Iako će mnogi zbog mogućnosti lakšeg zaduživanja reći da žive bolje nego prije nekoliko desetljeća, osobito na istoku Europe, što je europskim narodima, posebice onima stare Europe, donijela Europska unija? Osiromašenje i tihi nestanak srednje klase, dokidanje radničkih prava i gubitak suvereniteta. Nema nikakve integracije europskih naroda i različitih kultura o čemu se toliko govorilo. EU je najuspješniji instrument financijske oligarhije, osmišljen i izgrađen isključivo da bi pogodovao kapitalu.
Čelnik Europske središnje banke Mario Draghi je prije nekog vremena rekao kako su one zemlje koje imaju dugove iznad prosjeka već izgubile suverenitet. Živjela iskrenost. Ovim “uzvišenim” mišljenjem je predsjednik Europske središnje banke odgovorio onima koji danas zagovaraju povratak monetarnom suverenitetu kao načinu za rješavanje gospodarske krize.
Nema sumnje da se nakon Ugovora iz Maastrichta 1992. godine i nakon uvođenja monetarne i ekonomske unije od 1998. godine promijenila i europska gospodarska struktura, posljedično i životi radnika u takozvanoj “zajednici europskih naroda”. Ali kako? Na što mislimo kada razmišljamo o EU kao o vertikalnoj i nehorizontalnoj organizaciji? Dva temeljna stupa europske monetarne unije predviđaju da svaka država članica održava inflaciju nižu od ili jednaku 3% i omjer duga i bruto domaćeg proizvoda od 60% i manji. Ti su diktati uvelike promijenili unutarnje ekonomske politike različitih država članica. Kako se ispostavilo, posljedice su pogodile manje dobrostojeće klase.
Kako, dakle, funkcionira europska monetarna unija i zašto je ispravno reći da se radi o organizaciji koja favorizira vlasničku klasu, akumulaciju kapitala, dok s druge strane imamo sve veću proletarizaciju srednje klase i eroziju radničkih prava? Polazeći od pretpostavke da sama činjenica da postoje različiti modeli međunarodne trgovine došlo je do heterogene raspodjele dohotka i ubrzane integracije. Ali se u procesu integracije zanemarila ekonomska usklađenost, a pripadnost europskom monetarnom klubu je uzrokovala prikriveno, iako ne previše, pretvaranje radnika u sve jeftiniju robu na tržištu.
S nametanjem raznih europskih sporazuma i strukturiranjem novog lica europske zajednice, takozvana nova administracija sve više pokazuje svoje pravo lice i prirodu. Mistificirana kao transnacionalna organizacija usmjerena na lakše integracije naroda i europskih kultura, EU je zapravo najuspješniji instrument financijske oligarhije u ratu protiv europskih radnika, i to radnika svih sektora, što su oni u javnim službama osjetili posljednji.
Uvođenje mjera kao što je Pakt o stabilnosti i rastu, koji se temelji na postupcima takozvane “preventivne i korektivne ruke”, bili su nužni stupovi za izgradnju europskog ekonomskog kaveza. Između 2013. i 2015. godine se prešlo na uvođenje mjera poput fiskalnog sklopa i smjernica o primjeni Pakta o stabilnosti i rastu, a cilj je bio jačanje veza između strukturnih reformi, ulaganja i proračunske odgovornosti. Tako su se udarili temelji za uvođenje novih mjera kao što su fiskalna pravila, strukturni neto saldo, srednjoročni cilj i ekspanzivne mjere štednje, uz revizije i stalne pritiske i diktate u fiskalnoj politici.
Ovi diktati su Europsku središnju banku učinili sredstvom koje ne služi stabilizaciji, jer se odbija i suočiti s velikom krizom, već financijsku instituciju koja nadgleda da se ne krene inflatornim putem, što se sprječava ograničenjem emisija novca.
Ta mistifikacija financijske stabilnosti zapravo nije ništa drugo do napad na najslabije zemlje EU, a još više na sve radnike, čak i one u razvijenim zemljama.
Europski diktati su nametnuli takozvani put stabilizacije za zemlje članice, ali po cijenu odustajanja od nacionalne valute. Ugovor iz Maastrichta je odredio da države u krizi ne mogu tiskati svoj novac. S obzirom na to da taj prerogativ više nije u rukama pojedinačne države, nego Europske središnje banke, prisilili su zemlje da se kreću po krivulji gašenja radnih mjesta i nezaposlenosti. Države se moraju odlučiti za politiku socijalnog dampinga i stoga režu javne službe, od zdravstva do obrazovanja i infrastrukture, uz masovnu prodaju imovine poput Grčke.
Tako se jasno nazire konzervativni i reakcionarni karakter Europske središnje banke, čiji je cilj zadržati razinu stalne inflacije, gurajući u očaj mnoge za dobrobit nekolicine, odnosno vrlo malog broja ljudi ili velikih europskih monopolista.
Stoga se ESB može identificirati kao čista emanacija interesa globalne financijske oligarhije. Ukidanje carina, slobodan pristup dobrima, ljudima i kapitalu unutar te financijske mreže bio je daljnji razvoj kapitalističkog konkurentnog tržišta koje je omogućilo daljnje širenje bankarske moći i relativan pomak srednje klase prema većoj proletarizaciji. Takav razvoj kapitalizma, onaj sa sve većom konkurencijom, bio je temelj za akumulaciju kapitala. Još 1844. je Marx analizirao je taj aspekt.
“Konkurencija je moguća samo tamo gdje kapital raste, ili preciznije, u mnogim rukama. Formiranje mnogih prijestolnica je moguće samo kroz multilateralnu akumulaciju, jer se kapital općenito formira samo akumulacijom, a multilateralna akumulacija se nužno pretvara u unilateralnu. Konkurencija između kapitala povećava samu akumulaciju kapitala. Akumulacija koja je pod dominacijom privatnog vlasništva je koncentracija kapitala u nekoliko ruku”, napisao je Marx početkom XIX stoljeća.
Stoga je logično zaključiti da je stvaranjem monetarne unije istinski kreator nacionalnih politika postala financijska oligarhija. Europska središnja banka postaje simbol gladne prirode imperijalizma koji upotrebom bankarskih struktura ostvaruje svoju dominaciju i podčinjava radnike.
Ali kako se banke razvijaju i koncentriraju u nekoliko institucija, one se od skromnih posrednika pretvaraju u moćne monopoliste, koji imaju gotovo sav likvidni kapital svih kapitalista i malih industrijalaca, kao i većinu sredstva za proizvodnju i izvore sirovina određene težine iz čitavog niza zemalja.
Brojne mjere na kraju simboliziraju ovu europsku politiku usmjerenu na maksimiziranje profita kroz sve veću eroziju radničkih prava i veću “fleksibilnost”.
Od 1992. zu brojne zemlje zbog politike delokalizacije izgubile veći dio svojih industrija, uz jasan cilj izvoza tih industrija u zemlje u kojima je rad jeftiniji, čime su se udarili temelji za takozvani “Treći europski šok”.
Tko brani ovakvu Europsku uniju taj je protiv radnika i sluga kapitala. Ali tko god govori o mogućoj reformi Europske unije, također je neprijatelj, jer širi iluzije.
Ekonomska kriza je bila nužna za kapital. Njome su bogati postali bogatiji, siromašniji još siromašniji, dok se zbog nestanka srednje klase broj siromašnih dodatno povećao. Čak je i sam inflatorni udio od 3% obmanjujuća mjera za podređene klase i gomilanje bogatstva velikih vlasnika. S tom mjerom politika može manipulirati mistifikacijom povećanja nominalnih plaća, iako se realne plaće realno smanjuju.
U svemu tome bez sumnje oportunistički sudjeluju i sljednice bivši ljevičarskih stranaka, počevši od eurokomunističkog prodora u zapadnim zemljama, koji je 1974. godine inaugurirao progresivno odvajanje od Moskve i radničku partiju sve više gurao prema revizionističkim stavovima.
S druge strane, ni suverenističke opcije ne bi ostvarile nikakvu stvarnu prednost radničkoj klasi, koja bi ostala vezana i iskorištavana od strane nacionalne buržoazije. Radnici bi i dalje živjeli u otvorenom antagonizmu i još uvijek bi bili robovi.
Također je važno shvatiti kapital, odnosno njegove stvarne vlasnike, kao inteligentnog agenta, planera njegove strategije i kreatora guste mreže obmane za radnike.
Napuštanje europskog kaveza uz istovremeno održavanje postojećeg modela proizvodnje, time i ekonomske politike, neće poboljšati ništa i glavni bi teret opet snosili radnici i mali poduzetnici. U Velikoj Britaniji, gdje se vlasnička oligarhija može pohvaliti strukturom koja je mnogo robusnija od onih u drugim zemlja, Brexit engleski kapital suočava s očitim poteškoćama. Jedino je pravo rješenje izlaz u ponovna uspostava suvereniteta s pažljivom i relativnom primjenom socijalističkog modela, koji će se onda morati osloniti na međunarodnu viziju u kojoj su rad i socijalna jednakost iznad logike kapitala i profita.
Logicno.com
