-TopSLIDEVisoko

Narodna dekorativna umjetnost: vez na đerđefu

Mubera Pulo

Narodna dekorativna umjetnost: vez na đerđefu

Na đerđefu vezak veze Fata

Sitno veze sa iglom od zlata

Od sabaha pa sve do akšama

Jagluk[1] veze za svoga dragana

(Narodna pjesma – sevdalinka, fragment narodne pjesme „Na đerđefu vezak veze Fata“)

Đerđefje drvena sprava jednostavne konstrukcije koja je služila kao pomagalo za vez po platnu. Razlikuju se prema četvrtastom, pravougaonom i okruglomobliku, sa ili bez nogara. U ranije vrijemežene, posebno u gradu, bile su vezane za kuću, te su pored uobičajenih kućnih poslova slobodno vrijeme koristile za ručni rad: vez, tkanje, pletenje, itd. Kroz ukrašavanje pokućstva žene su izražavale svoje umijeće isposobnosti koje su bile na visokom dekorativnom nivou počev od vezenih motiva pa do kombinovanih različitih tehnika i materijala.

Vez kao narodnu dekorativnu umjetnost naše žene dovele su do savršenstva. Bio je to jedan od načina na koji su žene mogle izraziti svoju originalnost, kreativnost, vještinu ali i emociju. Vezom se ukrašavala odjeća, obuća, tekstilni predmeti koji su imali upotrebnu vrijednost, ali su u isto vrijeme to bila prava mala umjetnička djela. Posebno je bio cijenjen vez po tankom domaćem tkanom pamučnom bezu zvanom ćereće[2]. Ranije se vezlo i po tankom lanenom platnu. Ponekad, mada rjeđe, vezlo se po svilenom bezu i to odijevni predmeti kao ženske košulje, ukrasni peškiri, mahrame i slično. Motivi su bili narodni, inspirisani orijentalnim, sa individualnim odstupanjima u oblicima, bojama i materijalu kojim se vezlo: svilom, zlatnom žicom, koncem. Vez je bio dvojak: vez brojem i vez po pismu. U prvom vezilja broji žice osnove i potke, dok u drugom nacrta motiv iveze. Iako je vez brojem puno teži vezilje ga vole i više koriste nego vez po pismu. Motiv kod obje tehnike veza ne razlikuje lice i naličje, odnosno i s lica i s naličja izgleda isto.

Sl. 1. i 2.Đerđef

Vez sa sela razlikuje se od gradskog veza. Gradske žene tokom 19. stoljeća vezle su na đerđefu – drvenom okviru koji je stajao na drvenim nogama i po kome je bilo rastegnuto platno, za razliku od vezilja na selu koje su vezle na ruci, bez đerđefa.

Ovisno o geografskom podneblju seoski vez se razlikuje po motivima, koloritu, materijalu, ornamentici i tehnikama veza. Umijeće veza danas predstavlja nematerijalnu baštinu Bosne i Hercegovine, a „Zmijanjski vez“žena iz okoline Banjaluke UNESCO je 2014. uvrstio na svjetsku listu nematerijalnih spomenika kulture.

Sl. 3.Uzorak veza s desnog prozorskog zara koji je poklonjen muzeju. Vezen je interesantnim motivom u narodu poznatom kao motiv „bāje“.

Četvrtasti đerđef[3] sa četiri noge

Đerđef koji je muzej dobio na poklon je porodično naslijeđe porodice Burić iz Visokog, a poklonila ga je Meliha (Saliha) Bukurević rođena Burić iz Visokog.Prema kazivanju Melihe Bukurević, njena majka Suada Burić, rođena Arslan (1944) iz Sarajeva, od oca Hamdije i majke Almase Klino rodom iz Visokog, kupila je đerđef početkom 70-ih godina prošlog vijeka.Đerđef je kupljen za vlastite potrebe za izradu veza kojim je Suada hanuma ukrašavala upotrebne tekstilne predmete u kući.Tako je Suada hanuma, između ostalog, izvezla tzv. zarčiće – dekorativne zavjese za prozore, koji su nekad bili u širokoj upotrebi, a čiji je uzorak kao dio „zarčića“ uz đerđef poklonjen muzeju. Motiv je izvezen „brojem“ pamučnim koncem u pet različitih boja koje predstavljaju geometrizirani motiv u narodu poznat kao motiv „bāja“ (būba). Uzorak je ostao nakon što su Meliha i Emir od zarčića za prozore napravili roletne za prozor.

Djevojka je za gradom klanjala,

na namazu od Boga iskala:

„Daj mi, Bože, đerđef od merdžana,

na đerđefu iglu od biljura,

da navezem jorgan od behara,

da pokrijem sebe i dragana.

(Omer Zuhrić, Djevojačka kletva u narodnoj pjesmi, Novi behar, god. XIV, 5, 1941.)

Đerđef je standardne, jednostavne izrade i sastoji se od dvije drvene letvice zaobljene na krajevimadužine 80 cm, širine 4,5 cm i debljine 2,5 cm profilisane utorima za ubacivanje platna. Letvice imaju probušene okrugle otvore za regulisanje dužine odnosno širine platna. Druge dvije letvice su bez profilacije, dužine 98,5 cm, širine 3,5 cm i debljine 1,5 cm, također sa otvorima za regulisanje dimenzija platna. Sastavni dio sprave su i 4 drvene noge dužine 42,5 cm.

Đerđef je evidentiran u Etnografsku zbirku – podzbirka Oruđe i alat.

Sl. 4.Djevojke vezu na đerđefima (1951).

Na fotografiji je primjer pravougaonog đerđefa bez nogu.

(fotografija preuzeta iz knjige „Bošnjačka kultura ponašanja“,

autorica M. Serdarević i A. Omanić, str. 15)

Literatura:

Vejsil Čurčić, Narodni vez u Bosni i Hercegovini, Kalendar Napredak, Sarajevo, 1935

Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1979

Mevlida Serdarević, Ajnija Omanić, Bošnjačka kultura ponašanja, Art 7 Sarajevo, 2009

[1] Duguljasti rubac od finog beza zlatom izvezen na jednom uglu (tur. yağluk = rubac).

[2] Ćereće je vrsta domaćeg pamučnog platna koje je protkano cijelom dužinom osnove svilenim žicama ili pamučnim žicama, ali drugčijim nego li je osnova. Prema vrsti tih protkanih žica i načinu kako su te žice utkane u osnovu, ćereće može biti krupno ili sitno, na „čibuke“ (prugasto), „uzvod“, „ukafaz“, itd. (tur. kerekekerake = lahki ogrtač od tanke abe).

[3] Drvena naprava: okvir četverougaonog oblika na kojem je razapeto platno po kome se veze (tur. gergef,

izvedeno od infinitiva germek= rastegnuti,potegnuti)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close