Iran ne može naprijed dok ajatolasi vladaju
Ako se Iran danas posmatra hladno, bez ideoloških filtera i romantičnih narativa o „otporu imperijalizmu“, postaje jasno da je riječ o režimu koji je decenijama sistematski propuštao vlastitom društvu osigurati stabilnost, razvoj i dostojanstven život, dok je istovremeno ogromne resurse ulagao u destabilizaciju cijelog Bliskog istoka. To nije greška u politici već to je politički izbor s mjerljivim posljedicama.
Najnovija dešavanja u Iranu, novi valovi protesta, masovna hapšenja, gašenje interneta i brutalna represija, nisu incident, nego kontinuitet. Režim koji se održava gašenjem komunikacija i pucanjem na vlastite građane jasno poručuje da više nema politički legitimitet, nego isključivo aparat sile. Kad vlast mora „ugasiti državu“ da bi preživjela, ona je već izgubila bitku za društvo.
Ekonomski bilans je porazan. Uprkos golemim prirodnim resursima, Iran je zemlja visoke inflacije, slabljenja valute, rastućeg siromaštva i masovne emigracije mladih i obrazovanih. Sankcije jesu faktor, ali nisu izgovor za strukturalnu korupciju, klijentelizam i ekonomiju pod kontrolom Revolucionarne garde. Režim je izgradio sistem u kojem mala ideološko-sigurnosna elita živi izvan realnosti, dok većina stanovništva plaća cijenu političkih iluzija.Još teži je sigurnosno-politički bilans. Islamska Republika je decenijama svjesno investirala milijarde dolara u oružane i terorističke proxy-strukture širom Bliskog istoka, od Hezbollaha u Libanu, preko milicija u Iraku i Siriji, do Hamasa i Islamskog džihada. Rezultat nije bio „otpor“ niti stabilnost, nego permanentna nestabilnost, ratovi niskog intenziteta, razrušene države i milioni izbjeglica. Mir na Bliskom istoku nikada nije mogao zaživjeti dok je Teheran strateški birao haos kao instrument vanjske politike.Istovremeno, iranski narod od toga nije imao nikakvu korist. Niti su Iranci sigurniji, niti bogatiji, niti politički slobodniji. Militarizacija vanjske politike poslužila je kao izgovor za unutrašnju represiju, dok se svaka kritika proglašava „stranom zavjerom“. To je klasičan obrazac autoritarnih režima u terminalnoj fazi gdje vanjski neprijatelj služi da bi se opravdalo unutrašnje nasilje.Abrahamov sporazum ne može zaživjeti kao stvarni mirovni okvir sve dok Iranom upravlja režim ajatolaha, jer njegova regionalna strategija sistematski počiva na destabilizaciji, a ne na kompromisu i koegzistenciji.
Priče o mogućem „planu bijega“ vrhovnog vođe savršeno se uklapaju u ovu sliku. One ne govore o snazi režima, nego o strahu elite koja zna da je potrošila društveni kredit. Režimi koji vjeruju u vlastitu legitimnost ne razmišljaju o rezervnim izlazima.Tvrdnja da je Iran danas „teška meta“ za SAD ili Izrael promašuje suštinu. Problem nije vojna snaga, nego politička iscrpljenost. Država u kojoj su institucije pretvorene u produženu ruku ideologije, a društvo u objekt kontrole, dugoročno postaje ranjiva iznutra. I upravo zato je Iran danas pod većim pritiskom nego ikada, ne zbog stranih planova, nego zbog vlastitih izbora.
Ključno pitanje zato nije da li Zapad želi promjenu režima u Iranu, nego da li režim u Iranu još ima ikakav odgovor na osnovno pitanje: zašto njegovi građani decenijama žive lošije dok se novac troši na ratove, milicije i ideološke avanture. Ako odgovor izostaje, onda zaključak nije moralni, nego politički a to je da režim koji ne služi narodu, nego ga troši kao resurs, ne zaslužuje da opstane.A nijedna vjerska dogma, nijedna retorika o „otporu“ i nijedan vanjski neprijatelj ne mogu trajno sakriti tu činjenicu.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
