U tekstu se dodaje kako ipak postoji rješenje, a ono “leži ne u poništavanju sporazuma već u reformi njegovog Aneksa IV – Ustava zemlje”
Izvor: Foreign Policy
Ove godine se obilježava 30. godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a tim povodom analizu situacije u Bosni i Hercegovini objavio je ugledni politički magazin Foreign Policy.
Foreign Policy naziva Dejtonski mirovni sporazum – najparadoksalnijim savremenim mirovnim sporazumom.
Mir se skoro pa održao, ali “sektaški režim podjele vlasti” drži zemlju na rubu političke krize i obnovljenog sukoba, smatra autor analize naslovljene “Paradoksalni mir u Bosni počiva na Ustavu s manama” – piše Foreing Policy.
U tekstu se dodaje kako ipak postoji rješenje, a ono “leži ne u poništavanju sporazuma već u reformi njegovog Aneksa IV – Ustava zemlje”.
– Ljudske i materijalne žrtve bh. rata bile su zapanjujuće – smrt 100.000 ljudi, raseljavanje gotovo polovice stanovništva i uništenje većine glavne infrastrukture zemlje. BiH je bila mjesto prvih NATO-ovih borbenih operacija i glavni poticaj za stvaranje prvih međunarodnih sudova za ratne zločine od Nürnberga i Tokija.
Pa ipak, nakon što su tadašnji predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije potpisali Dejton, on je ostao na snazi. Nijedan drugi veliki mirovni sporazum nakon 1945. nije bio toliko uspješan u tom pogledu. Nakon početnog raspoređivanja 60.000 NATO vojnika krajem 1995. radi provedbe sporazuma, danas se u BiH nalazi samo 1.100 lako naoružanih Evropljana u sklopu misije EUFOR Althea.
BiH je sada zemlja kandidatkinja za EU i NATO, a njezino društvo i ekonomija oporavili su se do te mjere da su čitatelji National Geographica Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, proglasili svojim glavnim turističkim odredištem 2025. godine – piše u tekstu.
Politička kaljuža
Foreign Policy dalje Dejtonski mirovni sporazum opisuje kao “međunarodni zlatni standard”, u smislu mirovnog sporazuma, međutim on nije bio samo to.
– Ustav Bosne i Hercegovine koji je sadržan u sporazumu, ostao je – politička kaljuža. Izvorna logika Dejtonskog sporazuma bila je pružiti svakoj od zaraćenih strana političku podršku, ali i prisiliti ih na značajne ustupke kako bi se rat okončao. Bh. vlada osigurala je očuvanje suvereniteta BiH kao jedinstvenog međunarodnog subjekta i reintegraciju svih separatističkih regija u jednu državu.
Zauzvrat, pristala je na vanredan nivo decentralizacije unutar BiH, dajući srpskim i hrvatskim nacionalistima širok stepen autonomije. Sjedinjene Države i njihovi međunarodni partneri garantirali su da će održati integritet sporazuma, ali i da će voditi proces reformi koji bi na kraju stvorio funkcionalniji režim upravljanja u zemlji – pojašnjeno je u tekstu.
Kako se dalje navodi, ova “delikatna ravnoteža” funkcionisala je tokom prve decenije nakon rada. Autor teksta naglašava kako se međunarodna zajednica i obavezala na to da će dogovor uspjeti.
– Krenulo je zlatno doba. Od 1996 . pa do 2006. BiH je dobila jedinstvenu valutu i državni porezni režim, jedinstvene registarske oznake, državne policijske snage, ujedinjene oružane snage, državni sud i tužilaštvo, kao i niz drugih reformi koje su zemlju pozicionirale prema kompatibilnosti sa standardima upravljanja EU i NATO-a.
Uspjeh tih napora bio je takav da su do 2006. i Sjedinjene Države i EU počeli značajno smanjivati svoje političke i diplomatske posredničke napore u BiH. No, grubo su procijenili da je, iako su određene ključne državne institucije bile uspostavljene, stvarna podjela vlasti unutar bh. ustavnog režima bila u potpunosti na strani separatističkih elemenata koji su, iako predstavljaju manjinu stanovništva, ipak mogli osloniti se na mnoštvo mehanizama veta dostupnih unutar sistema kako bi zaustavili sve dodatne reforme, pa čak i poništili one koje su već bile donesene.
Da li je reforma Ustava moguća
U periodu nakon 2006. ubrzali su se napori srpskih i hrvatskih nacionalista da “dezinficiraju” poslijeratni politički poredak u BiH, pa su uslijedile aktivističke pravne kampanje pred Evropskim sudom za ljudska prava i Ustavnim sudom BiH, kojima se ciljaju etničke podjele unutar sistema koje su osnov većine mehanizama veta i drugih karakteristika ustavnog poretka BiH.
Od 2025. godine “gotovo svaki glavni reprezentativni aspekt bh. Ustava – i ustava dviju glavnih administrativnih jedinica zemlje, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske – poništen je kao diskriminirajući i demokratski nelegitiman od strane Europskog suda za ljudska prava i/ili Ustavnog suda Bosne i Hercegovine”.
Organizacijski princip poslijeratne BiH nije narodno predstavljanje, već sektaška podjela vlasti, što osigurava gotovo sve značajne oblike zakonodavne i izvršne vlasti za takozvane konstitutivne narode (tj. Bošnjake, Srbe i Hrvate) na štetu svih ostalih grupaa i pojedinaca u zemlji, uključujući one koji se jednostavno identificiraju kao građani bh. države, ali i manjine poput Židova i Roma.
Ovo je eksplicitno kršenje odredbi Europske konvencije o ljudskim pravima, jednog od temeljnih pravnih ugovora suvremenog europskog poretka, koja je sama po sebi izravno ugrađena u članak 2.2 Ustava Bosne i Hercegovine, u kojem se navodi da će se “prava i slobode utvrđene u (konvenciji) izravno primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Imat će prednost nad svim ostalim zakonima”.
Drugim riječima, sektaške dimenzije podjele vlasti u bh. Ustavu u izravnom su sukobu s njegovim obavezama prema građanskoj i demokratskoj jednakosti svih građana. Uprkos nizu značajnih presuda Evropskog suda za ljudska prava od 2009. protiv bh. države na tim osnovama, od kojih je najznačajnija presuda u predmetu Kovačević iz 2023., nije bilo značajnijeg pokreta za ustavnu reformu – piše u tekstu.
Autor navodi kako su razlozi za to jednostavni, pojašnjavajući kako “ukorijenjena, etnički konstituirana vladajuća klasa u BiH ne želi demokratizirati ustavni režim zemlje jer, što je tačno, zaključuju da bi to umanjilo njihovu političku moć”.
– Umjesto toga, hrvatski i srpski nacionalistički tvrdolinijaši koristili su široka etnička veta i prepreke ugrađene u postojeći ustavni sustav kako bi gotovo u potpunosti uništili svaki privid racionalne vladavine – dodao je autor u svom tekstu.
Kao jedan od primjera naveo je Milorada Dodika, kojeg opisuje kao secesionističkog vođu bh. Srba i bliskog saveznika Vladimira Putina i Aleksandra Vučića, koji redobvno prijeti raspadom zemlje, što je rezultiralo sankcijama SAD i Ujedinjenog Kraljevstva protiv gotovo cijelog njegovog režima, pa čak i američkim preletom zemlje 2024. godine.
– Trenutno je uključen u svoj dosad najradikalniji napad na bh. državu, donijevši uredbu kojom se zabranjuje rad državne policije i državnih sudova na teritoriju Republike Srpske. Taj potez je flagrantno neustavan i jasno kršenje Dejtonskog sporazuma. Što je još gore, on gura BiH na rub institucionalnog kolapsa i prijetnje obnovljenim sukobom – navodi se u tekstu Foreign Policyja.
U tekstu se podsjeća na jedan od prijedloga čiji je sadržaj iznio ranije ove godine, pružajući i politički plan puta i skup konkretnih prijedloga za postizanje ustavne reforme koji bi mogli biti prihvatljivi svim relevantnim dionicima.
– Da bi se ostvarila takva mogućnost, prvo je potrebna sveobuhvatna predanost postizanju ustavne reforme od strane istinski pro-EU i pro-NATO elemenata u Sarajevu, koje uglavnom predstavljaju multietničke, odnosno etničke bošnjačke političke stranke u zemlji. Na papiru, te stranke čine čak 60 posto donjeg doma Parlamenta BiH (Predstavnički dom).
Ako se te stranke mogu dogovoriti o osnovnom programu, trebalo bi ponuditi ad hoc koaliciju etničkim srpskim i hrvatskim opozicijskimstrankama u zemlji, koje već signaliziraju spremnost da se odvoje od dominantnog nacionalističkog vodstva unutar svojih zajednica. Zapravo, lideri srpske opozicije u RS bili su među najčvršćima u svojim kritikama Dodikovog trenutnog avanturizma – pojašnjeno je.
Autor teksta navodi, ukoliko se stvore takve koaliciji, da je potrebno obratiti se SAD i EU.
– Ako Trampova administracija nije voljna ili nije u mogućnosti pomoći, EU i njezine ključne prijestolnice moraju se angažirati. A ako EU nije u stanju odlučno djelovati u BiH, onda nema nikakve nade da će se nositi sa zemljama poput Rusije ili Kine.
Aprilski paket
Kada su u pitanju potencijalni protivnici inicijative, koje autor vidi u Srbiji, Hrvatskoj ili njihovim lokalnim posrednicima, ističe da bi se njihov pristanak mogao postići kombinacijom vjerodostojnih prijetnji sankcijama ili drugim političkim kaznama – ukidanje bezviznog režima za SAD za hrvatske državljane ili zaustavljanje razvojnih fondova EU za Srbiju. Tehnički, Washington i Brisel trebali bi voditi relevantne aktere u BiH kako bi osigurali da je sadržaj njihovog sporazuma dovoljan za ubrzanje puta zemlje prema članstvu u EU i NATO-u.
Najlakši tehnički plan bio bi usvojiti verziju Aprilskog paketa iz 2006. godine, prijedloga koji je zamalo uspio dobiti usvajanje u donjem domu Parlamenta BiH, ažuriranog kako bi se odgovorilo na presude Evropskog suda za ljudska prava i bh. Ustavnog suda od tada.
U ovom trenutku ne bi trebalo biti nikakvih poteza prema teritorijalnoj reorganizaciji zemlje – što je problematično i neučinkovito, ali nije neposredni prioritet, a fokus bi trebao biti u potpunosti na stvaranju racionalnijih, odgovornijih i demokratskijih modaliteta upravljanja, u skladu s konvencijom o ljudskim pravima, na državnom nivou – naglasio je autor teksta na Foreign Policy.
Kako navodi, to bi poboljšalo kvalitetu upravljanja i omogućilo pojavu nove, liberalne političke klase, uvjerilo bi građane i političke zvaničnike da su reforme, čak i strukturne reforme, moguće u Bosni, stvarajući poticaje za daljnje reformske inicijative, pomažući u suzbijanju emigracije; i stvorilo bi kompetentan administrativni režim sposoban za stvarnu realizaciju težnji BiH za EU i NATO, a to bi, ukratko, trajno isključilo svaku mogućnost raspada ili aneksije zemlje.
– Ako BiH prestane biti briga međunarodne zajednice, to ostavlja daleko više resursa i Vašingtonu i Briselu za rješavanje drugog velikog problema regije, spora između Kosova i Srbije, ili mnoštva drugih geopolitičkih kriza koje trenutno zabrinjavaju Zapad.
Takav otvoreno izražen optimizam može se činiti naivnim, ali to je trezveni realizam u poređenju s fantastičnim uvjerenjem da sadašnja disfunkcija BiH može trajati vječno bez ponovnog izbijanja nasilja – piše Foreign Policy.
Buka
