Za godišnjicu preseljenja na ahiret HUSEIN-kapetana GRADAŠČEVIĆA “ZMAJA od BOSNE”
Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un
El-Fatiha
IZ ENCIKLOPEDIJE BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara:
GRADAŠČEVIĆ, Husein-kapetan (Zmaj od Bosne) (Gradačac, 1802 – Istanbul, 17. augusta 1834 / 22. rebiul-ahira 1250), zadnji kapetan Gradačačke kapetanije i vakif iz bošnjačke begovske familije Gradaščević, vođa oružane borbe za nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, izabrani vođa od svih slojeva naroda; birali su ga i plemstvo i narod, i muslimani i katolici i pravoslavci Bosne (To je bila narodna vojska koja se borila za interese Bosne i naroda, to nije bila feudalna vojska, kako se kod nas nedobronamjerno nameće to mišljenje, op. a.), plemić (beg), bosanski vojskovođa, paša, zemljeposjednik, graditelj, predsjednik prve nezavisne Republike Bosne, druge republike u Evropi nakon Francuske građanske revolucije 1789. godine, jedan od najvećih sinova Bosne i Hercegovine, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih političara kako u XIX stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine.
Rođen je u Gradačcu u kapetanskoj porodici, koja je spadala među najbogatije porodice Bosne. Gradaščevići su držali najplodnije krajeve Posavine s centrima Gradačac, Gračanica i Brčko. Gradačac je postao kapetanija 1710. godine. Prvi poznati kapetan iz ove porodice bio je Ćose Ahmed-kapetan. Nakon njega bili su kapetani Gradačačke kapetanije: Mehmed-kapetan I, Mehmed-kapetan II, Osman-kapetan, Murat-kapetan i Husein-kapetan Gradaščević (Zmaj od Bosne), koji je bio zadnji kapetan Gradačca. Osman-kapetan, sin Mehmeda-kapetana II, je imao četiri sina: Murat-kapetan, Husein-kapetan, Osman-paša i Bećir-beg. Osman-kapetan Gradaščević, otac Husein-kapetana Gradaščevića, sagradio je pokraj Svirac džamije prvu medresu u Gradačcu (Osman-kapetanova ili Svirac medresa). Bio je kapetan od 1795. do 1812. godine. Podigao je Osman-kapetan, također, jednu medresu u Gračanici 1800. godine i obnovio Bijelu džamiju u Modriči. Osman-kapetanova medresa u Gradačcu je radila sve do 1947. godine. Prvi muderis Osman-kapetanove medrese u Gradačcu bio je hafiz Ahmed Mulaibrahimović zvani Svirac. U Gradačcu je pored ove medrese bila i medresa koju je sagradio Murat-kapetan Gradaščević, sin Osman-kapetana Gradaščevića. Medresa se zvala Murat-kapetanova medresa (Muradija). Radila je sve do pred Prvi svjetski rat. Murat-kapetan je bio kapetan Gradačačke kapetanije nakon oca. Pogubio ga je Džalaludin-paša u Travniku 1821. godine. Pokopan je kod Hadži Ali-begove džamije (Mehmed-paše Kukavice džamija, koju je obnovio Hadži Ali-beg Hasanpašić, op.a.) u Gornjoj čaršiji u Travniku. Sagradio je Murat-kapetan Gradaščević, također, medresu u Gračanici, tako da je u Gračanici pored Osman-kapetanove medrese bila i ova medresa, te česmu u podzidu avlije Ahmed-pašine (Čaršijske) džamije u Gračanici, koju sagradi Ahmed-paša Budimlija, bosanski namjesnik 1593 – 1595. godine. Od česme je sačuvana samo ploča sa natpisom. Murat-kapetan Gradaščević je imao veliku biblioteku, knjige je i vakufio. Za uzdržavanje svojih zadužbina ostavio je lijep vakuf. Okupljao je oko sebe učene ljude. Držao je na svom odžaku stalnog epskog pjevača. Nedaleko od Čaršijske (Ahmed-pašine) džamije u Gračanici je Mula-dedin mezar, koji je bio savremenik Ajvaz-dede iz Prusca i Musa-dede iz Banje Luke. Doveo je Murat-kapetan Gradaščević i vodovod u Gračanicu.
Poznati su mnogi Gradaščevići. Bećir-beg Gradaščević, sin Osman-kapetana Gradaščevića, obnovio je Sviračku džamiju u Gradačcu. Preselio je na ahiret 1845. godine i ukopan je u avliji džamije. U mezarluku uz Sviračku džamiju ukopan je i Mehmed-beg Gradaščević, sin Bećir-bega Gradaščevića, sina Osman-kapetanova, na čijem nišanu, između ostalog, piše:
(…) Ne zavaravaj se udobnostima ovosvjetskim,
Jer je u prolaznoj kući sve prolazno.
Evo i vlasnik ovog mezara imao je mnogo imetka i posjeda,
Ali je konačno dospio u ovu šaku zemlje …
(Friedrich Schiller: Rauch ist alles irdische Wesen. = Dim je svako zemaljsko biće.)
Nakon smrti njegovog brata Murat-kapetana Gradaščevića 1821. godine, sa 19 godina Husein postaje vojni zapovjednik sjeverne granice Bosne i civilni gospodar toga dijela, tj. kapetan. Bio je veoma sposoban, pravedan i hrabar. Prema običnim ljudima bio je dobar. Bio je kapetan 11 godina, od 1821. do 1832. godine. Pod njegovom upravom, u njegovoj kapetaniji, u Tolisi, podignuta je i otvorena 1828. godine prva zgrada za katoličku pučku školu, sagrađena crkva i župni stan, također popravljene mnoge pavoslavne i katoličke crkve i manastiri, sve bez sultanovog berata.
Husein-kapetan Gradaščević, posljednji kapetan Gradačačke kapetanije, izgradio je 1826. godine (1242. A. H.) poznatu džamiju Huseiniju u Gradačcu, sahat-kulu i mnoge druge građevine, a na nekoliko mjesta raskošne dvorove, kule i čardake. Džamija Husein-kapetana Gradaščevića (Huseinija) po ljepoti i prostoru spada među najljepše u Bosni i Hercegovini. Kasnije, u avliji Huseinije džamije osnovao je biblioteku (radila do 1893) i sagradio česmu Fadil-paša Šerifović 1839. godine, a tu je i mezar sa veoma lijepim nišanima Bileli Muhmud-bega Gradaščevića (preselio na ahiret 1872).
Zmaj od Bosne je bio jedan od onih bosanskih velikaša koji su smatrali i težili da se Bosni vrati njena nezavisnost i samostalnost, koja je davno izgubljena. Njegov privatni profesor je bio Mula Muhamed Nazif Mestvica, zvani Vrcanija, iz Sarajeva (1775 – 1864), pjesnik, hroničar, kaligraf i poliglot, koji je bio sekretar Huseinovog starijeg brata Murat-kapetana Gradaščevića.
Osmansko carstvo koncipirano na islamskoj doktrini imalo je nadnacionalni karakter. A kad su turski sultani počeli mijenjati taj koncept nadnacionalnog karaktera Carstva, da bi turskoj naciji osigurali premoć nad neturskim narodima, islamski narodi neturskog porijekla oštro su reagirali, odnosno odgovorili su stvaranjem svojih nacionalnih pokreta. Tako i borba za samostalnost Bosne pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića ima isti karakter, jer je reformama 30. osmanskog sultana Selima III (1789 – 1807) i naročito 32. osmanskog sultana Mahmuda II (1808 – 1839) ugrožen koncept islamske doktrine nadnacionalnog Osmanskog carstva. Ta borba je istodobno i otpor turcizaciji koju je nametao režim u Istanbulu. Napušteni su nadnacionalni principi na kojima je ležalo Osmansko carstvo, i odgovor je bio neminovan. Bošnjaci su posebno bili ogorčeni odredbama Jedrenskog mira između Ruskog i Osmanskog carstva iz 1829. godine, kada je odlučeno da se šest nahija s desne strane rijeke Drine odvoji od Bosne i pripoji Srbiji. A, kad je sultan Mahmud II dao Srbiji nahije Jadar, Rađevinu i Stari Vlah u Zvorničkom sandžaku, koji su pripadali Bosni, kap je prelila čašu, te je došlo do otvorene opozicije i pobune, odnosno borbe za nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu.
U Tuzli se sastadoše bosanski velikaši, paše, kapetani i ajani i odlučiše pružiti oružani otpor Istanbulu, ukoliko sultan ne prihvati njihove uvjete i program koje izradiše na zasjedanju od 20. 1. do 5. 2. 1831. godine. Tu za svoga vođu izabraše Huseina-kapetana Gradaščevića. Izbor Gradaščevića nisu podržali stolački ajan Ali-aga Rizvanbegović i gatački ajan Smail-aga Čengić. Njima su se pridružili ajan pivsko-nevesinjski Lutfullah-beg Redžepašić, ajan trebinjski Hasan-beg Resulbegović i ajan nikšićki Osman-kapetan Mušović. Međutim, Ahmed-beg Resulbegović je stao uz Zmaja od Bosne. Program i uvjeti koje su donijeli sastojali su se uglavnom u sljedećem: da Porta opozove privilegije date kneževini Srbiji, da Istanbul opozove vojne reforme, da se ukine namjesništvo nad Bosnom, da se da pravo Bošnjacima da sami biraju poglavara zemlje i da se Istanbul ne miješa u upravu zemlje.
Nakon sastanka u Tuzli Husein-kapetan Gradaščević sa svojim pristašama krene put vezirskog Travnika, da se obračuna sa vezirom Morali Ali Namik-pašom, kao glavnim predstavnikom sultananove vlasti. Mustafa-pašu i Osman-bega Sulejmanpašića, kao pristaše vezira Morali Ali Namik-paše i reformi, porazi kod Turbeta (nedaleko od Travnika). Protjera vezira Morali Ali Namik-pašu i preuzme stvarnu vlast u Bosni (1831). Uspostavi diplomatske odnose s Austrijom, sa Mustafa-pašom ili Škodra-pašom u Albaniji i s Petrom II Petrovićem Njegošem u Crnoj Gori koji je u početku podržavao Gradaščevića radi vlastite borbe za autonomiju Crne Gore, ali je kasnije bio otvoreni neprijatelj Bošnjaka-muslimana. Većina Bošnjaka iz svih društvenih slojeva pružila je podršku Gradaščeviću. Borba je imala oslobodilački karakter i to je bila borba za nezavisnost Bosne, što jasno potvrđuju zahtjevi da se u Bosni ukine carsko namjesništvo, da se uvede republikansko uređenje i da Bošnjaci između sebe biraju državnog šefa. Srpski knez Miloš Obrenović (1780 – 1860) ponudi Gradaščeviću da ga izmiri sa sultanom, a Gradaščević mu oholo odgovori: „Baš za tog padišaha, kod kojeg bi se ti za mene mogao zauzeti, neću da znam. A da tebe dočekam, spreman sam u svako doba i na svakom mjestu. Moja sablja je sjekla prije nego što je tvoja kovana.“ (Vidi: Bosanski pogledi, Beč, 1971, p. 61)
Bošnjaci su osigurali svoje granice na Krajini i prema Srbiji, da se ne bi desilo bilo kakvo iznenađenje. Granicu prema Srbiji osiguravao je Mahmud-paša Fidahić, a nije izdao Gradaščevića, kako su to neki pisali. Krajišnici su sa Hasan-agom Pećkim čuvali granicu Bosne od neprijatelja, a njegov sin, kao zamjenik, je predvodio Krajišnike na bojnom polju.
Husein-kapetan Gradaščević je izabrani vođa od svih slojeva naroda. Birali su ga i plemstvo i narod, i muslimani i katolici i pravoslavci. „To je bila narodna vojska koja se borila za interese Bosne i naroda, pa prema tome, to nije bila ‘feudalna’ vojska. Takvo joj se ime daje po inerciji, a bez naučne podloge. (…) Prema podacima koje daje administracija kneza Miloša, u ustanku na strani Huseina-kapetana učestvovalo je oko šest hiljada kršćana, koje je organizirao bosanski mitropolit. (…) Potvrdu o kršćanima u vojsci nalazimo i kod franjevca Krstičevića. (…) Podršku Pokretu (borbi za nezavisnu državu Bosnu, op. a.) dali su i katolički gvardijani. Dakle, po tome, radi se o općenarodnoj mobilizaciji …“ (Vidi: Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996, str. 227 i 228)
Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne, je bio svjestan potrebe ravnopravnog odnosa svih stanovnika Bosne. U njegovoj vojsci bio je veliki broj seljaka i stanovnika gradova. U borbi su učestvovale sve strukture društva.
Sultan je poslao veliku vojsku na Bosnu pod komandom velikog vezira Mehmed Rešid-paše, koji je krenuo na put prema Bosni i kod Prilepa porazio Škodra-pašu. Škodra-paša se povukao u Skadar. Tu, sultanovu silnu vojsku, koju je poslao na Bosnu, pod komandom velikog vezira Mehmed Rešid-paše, porazio je Gradaščević sa Bosanskom vojskom, koja je brojala preko 20 000 vojnika, a pridružilo im se veliki broj Bošnjaka iz Novopazarskog sandžaka: Sjenice, Prijepolja, Pljevalja, Gusinja i Plava. Prethodnicu je predvodio Ali-paša Fidahić. Sultanova vojska je dočekana na Kosovu i do nogu potučena kod mjesta Štinja u širem krugu Lipljana na Kosovu (a to je bila tadašnja granica Bosanskog pašaluka) 1831. godine. Mehmed Rešid-paša, ranjen, jedva uteče, ostavivši arhivu i ranjenike. Bosanska vojska zauze Peć i neke dijelove današnje Srbije i svuda je dočekana od naroda kao oslobodilačka vojska. Vijest koju je uputio Zmaj od Bosne, o velikoj pobjedi Bosanske vojska na Kosovu, stigla je u Travnik 12. 8. 1831. godine (3. rebiul-evela 1247) Ahmedu Seidbegu Viliću, koji je bio zamjenik bosanskog valije Huseina Gradaščevića.
Zmaj od Bosne stiže u Sarajevo. Sarajlije su ga srdačno dočekale. Dolaskom u Sarajevo valija Gradaščević imenovao je Mujagu Zlatarevića za muselima Sarajeva. Potom stiže u Travnik. Imenuje za ćehaju Hasan Alajbega Sijerčića iz Goražda, za defterdara Ahmed-bega Vilića iz Travnika, za haznadara Mujagu Prijepoljca, a za sarajevskog kadiju Smail-ef. Škodraliju.
Ustvari, šta se, zapravo, desilo: Bošnjaci su istupili (1831) iz Osmanskog carstva, napali i vojno porazili sultana i njegovu vojsku, pod vođstvom Zmaja od Bosne, Huseina-kapetana Gradaščevića. Proglasili su nezavisnu državu Bosnu 1831. godine, i to je bila, zapravo, prva nezavisna Republika Bosna. To je bila druga republika u Evropi odmah iza Francuske građanske revolucije 1789. godine. Bošnjaci su istakli nacionalnu i državnu zastavu Bosne. To je ona zelena zastava sa polumjesecom i zvijezdom koju nalazimo po basanskih džamijama, i nigdje više na svijetu. Izabran je Vrhovni sud Bosne i svi organi uprave. Čekalo se međunarodno priznanje, koje nije uslijedilo. Ta nezavisnost Bosne je, nažalost, trajala samo 11 mjeseci, jer je na Bosnu sultan poslao Otomansku vojsku pod komandom velikog vezira Kara Mahmud Hamid-paše (1832).
Gradaščević je poslao u Novi Pazar Alajbega Todorovića i Krupu Mehmed-kapetana koji su se utaborili kod Banjske. Hadži Mujaga Prijepoljac se utaborio kod Prijepolja. Kara Mahmud Hamid-paša savlada prvo otpor Bošnjaka kod Banjske, a potom udari na Mujagu Prijepoljca koji je hrabro branio Fatihovu ćupriju na Limu, ali je i njegovu vojsku savladao. Na kraju bitke ostalo je živih samo 17 Bošnjaka Gradaščevićeve Bosanske vojske, a komandant Mujaga Prijepoljac je zarobljen i obješen na vrhu prijepoljske čaršije. Savladao je Kara Mahmud Hamid-paša još nekoliko bošnjačkih prepreka na putu prema Sarajevu.
Gradaščević je krenuo s vojskom iz Travnika prema Sarajevu. Kada je stigao u Sarajevo (prvih dana maja 1832. godine) uputio se prema Palama. Nažalost, Kara Mahmud Hamid-paša je odnio pobjedu nad Bosanskom vojskom na Palama. Nakon poraza na Palama Gradaščević sa Bosanskom vojskom se ponovo okušao sa velikim vezirom Kara Mahmud Hamid-pašom i sultanovom vojskom na Zlom Stupu kod Sarajeva. Ta presudna bitka na Zlom Stupu je izgubljena, i Kara Mahmud Hamid-paša je ušao u Sarajevo 5. juna 1832. godine.
U čuvenom razgovoru sa turskim beglerbegom, kada mu je turski beglerbeg rekao: “Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine… Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će.” Husein-kapetan Gradaščević mu je odgovorio sljedećim riječima: “Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”
Nakon ovog poraza Gradaščević se povlači u Posavinu, te se prebacuje preko Save u Austriju i biva interniran u Osijek, i odlazi u Beč.
“Gradaščević je sa sobom u Beč donio 3.000 zlatnih dukata, 2 vreće srebrenog novca, 2 vreće talira, 2 vreće cvanciga, 2 handžara zlatom okovana, 4 srebrene kubure, 2 sablje okićene draguljima, 2 zlatna fišekluka, 7 džeferdara u zlatu, zlatni sat sa 4 poklopca, srebreni sat, 1 zlatnu duhansku kesu, 2 srebrena svijećnjaka, 4 zlatom izvezena odijela, 38 pari srebrenih pištolja, 38 pušaka okovanih zlatom i srebrom, 4 urešena handžara, 1 džilit, 2 koplja i 2 bajraka. Kud su sve ove i mnoge druge stvari došle, Bog zna. Poznato mi je samo da je nešto njegova oružja doprlo kasnije u bečki „Kunsthistorisches Museum“. Osim Huseinove žene i sina Muhameda bilo je još s njim 50 pratilaca, 22 žene, 26 djece i 40 sluga, 20 atova i 111 konja. U pratnji je bio i njegov terzibaša Mostić. Od viđenijih Bošnjaka bili su još: Ali-paša Fidahić, Mujaga Zlatarević, Mahmud-beg Gradaščević, Mustafa-beg Tuzlak, Emin-beg kapetan Maglaja, derventski kapetan Mahmut-beg, dobojski kapetan Sinan-beg, krupski Mehmed-beg, Salih-aga Tufekčić i drugi, svi sa svojom pokretnom imovinom.” (Autor teksta: Edin Urjan Kukavica)
Za očekivati je, da se Bosni vrati imovina Huseina-kapetana Gradaščevića i imovina ostalih Bošnjaka koji se pominju u tekstu.
Na intervenciju austrijskog ministra vanjskih poslova kneza Klemensa von Metternicha (Klemens Wenzel Lothar von Metternich /Koblenz, Njemačka, 1773 – Beč, 1859) Husein-kapetan Gradaščević je pomilovan od sultana. Otišao je u Istanbul jer je morao napustiti Bosnu zauvijek, a s njim je otišao u Istanbul i njegov vjerni prijatelj i saborac Ali-paša Fidahić. „Iskren i marljiv musliman, iako je bio teško bolestan, nizašto na svijetu ne bi propustio onih pet molitvi dnevno“, zapisao je austrijski ljekar Bartol Kunibert, koji je liječio Husein-kapetana Gradaščevića u Zemunu, prije deportacije u Istanbul.
Preselio je na ahiret u Istanbulu 1834. godine i pokopan je pred džamijom na Eyubu u Istanbulu. Na nišanu Husein-kapetana Gradaščevića piše u prijevodu na bosanski jezik:
Ejalet Bosna, Zvornički sandžak, Gračanički kadiluk,
tvrđava Gradačac. Merhum sejjid Husein-beg,
sin Osman-kapetana. Za njegovu dušu Fatiha. Umro
22. rebiul-ahira 1250. – 17. avgusta 1834. godine.
Muhamed-beg Gradaščavić, sin Huseina-kapetana Gradaščevića, je preselio na ahiret u Gradačcu 1271. (1854/55) godine i ukopan je kod munare Huseinije džamije u Gradačcu, a Muhamed-begova kćerka je preselila na ahiret u Istanbulu prije 1878. godine. Iza njih nije ostalo potomaka. Huseinov brat Osman-paša Gradaščević preselio je na ahiret u Gradačcu 1249. (1834) godine.
Ostale vođe Borbe za samostalnost Bosne otpremljene su u Solun: Mahmud-paša Fidhaić, Mahmud-beg Tuzlić, Hifzi-efendija Đumišić, Mahmud-beg Begzadić, Ahmed-beg Vilić, Hasan-beg Sijerčić, Kasim Alajbeg Sijerčić i drugi uglednici.
Husein-kapetan Gradaščević spada među najveće sinove Bosne i Hercegovine. Nesloga koja je vladala među velikašima najviše je pridonijela da ova borba za slobodnu i nezavisnu Bosnu ne uspije, a to saznanje najviše je morilo Gradaščevića. Zahvaljujući lakovjernosti Bošnjaka i izdaji nekoliko Bošnjaka, ali i velikoj sili sultanove vojske koju je sultan Mahmud II poslao na Bosnu, uz pasivnost evropskih zemalja (nije uslijedilo međunarodno priznanje Republike Bosne) ugušena je Borba za samostalbost Bosne. A, da su, protivnici Borbe za samostalnost Bosne (Ali-aga Rizvanbegović, Smail-aga Čengić, Hasan-beg Resulbegović, Bašaga-beg Redžepašić / Lutfullah-beg Redžepašić/, Osman-beg Mušović, Sulejman-beg Kapetanović, Ibrahim-paša Sulejmanpašić, Mehmed-beg Bišćević, Derviš-beg Cerić…) stali pod Gradaščevićev bosanski bajrak, ni najjača vojna sila na svijetu ne bi ugušila Borbu za ponosnu zemlju Bosnu.
Epska pjesma je ovjekovječila borbu za nezavisnu državu Bosnu, a o smrti vjerne ljube, Husein-begove, nastala je potresna balada „Zmaj od Bosne“ (impresivno poetsko kazivanje o ljubavnoj i porodičnoj tragediji, op. a.):
„Sa Gradačca bijele kule / Zmaja od Bosne / sokolovi zakliktali / kajde žalosne. /
Umrla je vjerna ljuba / Husein-begova, / jer izgubi gospodara / srca svojega. / Osedl'o je vranca svoga / Husein-kapetan, / odjezdio Romaniji / podjelit mejdan. / Na čardaku vjerna ljuba / Allah illallah – / klanjala je, plakala je, / haber čekala. / Pod pendžere glasnik stiže / srca slomljenog: / Udaji se, vjerna ljubo, / nema bega tvog! / Od sevdaha i žalosti, / kraj pendžera svog, / prepuče joj bolno srce, / neće za drugog! / Sa munare Huseinije / uči mujezin, / sa čardaka i bedema / plaču sokoli. / Do Stambola odjekuju / kajde žalosne, / pusta osta b'jela kula / Zmaja od Bosne.“
Značaj Gradaščevićeve borbe za nezavisnu državu Bosnu i njegove osobe još nije, nažalost, historijski dovoljno osvijetljena, a mnogi izvorni historijski dokumenti još nisu obrađeni.
I na koncu kazivanja o Zmaju od Bosne, slijedi zaključak: Budući da je nesloga, praktično, jedna od karakteristika bošnjačkog naroda, smatramo (a drago bi nam bilo da griješimo) da se, Bošnjaci mogu ujediniti jedino pod prijetnjom životne opasnosti, da parafraziram Charlesa de Gaullea (1890 – 1970) koji je nakon izbora 1951. godine izjavio: “Francuzi će biti ujedinjeni jedino pod prijetnjom opasnosti. Niko ne može jednostavno ujediniti zemlju koja ima 265 vrsta sira.“
Nakon ove neuspjele borbe za nezavisnu i suverenu Bosnu prilike se u našoj domovini rapidno pogoršavaju. Tako nastaje vrijeme slabljenja bosanske nezavisnosti u odnosu na Istanbul. Centralna vlast u Istanbulu praktično se obračunala s Bošnjacima. Tu borbu će nastaviti i okončati Omer-paša Latas (Janja Gora, općina Plaški, 1806 – Istanbul, 1871), Srbin iz Like (Mihailo Micha Latas, of Serbian origin, converted to islam), koji je došao u Bosnu 1850. godine da uvede red, ali ju je u crno zavio, uništio je pokret za samostalnost Bosne. Zaveo je krvavi teror.
Latas je zaista uništio bosansku samostalnost, poubijao ponosno bosansko plemstvo, brojne Bošnjake protjerao, između ostalih, posljednjeg bihaćkog kapetana Mehmed-bega Bišćevića, banjalučkog muteselima Ali-bega Džinića i dr., uništio Bosnu kao vojnu silu, osiromašio je do krajnosti, i tako najvjerovatnije prokrčio put, po nalogu Beča, njenom padu pod Austriju. Latas je najmračnija i najkobnija ličnost za Bosnu i Bošnjake. Njegovom dolasku radovali su se kršćani, ali kad je porobio i pobio Bošnjake-muslimane, okomio se na Bošnjake-kršćane. Latas je grobar bosanske snage. On je upropastio jednu ekonomski bogatu zemlju, razoružao i uništio jednu vojnu silu, unio razdor među Bošnjake-muslimane i Bošnjake-kršćane, među kojima su do tada vladali sloga i povjerenje. Bošnjaci su se veoma teško oporavljali od ovih udaraca. Bosna nakon toga nikada više nije imala onakvu moć i ugled. Latasu je Bosna dala utočište i primila ga velikodušno, a on joj je uzvratio zločinima. U januaru 1851. godine Latas je sandžake pretvorio u kajmekamluke, a mjesto ranijih zabitluka ili nahija oformio je mudirluke. Premjestio je sjedište valije iz Travnika u Sarajevo. Konačno je ukinuo spahijski sistem u Bosni i esnafsku organizaciju. Kada je mislio da je uništio i zadnju iskru ponosa u Bošnjacima, sazvao je ostatke ostataka Bošnjaka da im očita zadnju lekciju. Među ostalim pogrdnim riječima rekao je i ovo: „Da vam car žene zaište, treba, da mu ih date. “ Na to je uzviknuo Ahmed-beg Vilić: „Mi znamo, da bi ti to danas učinio, ali ti Bog ne da.“ Omer-paša Latas iznenađen tim prigovorom završio je odmah s riječima: „Međer, ima još ponosnih Bošnjaka.“
Pacifikacija Bosne 1850 – 1851. ostala je u narodnom pamćenju kao vrijeme krvavih akcija, okrutnosti, masovnih progona Bošnjaka i ostalih, ubijanja i uništenja.
