Stijepo Mijović Kočan: Doista, svi smo odgovorni!

Na toj nepromišljenoj emotivnoj masovnoj histeriji poistovjećivanja s nekim ili nečim (”I ja sam Charlie“) jahali su i komunizam / titoizam ( ”Svi smo Titovi…“) i fašizam ( ”Viva il Duce“) i Hitler, kolektivnim dizanjem ruke ”I ja sam za Fürera“. Ali, ljudska je masa takva. Kada vjetar savije jedan klas, sagne ih sve! Da sam se tamo zatekao, a znajući sebe, vjerojatno je da bi moj natpis na prsima bio drugačiji, ako bi ga uopće bilo: ”Je suis moi“ (Ja sam ja!). Pojedinac je temeljac i mjerilo svake demokracije, on daje svoj glas na izborima, svako čeljade pojedinačno i samo u svoje ime

(behar.hr)

Razumjeti da – oprostiti ne!

Jednu od uzrečica koje često koristim jeste ona koju sam prvi put čuo od Francuza: “Tout comprendre ce n’ est pas tout pardoner (Sve razumjeti ne znači i sve oprostiti)”. To je vrlo točno rečeno, istinito, a primjenjivo je u brojnim prigodama. Jedan od tih prigoda upravo je Charile Hebdo, francuski satirični tjednik koji je postao poznat u cijelom svijetu jer su ”muslimanski teroristi“, kako ih se imenuje, pobili ukupno dvanaest ljudi, većinom članova redakcije tog lista, osvetivši se tako što su njegovi karikaturisti – prema njihovu shvaćanju, a bit će prije prema shvaćanju onih koji su te mlade ljude obrazovali i odgajali za osvetu – svojim karikaturama vrijeđali njihovu vjeru i izrugivali poslanika Muhammeda. Nisu im to oprostili.

Izrugivali su se karikaturisti i stalno se izruguju i drugima: kršćanima, primjerice, židovima, malim i velikim slovom, svemu i svakomu. Crtaju Isusa razapeta na križu s penisom u erekciji i kojekakve slične prljave mašte. Kršćani se tomu ili nasmiju ili ne, ali – ne uznemiruju se suviše! Možda bi posve drugačije bilo kada bi crtač / slikar / karikaturist bio netko iz islamskog svijeta i iz neke od muslimanskih država?

Dakle, možemo razumjeti zašto su ti mladi Francuzi (u Francuskoj i rođeni) pobili one koji im vrijeđaju vjeru, ali opravdati taj čin – nikako nije moguće. Niti oprostiti, kao što im i nisu oprostili. (Likvidirani su ili bi im bile suđene dugogodišnje / doživotne robije da nisu, opravdano!) Pitanje je – što znači to ”ne oprostiti“!? Zub za zub, glavu za glavu? Rat Europe i kršćanskoga svijeta u obrani od uvrijeđenoga i razjarenog islama? To tomu vodi! A tko je počeo? Karikaturisti? Ne bih rekao, ma koliko da su ti i takvi karikaturisti itekako odgovorni za zlodjela koja su se dogodila! Nije to niti malo bezazleno. To je zloguka opomena cijeloj Europi!

Posao karikaturista jeste upravo – pretjerivati! (”karikirati“ i znači – ”pretjerivati“), natovariti nekomu npr. nosatomu liku višestruko veći nos nego mu doista jest ili slično. Nama, čitateljima, uspjela karikatura često o nečemu ili nekomu kaže točnije, sažetije i istinitije nego sav ostatak novina! Zato karikatura i jeste toliko popularna i ubojita. U čitateljstvu obljubljena, a u politici – strah i trepet od nje. U društvima razvijene demokracije ima puno satiričkih listova i karikatura u njima (samo u Parizu dva, za koja znam!), a u još uvijek totalitarnim društvima, usuprot deklamativnoj demokraciji – statiričnih novina nema. Tako u Hrvatskoj danas nemamo niti jedan jedini satirički list. Tu i tamo neka novinska karikatura, možda štogod negdje lokalno, te zadnja stranica Hrvatskoga tjednika spašavaju čast hrvatske demokracije. Bez toga bismo bili u totalitarističkomu / totalnomu mraku!

Dakle, zapadne demokracije i zapadnjačka kultura uopće – njeguju satiru i karikaturu. Nema poštede ni za Boga ni za Isusa, Sina Božjega, koji je kršćanima ono što je muslimanima Muhammed – utemeljitelj islama. (Usput budi rečeno, islam ne isključuje iz vjerskih spoznaja prije Muhammeda neke starozavjetne osobe, a ni Isusa, Issu, i njega se poštuje. Ali, u toj vjeri – bitan je Muhammed.

Nakon napada u Parizu, na jednoj od naših dalekoglednica, jedan visoki islamski vjerski dužnosnik vrlo razložno i smireno poziva muslimane da ostanu dostojanstveni i da se ne osvećuju za uvrede. To ohrabruje. Međutim, znači li to da su uvrede oprostili ili – nema oprosta… akumulira se bijes i čeka pogodan trenutak?!

Glupavo poistovjećivanje s očitim provokatorima u Charlie Hebdou

S kršćanske strane, sam Papa oglasio se s daleka puta i rekao: ”Ne smije se provocirati. Ne može se izrugivati tuđa vjera. To nije uredu.“ Kada su ga novinari saletjeli time što je sa slobodom govora (ovdje karikiranja) i da je to jedno od temeljnih ljudskih prava, dodao je: “Oba su temeljna ljudska prava i ne može ih se kršiti!“ Jasno je da Papa nije rekao ”I ja sam Charlie Hebdo.“ To poistovjećivanje s jeftinim provokatorima zapravo je glupavo. Na toj nepromišljenoj emotivnoj masovnoj histeriji poistovjećivanja s nekim ili nečim (”I ja sam Charlie“) jahali su i komunizam / titoizam ( ”Svi smo Titovi…“) i fašizam (”Viva il Duce“) i Hitler, kolektivnim dizanjem ruke i “ja sam za Fürera.“ Ali, ljudska je masa takva. Kada vjetar savije jedan klas, sagne ih sve!

Da sam se tamo zatekao, a znajući sebe, vjerojatno je da bi moj natpis na prsima bio drugačiji, ako bi ga uopće bilo: ”Je suis moi“ (Ja sam ja!). Pojedinac je temeljac i mjerilo svake demokracije, on daje svoj glas na izborima, svako čeljade pojedinačno i samo u svoje ime.

A što je s proklamiranim prihvaćanjem drugog i drugačijeg?

Očito je i nije potrebno ponavljati da kršćanski svijet svog ”proroka“ Isusa i svoje svece vizualizira, crta, karikira, ponekad i samog Boga. Za razliku od kršćana, muslimanski svijet u svojoj vjeri i u svojim bogomoljama – nikakvih ljudskih likova nema, premda je Muhammed, kao i Isus, bio stvarna osoba. Već iz duga imena / prezimena zna se čiji je sin, čiji unuk i praunuk. Međutim, njegovo vizualno predstavljanje u islamskoj vjeri – nije dopušteno. Na toj banalnoj razlici – uslijedila su brojna nerazumijevanja. Kršćani ne shvaćaju, ili makar ne uvažavaju takav svijet u kojem se bilo koga ne može predočiti, nacrtati pa i karikirati, a brojni islamisti ne shvaćaju kršćane koji – prema njima – ne drže ni do svoje vjere, a nekmoli da bi poštivali tuđu!

Na TV-u smo gledali žučne prosvjede muslimana u više država zbog najnovijeg broja Charlie Hebdoa, gdje na naslovnici karikirani Muhammed (kako ga vidi njegov crtač) plače i kaže: ”I ja sam Charlie.“ Namjera je u osnovi plemenita: “I meni, Muhammedu, žao je što su ljudi pobijeni, nisu to zaslužili.“

”Ne ubija se zbog Boga“, kaže papa Franjo! Islam, to znamo, ubijanje u ime vjere ne odobrava. Međutim, ne odobrava ni karikiranje Muhammeda. Nu, nije ovdje u tomu poanta! Zlo je što na taj način i jedni i drugi, i kršćani i muslimani, ustraju u produbljivanju konflikata. Charlie uporno i dalje provocira, ne odustaje od svojih shvaćanja. Ne sluti na dobro. Nuždan je hitan summit (sastanak na vrhu) svjetskih vjerskih i inih moćnika o – međusobnom uvažavanju i točnom (zajedničkom!) utvrđivanju dopuštenog i nedopuštenog.

”…samoproglašeni europski patrioti kao da su zaboravili da su snošljivost prema drugima i drugačijima kao i spašavanje onih koji su u nevolji, temelji europskog humanizma“, piše uvaženi Gojko Borić u HT-u (15. siječnja). Ha, lijepo bi bilo kad bi tako bilo, ali baš i nije. ”Zapad je uvijek bio svjetionik slobode i uvažavanja razlika…“ Ma da! Je li ”uvažavanje razlika“ i izrugivanje Muhammeda? Je li stvarna ili lažna pomoć spašavanje života onih koji se dave u Mediteranu u namjeri da uđu u Europu, a onda – nema ničeg ni drugog ni drugačijeg, nego svi morate biti isti kao i mi – škole na francuskom, francuski način života, sve francusko ili… Što? Idi van?! Vrati se tamo od kuda si i došao! Kako kad je Francuz i rođen u Francuskoj, ali nema mogućnosti biti drugačiji od ostalih Francuza?! K tomu je još i neuk, poluobrazovan, podložan indoktrinacijama, vjerskim osobito! Je li Europa dobra Samaritanka ili ofucana stara licemjerna prostitutka koja je od početka iskorištavala svoje imigrante, ne nudeći im ništa osim golog života, ostavivši ih da budu nitko – ako nisu nadareni nogometaši npr. pa će igrati u kojem klubu ili za francusku nacionalnu vrstu. O čemu je Europa do sada mislila kad je utrpavala u se milijune inovjeraca, nekršćana iz inokultura? Je li mislila i o njima ili samo o sebi?

Europa je krivac, Francuska osobito

Evo dvije sličice, prva je povijesna, druga suvremena. U Konavlima se do danas sačuvala pjesmica: ”Podpali smo pod Napuliona/ koga kunu sva crkvena zvona.“ Naravno da je tamošnji narod proklinjao okupatora koji je porobio dvije hrvatske slobodne državice (Republiku Poljica i Dubrovačku Republiku) jer su vojnici maršala Marmonta crkve po našim selima – pretvorili u štale za svoju konjicu. U istoj onoj župnoj crkvi u Čilipima u koju su Frančezi ”veživali konje“ 1806., srpski su okupatori iskopali oči kipu Djevice Marije 1991.: ta je mučna slika obišla svijet. Niti je srpsko-montenegrijskim porobljivačima i pljačkašima smetalo što je Djevica Marija i njihova kršćanska Majka, niti je francuskim okupatorima i bezbožnicima bilo stalo što su naše crkve katoličke, kao i njihove, a i oni sami katolici. Nije bilo ništa od europske ”snošljivosti prema drugima i drugačijima“. Kako onda očekivati snošljivost francuskih i drugih europskih karikaturista prema drugom i drugačijem Muhammedu, on je izvan ”zapadne demokracije“, ali je njima i on u njoj i morao bi biti, u njihovim shvaćanjima, isti kao i ta demokracija!?

Druga sličica govori nešto posve drugo, ali moram prije objasniti okolnosti. U Parizu 1981. bio sam sudionik svjetskog festivala avangardnog pjesništva, recitirali smo u Centru Georges Pompidou, slušali jedni druge… Tri tjedna boravio sam tamo i svake sam se večeri vraćao pješice do svog hotelčića u Quartier Latin, prolazeći uvijek pored jedne male kopiraonice / knjižare / papirnice koja je do iza ponoći uvijek bila otvorena. Ponekad bih svratio, nešto i tržio, popričao malo s prodavačem, mladićem sličnim mom ranijem cimeru i prijatelju, studentu iz iste magrebske islamske zemlje za studentskih dana u Zagrebu. Bili su zemljaci i slični, ali ovaj, recimo da se zvao Ahmed, baš i nije pokazivao neke želje za razgovorom, osim površne ljubaznosti.

Meni su, prije puta u Francusku, u redakciji zagrebačkog časopisa Most, koji se i onda, kao i danas, tiskao na engleskom, francuskom, njemačkom… uvalili dvadesetak primjeraka najnovijeg broja, cijeli paket toga Mosta (The Bridge/ Le Pont/Die Brücke) da ga odnesem u Jugoslavenski kulturni centar, koji je bio odmah prekoputa Centra Georges Pomidou, u samom središtu Pariza i da to ostavim tamo – ”za prijatelje naših naroda i narodnosti“… ”Nemamo kamo s tim, gle’te, sve pretrpano, mi se ne bavimo distribucijom, sami to podelite ostalim pesnicima!“, rekoše mi tamo, oni već imaju knjige o kojima brinu, i uvališe mi reklamni letak na kojem je za taj festival bilo tiskano petnaest srpskih pjesnika u prijevodu na francuski, a od hrvatskih: Predrag Matvejević, ranije objavljena knjiga, i Miodrag Krleža. Da, ”Miodrag Krleža“, dobro ste pročitali. Toliko je jugoslavenskim diplomatima bilo stalo do ”Titova prijatelja“. Ipak, na također ranije prevedenoj noveli Dieu Mars croate pisalo je ispravno Krležino ime: Miroslav. (Pisao sam o tomu, vidi Pariz – Pariz, U Kini i drugdje, MH, 2002.)

Niti sačuvati to u svojim prostorijama ne htjedoše te sam teški paket morao odmah prtiti natrag u svoj hotelčić. Tad vidjeh da je ona knjižarica otvorena, Ahmed unutra… Bilo je to usred tada jakog političkog nastojanja u Jugoslaviji da se poštuju ”nesvrstani“ te da se Most tiska i na drugim jezicima, ne samo onima ”eurocentričnim“. Tako je u tomu broju Mosta bio jedan tekst preveden na arapski. Neka Le Pont proda komu hoće i pošto može, rekoh Ahmedu, ništa ne tražim zauzvrat. Bio je vrlo nepovjerljiv, čudno mu je to sve, zašto ne kažem cijenu… Sjetih se tada i pokazah mu onaj tekst na arapskom. Kada ga je vidio, na svom jeziku i pismu, bio je uzbuđen i u nekoj nedoumici. Pristao je to sačuvati (da ne teglim dalje u hotel), a ja ću navratiti navečer ili sutra.

Navratio sam sutradan, a Ahmed me dočekuje kao kralja, sjednite, pićence… Jasno mi je da se u međuvremenu posvjetovao s nekim. ”Znate, dragi prijatelju, kada mi muslimani osvojimo Europu, znat ćemo cijeniti ovakve geste kao što je ova vaša!“ Dobro se i danas sjećam tih riječi, sigurno sam bio zinuo dok sam ih slušao.

Nije uopće moguće da to što sam ja tada čuo nije čula i znala te da danas ne čuje i ne zna sigurnosna služba u Francuskoj. Kakve su njihove geste prema svojim muslimanima? Je li tempirana bomba u trbuhu Europe iskorištavati muslimansku radnu snagu, a zatim je puštati da se snalazi kako zna i umije, a onda joj zauzvrat – pružiti karikaturu Muhammeda? Jedinstveni francuski esejist Jean Casseau ima sjajnu knjigu Kratko pamćenje. (Trebalo bi je iznova čitati, prevedena je.) Charlie Hebdo, izgleda, ima tek dug jezik, a kratku pamet, ne tek pamćenje. Europa je sama kriva za svoju sudbinu neprilagođenih imigranata, ta i oni su ”Božja stvorenja“, rekla bi moja majka, ne tek imigranti!

Konačno, što je manje zlo: i dalje, iz lažne samilosti i još lažnije demokratičnosti, u svoj trbuh trpati nove i nove tempirane bombe, sa svakom novom najezdom imigranata preko Mediterana po jednu, ili spriječiti nove imigracije pod svaku cijenu – dugoročno gledano u obostranom interesu. Doista, što je manje zlo?!

U Hrvatskoj je moguće što drugdje nije – možemo se ponositi

Na jednoj karikaturi Charlie Hebdoa predstavnici sve te tri konfesije, biskup, imam i rabin, drže se pod ruku i složno marširaju. Za neke je muslimane i to bilo uvredljivo, jer je karikirano, a i nedopušteno je vizualiziranje Muhammeda. Pretjerano je (u ovom slučaju pretjerano naivno) misliti da će njih trojica ikada išta raditi zajedno – držeći se pod ruku. Međutim, koliko znam, jedino je u Hrvatskoj to ipak moguće. Kada nas s raznih strana, uz svesrdnu pomoć velikosrpskog diplomatsko-podzemnog rata protiv hrvatske države, optužuju za nacionalizam (osobito je takva unaprijed pripremljena paljba protiv novoizabrane predsjednice Hrvatske) – valja podsjetiti da je prije nekoliko godina Matica hrvatska upriličila da za istim stolom sjede, ne vis-a-vis, nego jedan uz drugog, okrenuti slušateljstvu – baš njih troje: biskup, rabin i imam. (Židovsku je zajednicu predstavljala ženska osoba, ali svakako s ovlaštenjima zastupanja te vjere! Kronika sigurno bilježi godinu i datum, nije to bilo tako davno, osobno sam prisustvovao tom predavanju u Matici: zanimljiv i – koliko znam – jedinstven događaj! Bila je riječ o mjestima na kojima se te tri monoteističke vjere dotiču pa i prožimaju, o zajedničkim ličnostima tih konfesija… Bez trunke sukoba, analitično i smireno!)

Nedavno izabrani novi zagrebački muftija dr. sc. Aziz ef. Hasanović, u povodu nemira i napetosti izazvanih nepromišljenim incidentima koje je svojim karikaturama izazvao Charlie Hebdo, zadovoljan položajem muslimana u Hrvatskoj, nudi Europi hrvatski model odnosa prema islamu: daj Bože da potraje zauvijek i da se ne pokvari, da ga kakva nepredviđena nepromišljenost, bilo od kuda, ne pokvari. Muslimani su doista integrirani u hrvatsko suvremeno društvo, tako da im je svima omogućeno da u punom smislu te riječi njeguju ne tek svoju vjeru nego i svoju kulturu, da su to što jesu i kao takvi poštovani i primljeni.

Međutim, što će tamo neka mala hrvatska ”mlada demokracija“ (a možemo se podičiti Ustavom iz 15. stoljeća, onim Poljičke Republike, u kojem piše o ”bractvu i jedinstvu“ didića i pučana) docirati velikoj i samozaljubljenoj staroj kurtizani koju su braća Kaoushi odjednom podsjetila da ima kuću punu muslimana!? Ona i dalje sve zna bolje! Pa i nas birokratizira i terorizira kao svoj gotovo pa nevažan dio!?

A kad još imamo ”u okruženju“ Srbina kojeg, tako piše bivši srbijanski veleposlanik u Zagrebu, “keva uči da u Hrvatu zmija čuči“, a bivši hrvatski predsjednik mu odobrava i kaže kako je to ”lijepo rečeno“ i da će to kazati na nekom važnom mjestu“, pa doista o toj (ili nekoj drugoj!?) zmiji (guji) progovori kao gost u izraelskom Knesetu, tko da takvoj Hrvatskoj i takvim Hrvatima išta povjeruje, ma kako dobra ”manjinska rješenja“ Hrvatska imala!?

Sve to, nakon prosvjeda u muslimanskim zemljama zbog još jedne karikature, ovog puta uplakanog Muhammeda, ma koliko da je njegova suza opravdana, sućutna i humana, podsjeća nas da smo uistinu svi odgovorni, kako bi napisao šjor Petar Šegedin, pokojni Matičin suobnovitelj, ne samo mi, Europljani.