Kolumne

Jugoslavija, hegemonija i Velika Srbija – počeci kontroverze

Stogodišnjica nastanka Jugoslavije – jubilej bez slavljenika – pokreće iznova brojna pitanja koja se tiču tog istorijskog događaja, onoga što mu je uzročno prethodilo i onoga što je potom usledilo. Javna debata o tim pitanjima manje je prisutna nego što bi se moglo očekivati: toliko je već rečeno o Jugoslaviji u nevremenu njenog raspada i u poluvremenu između raznih novih sukobljavanja, da je u trenutku stogodišnjice njenog nastanka interesovanje za nju posustalo.

Nezavisno od mnoštva mogućih perspektiva iz kojih se sagledava Jugoslavija i nezavisno od vrednovanja, iskustvo nekoliko generacija njenih građana toliko je dinamično i dramatično, da je ponovno vraćanje na brojna pitanja gotovo neminovnost, makar kao intelektualni izazov. Dinamika te drame bremenita je zapletima čiji su uzroci, zbog težine posledica, i dalje izazovan predmet promišljanja.

Jedna od tema koju otvorenom drže rezolutni, a dijametralno suprotni odgovori – uglavnom zavisno od nacionalne paradigme – svakako jeste pitanje postojanja hegemonije srpskog činioca u jugoslovenskoj državi, što je bilo tema rasprava od samog njenog nastanka. Ovo pitanje u tesnoj je vezi sa oblikom državnog uređenja prve Jugoslavije, odnosno izborom monarhije i unitarističko-centralističke formule. Bilo bi cinično ne primetiti da se unutar društava nastalih rasapom Jugoslavije odnos prema ovom pitanju uglavnom poklapa sa nacionalnom identifikacijom: “srpsko stanovište” polazi od toga da nikakve hegemonije nije bilo, dok više-manje sva ostala “nacionalna stanovišta” postojanje velikosrpske hegemonije smatraju neupitnom činjenicom, nekada sagledavajući kroz nju čitavu istoriju Jugoslavije.

U svakom od “nacionalnih stanovišta” postoje nekritička preterivanja – optuživanje ili odbranaštvo. Odricanje postojanja dominacije srpskog političkog činioca ne može se održati već pri prvom susretu sa činjenicama iz političkog života međuratne Jugoslavije, ali nije održivo ni shvatanje da je prva Jugoslavija nastala i trajala isključivo kao velikodržavni srpski projekat. U ovom tekstu prevashodno ću se osvrnuti na okolnosti koje govore u prilog postojanju neravnopravnosti.

Činjenica da su, osim kratkog mandata Antona Korošeca, na čelu svih vlada Kraljevine Jugoslavije bili srpski političari, da su srpskim političarima pripadale po pravilu najvažnije ministarske pozicije, kao i mesta u diplomatiji i vojsci, da se u Makedoniji i Crnoj Gori sprovodila politika što učvršćivanja što nametanja srpskog identiteta (uprkos autentičnim suprotnim tendencijama), da se na Jugoslaviju referisalo kao na “našu proširenu otadžbinu”, da se o krajevima zemlje izvan granica predratne Srbije govorilo kao o “našim novim krajevima”, da se svaka opozicija konceptu unitarističko-centralističke države žigosala kao izdajstvo i mnogi drugi činioci ukazuju na razumevanje Jugoslavije kao proširene Srbije i na dominaciju srpskog političkog faktora. S vremenom je ova pojava bila sve izraženija. Iako verovatno nije rodno mesto, poziv regenta Aleksandra Karađorđevića, iz jednog proglasa vojsci iz 1916. godine, ipak je simbolički izraz kontroverze oko pitanja hegemonije. U tom proglasu Karađorđević poziva vojnike u borbu “da Srbiju stvorimo velikom, te da obuhvati sve Srbe i Jugoslovene, da je učinimo silnom i moćnom Jugoslavijom”.

Sa druge strane, etnički kriterijum ipak nije bio presudan faktor u političkom životu Jugoslavije: pristajanje na unitarističko-centralistički koncept države ili protivljenje tom konceptu bilo je od samog početka od presudnog značaja. Mnogi srpski političari koji su se protivili načinu na koji je država konstituisana bili su na udaru i žigosani kao njeni neprijatelji, dok su hrvatski, slovenački ili bošnjački političari, koji su pristajali na koncept državnog uređenja zapravo bili deo režima i to ne kao nekakav potčinjeni servis već upravo kao njegov integralni deo. Poslovni interesi nacionalnih buržoazija takođe su srazmerno lako prelazili preko užarenog nacionalnog pitanja, koje je ipak ostajalo u središtu političkog delovanja.

Koncept “narodnog jedinstva” odnosno stanovište da su Srbi, Hrvati i Slovenci deo jednog “troimenog” odnosno “troplemenog” naroda samo je dodatno unosio konfuziju, i to ne samo zbog očigledne unutrašnje kontradiktornosti. Naime, vidno je bilo zanemareno da je ideja o postojanju “troplemenog naroda” isključivala Bošnjake, Makedonce i Crnogorce, što su bili kolektivni identiteti na različitom stepenu unutrašnje integracije, nastajali u različitim istorijskim okolnostima i po različitim kriterijumima, ali koji su ipak već tada bili realnost koja se nije mogla ignorisati u korist nekog drugog nacionalnog identiteta.

Uopšteno govoreći, tvorci prve jugoslovenske države bili su svesni kompleksnosti prostora i svih različitosti koje su na tom prostoru sapostojale, ali im je nedostajala spremnost za kompleksnija, kreativnija rešenja od onih sa kojima su imali neposredno iskustvo. To se naročito odnosilo na političke ljude iz Srbije. Za oblik državnog uređenja izabrana je formula koja se činila najjednostavnijom, a sa kojom je Srbija, koja je tada uživala simpatije kod velike većine pristalica stvaranja zajedničke države van Srbije, imala istorijskog iskustva.

Osim toga, jedan od razloga za uvođenje centralizma ležao je u tome što nova država, prema zamislima svojih stvaralaca, nije smela biti ništa od onoga što je bila Austrougarska. Složena država (kakva je bila Austrougarska) smatrana je za anahronu formu koja je doživljavana kao odjek feudalnog nasleđa, dok je upravo unitarna država bila shvatana kao izraz političke modernosti. Ne treba, pri svemu tome, zaboraviti ni francuske uzore visoko centralizovanog državnog sistema, dok je u evropskim okvirima sinonim za složenu državu bila, u to vreme, umnogome omražena Nemačka.

Protivljenje centralizmu od strane najvećeg broja nesrpskih političkih činilaca i režimsko identifikovanje opozicionog stava sa antidržavnim delovanjem vodili su otporu prema samoj ideji zajedničke države. Nije preterano reći da je na svim stranama postojala svojevrsna iznenađenost, pa i frustracija zbog nepopustljivosti sagovornika. Dominacija srpskog činioca u zajedničkoj državi nije bila cilj njenog stvaranja, ali je nastajala via facti. Ona se nije toliko ogledala u uskraćivanju prava čitavim narodima (premda je na prostorima koji su smatrani isključivom srpskom interesnom sferom bilo i toga) koliko u ignorisanju političkih zahteva koji su isticani preko njihovih predstavnika. Dijalog o budućem uređenju države isključivo je shvatan kao način da se zastupnici suprotnog gledišta ubede da to gledište napuste, a ne da se postigne kompromis. Ta se tendencija veoma rano ispoljila: onog trenutka kada je princip političkog kompromisa napušten u korist principa odnosa snaga započelo je nametanje rešenja od strane snažnijeg činioca, što je neminovno vodilo ka nacionalnoj neravnopravnosti.

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close