo da odbacuje čitavo naslijeđe južnobabilonskog slavnog Ura Haldejskog nego i fizički napušta oca – doduše, nakon što mu ovaj zaprijeti kamenovanjem. U biblijskoj se verziji Jusuf opisuje i kao „potkazivač“: „Josip je ocu svome donosio zle glasove o njima“ (Stari zavjet). Karen Armstrong zapaža kako u konzervativnom Rimskom carstvu prvobitnim kršćanima za smrtni grijeh nije uzeta pojava nove religije, već raskid s matičnim judaizmom. Svaki diskontinuitet, svako trganje romantične beskonačnosti može se opisati ovim atributom.
Šta je, dakle, izdaja i šta je vjernost? Biti vjeran, kome, čemu? Zabiti nož u leđa ili u prsa? „Šta je to izdajnik?“, sin svečano pita Lady Magbet, a ona mu još patetičnije odgovara: „To je čovjek koji se zakune, pa slaže.“ Za Franza, jednog od junaka Nepodnošljive lakoće postojanja, vjernost je temeljna vrlina. „Vjernost našem životu daje cjelovitost, bez nje bi se raspao na hiljade trenutnih dojmova kao u hiljade krhotina.“ Ali Sabinu, njegovu saputnicu, očarava izdaja, a ne vjernost koja je konzervativna vrijednost i podsjeća je na autoritativnog oca od kojeg je pobjegla. Za nju izdaja znači napuštanje redova i odlazak u nepoznato, a ima li išta ljepše od toga? Potom Sabina napušta muža, zbog kojeg je već otišla od oca, ali time ne iskupljuje staru nevjeru. „Prva izdaja se ne može ispraviti. Ona izaziva lančanu reakciju novih izdaja, od kojih nas svaka sve više udaljava od mjesta prvobitne izdaje.“
Gabriel Marsel će ovoj temi dati teološki patos: biće je mjesto vjernosti a izdaja zlo po sebi. Kako biće može prisegnuti na vjernost u ovom nepredvidljivom svijetu? (Vrijeme otupljuje odanost, kaže Jenkelevitch, „jer koji se živ čovjek može zakleti: Nikad ili Uvijek?“) Ako je ljudski angažman toliko uvjetan, kako biti vjeran? Nekome, naprimjer, obećamo da ćemo ga sutra posjetiti. Ali sutra nam se jednostavno više ne ide, ne želimo ga posjetiti, uz nepovoljne okolnosti ili bez njih. Prava vjernost je bezuvjetna: „ma kakvo bilo stanje moga duha, moje raspoloženje… ja ću vas sutra posjetiti“, zaključuje Marsel. Ali vjernost može biti i „forma oholosti“ ili, dodajmo, gluposti, kao u samoubilačkim pohodima.
Možemo govoriti o izdaji kao činu slobode, izdaji kao realizaciji skrivanog zla i izdaji kao zanimanju. Pomračenje u podne, Priče s Kolime, Šala i 1984 uče nas kako svaki izdajnik biva izdat, i ne samo to: kolo izdaje i paranoje, jednom pokrenuto, nema kraja, osim fizičkog smaka. Jose Saramago u Judinoj sudbini ne vidi poseban značaj za razvoj katoličanstva, sve je to sitno u okvirima šire krvave kosmičke zavjere u koju su ljudi uvučeni, a Leonid Andrejev ovu užasnu sudbinu u skladu s kršćanskom populističkom tradicijom apsolutizira. Richard Rorty kroz Orwelovog O’Breina modelira prototip modernog intelektualca koji nije izdajica, već sračunati moćnik i nagovještaj užasne budućnosti koja nas čeka. Nije jasno gdje počinje ironija i kontingencija a gdje puka podlost i pokvarenost.
Pa, je li Jusuf bio izdajnik, budući da je, kako Biblija tvrdi, ocu cinkao lošu braću? Dosadni, preopširni Tomas Mann (bacajući visak u studenac prošlosti) opire se ovakvoj tezi koja je teza braće. „Mi to stanovište ne dijelimo, ili ga odmah odbacujemo ako smo ga za trenutak bili prihvatili; jer, Josif je bio nešto više…“ To nešto više ne znači da je bio lijep (ne izvire li iz tog pojma dosada); bio je vjeran. On je, istina, od najranijih godina šaputao ocu o braći; njihovim preljubima, tučama, grijesima pred Najvišim. „On naprosto nije umio da ćuti“, kaže Mann, „iako je dobro poznavao tu svoju sklonost koja mu je samo donosila nevolje.“ Bio je odbačen i isključen jer su braća u njemu vidjela posmatrača i dostavljača.
U kur’anskom prizoru Jusufovog iskušenja u novom domu u Egiptu težište nije na bludu, kako se na prvi pogled čini, već na izdaji. Scenom dominira iskaz: „Moj me gazda lijepo pazi.“ Događaj je samo replika ranije epizode s Jusufovom braćom koja su izdala, ne Jusufa, nego oca. Sada se, dakle, iščekuje hoće li Jusuf učiniti ono što su njegova braća uradila. Prošao je test. Razlika među njima je ogromna.
Poslanici su bili dobri, vjerni ljudi (bez obzira šta o „dobrim ljudima“ mislio Fridrich Nietszche), nisu gazili ono što je bilo obavezno, utvrđeno čašću, osjećajima, prijateljstvom. Musa nije ravnodušan na faraonov prigovor; njegov je odgovor: „A dobročinstvo koje mi prebacuješ – da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?“ (Aš-Šu’arā’, 22). Kada bismo ih definirali najradije bismo rekli: ljudi koji ne smiju razočarati. Živimo i odrastamo diveći se određenim herojima, ali upoznavanje istih obeshrabruje nas. Staro je pravilo: nikad nemoj upoznati omiljenog pisca, makar to bio genijalni Isak Emaneuilovič Babelj ili sjajni John Steinback. Jedno je čitati briljantnu poeziju Bukowskog (tog poštenjačine od pjesnika), ali gledati ga kako udara dvadesetogodišnju ljubavnicu nogom u bubrege ili cvili u lokvi vlastite bale… Možda je primjer pogrešan, pošto bismo u ovom slučaju i znali šta očekujemo. Još gore: piti kahvu s „klasicima“, slušati njihove litanije, ne moći zaustaviti gađenje pred odvratnošću sujete. Jedino su poslanici – u tom je njihova snaga – stajali do kraja iza svojih riječi, u potpunosti radili ono što su govorili. Nisu nas željeli samo da bi nam iz očiju isisali krv divljenja.
Nekad pomislimo kako bi dobro bilo da je ljudima ostavljena mogućnost da, osim vjerovanja i nevjerovanja, budu i suzdržani. Ne može se ne vjerovati jer se uši i oči bune: svijet se događa, ne sanjamo; ne može se ni slijepo vjerovati: sve je toliko neshvatljivo, ne samo za um nego i za srce. Ali znamo kako stoje stvari: Bog neće kalkulante.
Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Musa i Hidr koju je publikovao Centar za napredne studije 2016. godine. Tekst je publikovan uz saglasnost izdavača.
algoritam.net
