Kolumne

Srđan Sekulić: Krivi smo MI

Krivi smo mi koji smo živeli skupa, slavili zajedno Bajram i Božić, odlazili na iftare i slave, svadbe i dženaze, delili teško stečenu koru hleba. Za sve one srpske, albanske, bošnjačke i hrvatske žrtve krivi smo MI.

Piše: Srđan Sekulić

Moje prvo sećanje u životu vezano je za 1998. godinu i fudbalsku utakmicu između Jugoslavije i Holandije u osmini finala Svetskog prvenstva koje se odigravalo u Francuskoj. Tačnije, utakmice se ne sećam uopšte. Pamtim samo jedan detalj iz tog meča. U moje sećanje ostao je urezan penal Predraga Mijatovića, i ona prečka za koju postoji legenda da se i dan danas trese. Toga dana sedeo sam sa bratom i ocem u našoj kući u Prištini, a Mijatović je sa bele tačke izvodio jedanaesterac. Moj je otac bio napet, atmosfera u kući je bila poprilično ozbiljna, a ja sam samo čekao pravi trenutak kada ću prasnuti u smeh, kao i svako dete željno igre i pažnje. I to se dogodilo onda kada to nikako nisam smeo učiniti. Počeo sam se smejati onda kada je Mijatović pogodio prečku. Znam samo da se i brat počeo smejati zajedno samnom, te smo se u sledećem momentu našli u dvorištu, verovatno zato da nas otac ne bi dohvatio u naletu besa i dobrano nas isprašio po turu.

Sledeće čega se sećam iz svog života jeste rat. Bio sam mali, gledao sam majku i oca uznemirene po prvi put. Dolazile su nam komšije i rođaci u kuću, i svi su u tom nekom posebnom raspoloženju šaputali i krili se od nas dece po kuhinjama i dnevnim sobama da ne čujemo o čemu bitnom to oni sada razgovaraju. A ja, pa ja sam imao bitnija posla tada. U mojoj ulici je sve procvetalo i zamirisalo,  igrao se fudbal na male goliće, tj. improvizovane golove koje smo pravili od parčića cigala. Vlada, Stefan, Kastriot, Enis, Patris, Ernest, Anita, Ivica, Nazmi, Tea, Milica, Elfan, Nataša,  moja sestra i brat. To je bila družina iz mahale. Brali smo džanje, šljive, verali se po drveću,  igrali se žmurke, fudbala, između dve vatre, košarke, a uveče dugo sedeli na ulici i maštali o koječemu. No, posle tih nekoliko dana zbunjujućeg ponašanja naših starijih sugrađana, na ulicu više nismo izlazili… Nije mi bilo jasno zašto, ali sam slutio da nešto ne valja. Da bi nekoliko dana posle toga počelo bombardovanje. Strah. Užas! Skrivanje u podrumima, prve žrtve rata. Slušali smo priče o tome kako nestaju ljudi srpske nacionalnosti. Slušali smo priče o tome kako su gnevni ljudi srpske nacionalnosti ubijali ljude albanske nacionalnosti. A moje drugare, posebno one koji su bili Albanci, na ulici više nisam sretao. Kada bih ih sreo prilikom odlaska sa majkom do prodavnice ili do tetke koja je živela u drugom delu Prištine, krišom bi mi mahnuli ili su se pravili da me ne vide, da me ne poznaju. Valjda im je tako bilo naređeno da se ponašaju.

I tako su prolazili dani. Za nas Srbe, bili su to teški dani na Kosovu i Metohiji. Danima su padale bombe oko nas, gađana je Priština i sva okolna mesta, kao i čitava Srbija, a onda su se desile i prve ulične borbe koje su odnele mnogo nevinih života. Uveliko se pričalo o tome da moramo napustiti svoje domove, da ovde više nije sigurno i da ćemo morati put Beograda ili Novog Sada.

Meni je to sve bilo strašno. Nisam želeo napustiti svoju kuću, avliju i ulicu. Nisam želeo otići od onih prekrasnih džanja, od mojih komšija koje sam voleo… Čika Selima, Bedriju, Fetu, čika Drakčeta, Dimitrijeviće, Mitiće, Gudžiće. Ni sumnjao nisam da većinu tih ljudi više neću videti nikada. Ni sumnjao nisam da godinama posle toga neću čuti ezan tj. pesmu čika odže, kako sam ga nazivao, u kojoj sam uživao i divio joj se, kao što se i danas naježim kad čujem poziv na molitvu sa nekih od mnogobrojnih balkanskih minareta.

Na kraju, tj. na početku naših muka, osvanuo je i taj dan D. Dan kada smo krišom i na brzinu spakovani napustili naš grad i ulicu, napustili naš dom. Izvukli su nas Albanci. Očev najbolji prijatelj Basri Mućoli i njegovi sinovi. Otac nas je pratio i stajao zabrinutog lica na sred ulice, a ja sam mislio da ga nikada više neću videti. Sa tim bolom i tom traumom živim i dan danas kada odlazim od kuće. Od tog trenutka rastanci su za mene najgora noćna mora. No ipak, otac je takođe stigao živ i zdrav posle mesec dana za nama, opet zahvaljujući porodici Mućoli, ljudima koji su žrtvovali sopstvene živote da bi mi ostali zdravi i netaknuti, zbog čega ćemo im biti zahvalni do smrtnoga časa.

Putovali smo dugo, usput sam gledao spaljene kuće i crkve, kolone uplakanih ljudi koji nose sav svoj život u nekoliko kofera… A gradovi su se nizali. Podujevo, Kuršumlija, Kruševac, Čitluk, Mala Krsna, Smederevo, Obrenovac,  Beograd. Razrušena i ojađena Srbija.

Danas kada se osvrnem na te ratne dane zahvaljujem se višim silama što nisam bio dovoljno star da sve to doživim mnogo tragičnije, onako kako su to doživeli moji roditelji i brat i sestra, a i moja šira i uža rodbina.  Bio sam mali. Želeo sam samo da budemo svi skupa i sretni.

Nastanili smo se u Vojvodini. Tu sam odrastao, školovao se, formirao se kao ličnost. Ali nikada nisam zaboravio svoj rodni grad i Kosovo. Nikada nisam zaboravio porušene grobove mojih dedova i spaljene  kuće i crkve koje sam gledao prilikom samog bega sa Kosova i Metohije.

Godinama sam živeo sa uverenjem da je za sve kriva ona Mijatovićeva prečka. Da je on tada pogodio, možda se rat ne bi ni dogodio. Možda nikada ne bih morao napustiti Prištinu i moj dom. Ali, vremenom sam shvatio da Mijatović tu ništa nije skrivio. On je samo igrao fudbal, ono što je najbolje umeo da radi. A za sve one žrtve, za sve one spaljenje kuće, pobijene i nestale ljude, krivi smo mi, mi koji smo dozvolili da nas zavade i da manipulišu nama kao piunima.

Krivi smo mi koji smo živeli skupa, slavili zajedno Bajram i Božić, odlazili na iftare i slave, svadbe i dženaze, delili teško stečenu koru hleba. Za sve one srpske, albanske, bošnjačke i hrvatske žrtve krivi smo MI.
Zbog svega toga bitna je kultura sećanja. Moramo se stalno podsećati kakvi za trenutak možemo postati… U kakve se zveri možemo pretvoriti. Srebrenica, Oluja, Vukovar, Jasenovac, masovne grobnice pune srpskih i albanskih leševa, Žuta kuća. Gadosti! Eto, za to smo sigurno i vazda bili sposobni. Za gadosti. Govore da nas toliko toga spaja, sve nas ovde u ovom krajoliku zvanom Balkan, a da nas tako malo toga razdvaja. Jedino u šta sam siguran da nas sve ovde spaja to su GADOSTI. I eto, moramo stalno podsećati sebe na te gadosti, trebamo stalno prstom pokazivati u te gadosti da jednoga dana ne padne nekom slučajno na pamet da ih ponovi. No nažalost, mi živimo u vremenu gde se GADOSTI promovišu kao najveće vrednosti.

Zbog toga sam beskrajno tužan čovek kome papir ostaje kao jedini svedok i zaštitnik.

tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close