U PRVOM tekstu o izborima u Srbiji zakazanima za 17. prosinca pisao sam o vrijednosnoj i ideološkoj pomutnji koja je u potpunosti eskalirala u aktualnoj predizbornoj kampanji, misleći pritom na dvije favorizirane liste, onu vladajuće koalicije okupljene oko Srpske napredne stranke kao i na opozicijsku listu koalicije Srbija protiv nasilja.
Desničarima se, na trećoj strani, mora priznati da nemaju taj problem, da je njihova programska uniformnost jasna, da su razlike samo pitanje metodologije i tempa. Odustajanje od Europe za njih je neupitno, dilema je ući u rat za oslobođenje Kosova odmah nakon izborne pobjede ili pričekati promjenu odnosa u svijetu, kada Rusija pobijedi i krene u zagrljaj srpskoj braći?
Mada, očijukanje koje nije rijetko tijekom ove kampanje na relaciji “nenasilne“ i “patriotske“ opozicije nagovještava postizbornu suradnju koja će matematički biti nužna kako bi se Vučićeva klika maknula s vlasti, makar na lokalu.
Hoćemo li gledati remake izbora 2000. kada je srpska opozicija, kako bi srušila Miloševića, napravila vrijednosno i ideološki raspolućenu koaliciju (DOS) koja se suštinski raspala već dan nakon pobjede, 6. listopada? Nije malo onih koji smatraju da je duboka unutrašnja suprotstavljenost, taj sudar Koštuničinih “baba“ i Đinđićevih “žaba“ ne samo doveo do povratka radikala i socijalista na vlast već i demokratskog premijera Srbije koštao života.
Što djeca u Srbiji uče iz povijesti?
Dok čekamo rasplet na predstojećim izborima, ne bi bilo loše da se iz jednog zanimljivog ugla, poslije stranaka, koalicija i kolona, pozabavimo i onima koji 17. prosinca trebaju glasati za njih – biračima.
U svojoj najnovijoj knjizi “Prošlost dolazi. Promjene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima historije 1913-2021“ povjesničarka Dubravka Stojanović nam je ponudila drastičan primjer kako se u nepunih trideset godina kroz monstruoznu reviziju udžbenika iz povijesti konstruira novo, “zajedničko sjećanje“ koje će potpuno potisnuti i zamijeniti poznati povijesni narativ i formirati, između ostalog, biračku svijest po mjeri aktualne vlasti.
Citirajući teoretičare autorica sažima definiciju “zajedničkog sjećanja“ kao “rekonstrukciju prošlosti u funkciji sadašnjosti“, objašnjavajući da su “…povijest i sjećanje u suprotnosti… da sjećanje stalno ponavlja prošlost u sadašnjosti, dok je povijest drži na distanci i fiksira u vremenu u kome se dogodila. Dalje piše da je “…sjećanje apsolutno, povijest je relativna… povijest je kao kemija, sjećanje kao alkemija… povijest je astronomija, sjećanje astrologija… za povijest prošlost je završena, za sjećanje ona ne prolazi…“
Ovdje se možemo nasloniti na ingenioznu opasku našeg sjajnog novinara, rano preminulog Stojana Cerovića, koji je otišao i metar dublje napisavši da je “u Srbiji prošlost neizvjesnija od budućnosti“.
Povijest u srpskim školama postala je kao nekadašnja Predvojnička obuka
Profesorica Stojanović u knjizi navodi i čitav niz primjera gdje je povijest kao znanost potpuno kompromitirana, falsificirana i svedena na jedan školski predmet kojeg se stariji sjećaju, a zvao se Predvojnička obuka.
Baveći se fenomenom tzv. nacionalnog pomirenja, profesorica Stojanović kao prvi korak u tom fatalnom procesu navodi “prelazak na stranu poraženih“. Ona povijesnim činjenicama i nedvosmislenim citatima dokazuje da je srpska akademska i politička elita predvođena Ocem nacije Dobricom Ćosićem, relativizirala pobjedničku poziciju Srba u dva svjetska rata tvrdeći da su oba događaja bila, vjerovali ili ne, srpski veliki porazi: što zbog izgubljenog stanovništva, što zbog stvaranja mrske Jugoslavije u dva navrata, što zbog suživota s ustašama i balijama, što zbog suprotstavljanja Hitleru koje nas je podijelilo na četnike i partizane, što zbog komunizma koji nas je dalje dijelio na staljiniste i titoiste…
Slavljenje poraza i depilacija mozga
Polički “inženjeri duša“ su još devedesetih nepogrešivo zaključili da su porazi i žrtve mnogo snažnije točke okupljanja i nacionalne mobilizacije nego pobjede i pobjednici. Fokus je s više desetljeća povijesno opravdanog slavljenja pobjeda u Balkanskim ratovima, na Ceru i Kolubari, Solunskom i Sremskom frontu, u ovom ključu pomaknut na albansku golgotu, izdaje Saveznika i njihova bombardiranja okupiranih srpskih gradova tijekom Drugog svjetskog rata, raspirivanje mržnje prema zlim Englezima koji su četnicima okrenuli leđa i podržali Tita…
Dalje se, na sceni teatra apsurda slavi spašavanje savezničkih pilota u operaciji Halijard, upravo istih onih koji su do maloprije optuživani zbog bombardiranja gradova. U tako kontaminiranim udžbenicima se na jednom mjestu gorko kajemo zbog rušenja Trojnog pakta i pokazivanja srednjeg prsta Hitleru i Musoliniju na demonstracijama 27. ožujka, a na drugom mjestu osuđujući i podrugljivo upiremo prstom u Zagreb i Maribor koji su tada dočekivali Vermaht i Hitlera s cvijećem.
Peglanje povijesti bilo je bjesomučno tako da je već 1993. izjednačena uloga četnika i partizana kao dva antikomunistička pokreta, što je danas, 30 godina kasnije postalo neupitnim narativom. Ta precizna i kontinuirana “depilacija mozga“ je finalizirana TV serijama i kino-filmovima, muzejom i spomenikom Draži u centru Beograda.
Oluja koja oživljava priču o vječnoj žrtvi
Kada su u pitanju devedesete, danas je cijela priča svedena na Oluju koja treba, i uspijeva, oživjeti kontinuitet vječne žrtve i stradanja još od albanske golgote u Prvom svjetskom ratu. Tu su i Košare kao simbol vojničke žrtve i herojskog poraza na Kosovu, omaž porazu iz 1389.
U udžbenicima se, ipak, najdalje otišlo u tumačenju prisustva jugoslavenske ideje u nas. Ono varira od 1200 godina i dolaska Slavena do tvrdnje da te ideje u Srba nikada nije ni bilo!? Potpuno su prihvaćeni i “u kamen zapisani“ svi Miloševićevi ratni argumenti, a za razbijanje Jugoslavije su prozvani smjena Rankovića 1966. i Ustav iz 1974.
Čvrsta ruka nam je oduvijek bliža srcu od federalizma i autonomije, a opredjeljujući se između dominacije i koegzistencije, srce nam uvijek zaigra na spomen ovog prvog.
Da se sutra, kada, bojim se, osvanemo u nekom novom, “ničim izazvanom“ sukobu, ne bi iznova čudili, uputno je proučiti ove povijesne udžbenike generacija koje su nakon te 1993. stekle pravo glasa. To je, naime, godina kada je našu djecu, usred rata, zapljusnuo prvi val patriotskih udžbenika iz povijesti za osmi osnovne i četvrti razred srednje škole.
Slični pa i brutalniji povijesni falsifikati u školskim udžbenicima su nas potopili u još nekoliko navrata, zaključno s 2021. godinom.
Trideset generacija prošlo je kroz proces besramnog falsificiranja
Najstariji korisnici tih udžbenika koji će imati pravo glasa na izborima 17. prosinca 2023. rođeni su 1975., dok su najmlađi, koji prvi put biraju, rođeni 2005. Trideset generacija provučenih kroz “toplog zeca“ povijesnog revizionizma i besramnog falsificiranja.
Trideset generacija pomirenih i ujedinjenih oko ćosićevskog kulta poraza i smrti kojima je Jasenovac trajna i bezuvjetna amnestija za svaki zločin.Trideset generacija koje su tu da šute, glasaju i spremaju za novi oslobodilački rat.
Ako konzultiramo i usporedimo službenu statistiku iz 2022., kada je bio posljednji popis stanovništva, vidjet ćemo da je prosječan životni vijek u Srbiji tijekom tri desetljeća pao sa 78 na oko 73 godine. To dalje znači da će, grubo promatrano, tek pedeset pet generacija starijih od 18 godina imati priliku glasati na predstojećim izborima. Tako dolazimo do matematike po kojoj je, unutar tog broja, cijelih trideset generacija, što je više od pola, bilo izloženo udžbeničkoj radijaciji!?
Revizionistički narativ nije jenjavao ni nakon devedesetih, naprotiv, očvrsnuo je i okamenio se u javni diskurs Srbije 21. stoljeća. Zarobio je i preparirao umove mnogih u začaranom krugu društvenih mreža, tabloida i elektronskih medija.
Udžbenici su bili i jesu samo prvi korak, ritualno uvođenje djece i omladine u pakao povijesti koja visi naopačke, početak dresure generacija u virtualnim logorima patriotizma.
Kada se danas mladi ljudi, umjesto da uživaju u devet pozitivnih od deset napisa o Đokoviću u stranim medijima, uvrijeđeno uhvate baš za onaj jedan negativan, bit će vam potpuno jasno kakvog traumatiziranog uma u budućnost hrli (zaleđena) zemlja u kojoj su “paščad puštena, a kamenje svezano“.
Piše: Momčilo Đurđić
Index.hr
