Klasične filozofije, kako na Istoku tako i na Zapadu, promatrale su svijet kao uređenu cjelinu. Od nebeskih tijela do najsitnijeg bića na Zemlji, sve je podvrgnuto zakonima prirode. Oni oblikuju i usklađuju život, daju mu ritam i pravilnost u izražavanju, odnosno vitalnost, ravnotežu i ljepotu. Ovaj organizirani svijet povezan je tako na svim razinama postojanja, a svaki oblik života slijedi i izražava zakonitost na sebi svojstven način.
Istu sliku veličanstveno uređenog svijeta potvrđuje svaki susret s prirodom. Dovoljno je pogledati prema nebu, biti u šumi, prošetati uz rijeku ili promatrati selidbu ptica i zalazak Sunca da se u nama prirodno javi osjećaj divljenja prema tom ceremonijalu života koji svojim nepogrešivim ponavljanjem svjedoči o zakonitostima koje njime vladaju.
Međutim, kad promatramo sebe u toj uređenoj prirodi, teško nam je uočiti isti sklad i povezanost, osim što shvaćamo fizičku ovisnost o snagama prirode ili osjećamo zahvalnost za ono što nam priroda daje. Neminovno, u nama se rađa pitanje gdje je naše, ljudsko mjesto u uređenoj cjelini, odnosno, kako mi kao ljudska bića sudjelujemo u njoj?
Istočne filozofije daju na to svoj odgovor opisujući zakon koji uređuje svijet i uzrok je svih fenomena, a na sanskrtu nosi ime dharma. Ovaj naziv se obično prevodi kao “sveti zakon”.
Dharma koja djeluje na prirodu u cjelini je zakon sveopćeg reda, pokretač u “zakonitom oblikovanju svijeta”, jer usmjerava stupnjeve razvoja svakog oblika života i njihov međusobni odnos. Zato se na Istoku kaže kako sve što postoji ima svoju dharmu: od nebeskih tijela do najsitnijih bića. Ovaj zakon potiče svaki entitet na izražavanje vlastite unutarnje prirode. “Ostvariti svoju dharmu” znači izraziti sav potencijal nekog oblika života i ostvariti sklad s prirodom u cjelini, drugim riječima, ostvariti smisao života.
Zakon dharme koji djeluje na ljudska bića ima značenje moralnog poretka koji obuhvaća svijest pojedinca i uređuje sve odnose među ljudima: od prava i običaja do uljudnog ponašanja. To je moralni zakon koji, u dubinama ljudske svijesti, pokreće i oblikuje načine izražavanja: misli, osjećaje, postupke.
“Ostvariti svoju dharmu” za čovjeka znači slijediti ovaj unutarnji moralni zakon koji ga potiče na plemenitost u svim odnosima i aspektima života. Tako izražava bit humane prirode i zauzima svoje mjesto u sveopćoj uređenosti svijeta.
Dharma, primijenjena na svakodnevni život čovjeka, objašnjava se kao dužnost, ono što čovjek kao ljudsko biće treba ostvariti. Ispuniti dužnost je oblik izražavanja unutarnje ljudske prirode. Ispuniti dužnost ili dharmu ujedno znači ostvariti: ispravnost, vrlinu, učenje, pravdu, znanje, istinu, djelo milosrđa… različite aspekte skladnog odnosa prema životu.
Pomoću bilo koje ljudske dužnosti koju prihvaća i koju ispunjava, čovjek gradi sve odnose. Tako se usklađuje sa sobom, s drugim ljudima, i tako sudjeluje u životu prirode. Kao što s divljenjem znamo promatrati sklad u prirodi, isti osjećaj se u nama prirodno javi dok gledamo ljude koji, dan za danom, ostvaruju ideal humanog života, ispunjavajući dužnost koju su prihvatili.
Autor: Ana Jončić
Izvor: Nova Akropola
