BiHPolitika

Ususret dejtonskom rođendanu ili o etničkim opresijama

Jesmo li uopće svjesni da su vladavine tri etno-nacionalne dominirajuće paradigme sad već normalizirano stanje bez ikakvih naznaka promjene u bližoj ili daljoj budućnosti?

Svi sve znaju o problemu dominirajućih bosansko-hercegovačkih plemenskih kolektiviteta te ništa novoga pod suncem nema u ovoj priči. I ptice na grani znaju da se ova zemlja, ili ako ju se usudite nazvati državom, može slobodno preimenovati u „Kraljevstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata“. Može i drugim redoslijedom, ovisi u kojem se entitetu ili kantonu nalazite. Tako uostalom stoji i u Ustavu ove zemlje, odnosno u „čudovištu iz Daytona“, kako je neposredno nakon potpisivanja famoznog mirovnog ugovora prikladno i proročki nazvan u franjevačkom Svjetlu Riječi. Ususret dvadeset i četvrtoj obljetnici potpisivanja čuda preobraženog u čudovište, normalizacija svijesti da su kolektivna etno-nacionalna prava iznad prava individue jest kontinuirano i više nego očito društveno-političko stanje. Gotovo se više i ne preispituje činjenica da se individualne zasluge u BiH stječu pravom bojom krvnih zrnaca, opet ovisno u kojem se entitetu ili kantonu nalazite. Odnosno, ako nemate niti jednu od tri konstitutivne boje krvnih zrnaca, onda nemate što tražiti niti u jednom dijelu ove zemlje.

Čemu ovaj uvod kojeg i ptice na grani znaju? Naime, radeći na nedavno dovršenom diplomskom radu susreo sam se s jednim metodološkim problemom. Namjera mi je bila kritički promišljati o ulozi konfesionalnih vjeronauka u obrazovnom i ideološkom kontekstu BiH te ispitati moguće alternativne pristupe religijskoj edukaciji lišene etno-nacionalno-konfesionalnog predznaka.[1] Međutim, kako je istraživanje i promišljanje teklo svojim prirodnim putem, sve više sam postajao svjestan nemogućnosti takvog pristupa. Osim predmeta Kulture religija koji se danas provodi u svega nekoliko kantona, čitav edukacijski sistem je baziran na nacionalnim podjelama implementiranim u tri nacionalna plana i programa. Konfesionalni vjeronauci od početka vjerno prate tu podjelu, uostalom prvotna namjera im je i bila jačati nacionalni identitet u „ideološkom vakuumu post-socijalizma“, kako je ulogu religije u novim demokratskim društvima opisao sociolog Dino Abazović. Svi ostali oblici organizacije i provedbe edukacije su diferencirani po nacionalnoj osnovi, ne moramo ni spominjati tzv. „dvije škole pod jednim krovom“ te ništa manje problematični koncept monoetničkih škola. U kojem god horizontalnom ili vertikalnom smjeru društveno-obrazovno-kulturne sfere u BiH krenemo, na isti problem nailazimo. Podjela svega živog i neživog na tri dijela.

I što onda, ako već i ptice na grani o tome pjevaju? Kako mijenjati nešto što je već dobar period vremena normalizirano stanje? Dapače, u normalizaciji i leži problem. Normalizacija znači prihvaćanje opresivnog stanja. Rijetko do gotovo nikada u bosansko-hercegovačkom ili regionalnom javnom, pa i naučnom prostoru, govorimo o ovoj problematici kao o produktu opresivnog sistema. Opresivni sistemi, odnosno oni koji proizvode stanje obespravljenosti, potlačenosti, ugnjetavanja, podaništva, kako god ga nazvali po jednom od tri konstitutivna jezika, uglavnom se promatraju kroz ekonomsku teoriju i praksu te se odnose na ekonomska i socijalna prava. Međutim, ne zapostavljajući ovaj problem koji je u ništa manjoj mjeri tlačiteljskog karaktera, etnička opresija u ovom slučaju se odnosi na nešto sasvim drugo. Ono znači uopće nemogućnost razmišljanja na ikakav način lišen jedne od tri etno-nacionalne paradigme. Otuda proizlazi ne samo nemogućnost provedbe obrazovnih i drugih reformi, već sama imaginacija o reformi onkraj „svete trojke“ je naprosto nemoguć zadatak, smrt imaginacije.

U velikoj mjeri inspiriran konceptima etnopolisa i etnopolitike Asima Mujkića u djelu Mi, građani etnopolisa, vjerojatno najpreciznijeg akademskog uratka koji progovara o ovoj problematici, u svome sam radu te etničke opresije opisao kao perpetuirano stanje isključivih odnosa tri konstitutivna nacionalna identiteta koji posljedično i suštinski pretpostavljaju individualna prava kolektivnim pravima. Etničke opresije kao zatvoreni krug apsolutističkih kulturno-konfesionalnih tvrdnji manifestiranih kroz tvrdu etno-nacionalnu lojalnost prožimaju čitavu bosansko-hercegovačku stvarnost te su obrazovna i teritorijalna segregacija samo najvidljiviji primjeri onoga što je ovjereno dejtonskim pečatom, koji hoće ništa drugo nego utrti put zapadnjačkoj ideji nacije-države.

Detektirajući razloge i mogućnosti nadilaženja ekonomske potlačenosti u svome rodnom Brazilu, pionir kritičke pedagogije Paulo Freire kao prvi korak je naveo da si treba priznati opresivno stanje kao realnost, nakon kojeg tek slijedi mogućnost artikuliranja transformativnih praksi. Krajnje je vrijeme, ako krajnje vrijeme nije već odavno prošlo, da se o ovom čudovištu iz Daytona počne razmišljati kao o generatoru etničkih opresija. Dakako, nitko nije toliko naivan da zaboravi i potraži geneze etničkih opresija u koloniziranoj povijesti BiH, no u Daytonu je udaren posljednji pečat koji legitimira etničke opresije kroz nametnuti ustav za koji građani ove zemlje nikad nisu glasali.

Na kraju i na tragu ovoga promišljanja, dok stavljamo svjećice na daytonsku tortu, valjalo bi da se građani BiH, oni koji su otišli, kao i oni kojima je BiH u srcu, svi skupa zapitamo jesmo li uopće svjesni da su vladavine tri etno-nacionalne dominirajuće paradigme sad već normalizirano stanje bez ikakvih naznaka promjene u bližoj ili daljoj budućnosti? Prihvaćamo li činjenicu da je takva normalizacija produkt pravog opresivnog sistema? Ima li veze između ekonomske i etničke potlačenosti? Imamo li uopće post-kolonijalne i dekolonijalne teorije koje bi nam pomogle odgovoriti na ova pitanja? Koliko će nas uopće ostati ovdje prije nego si odlučimo postaviti ova pitanja?

Goran Stanić, Prometej.ba
Izvor fotografije: Prometej.ba


[1] Rad će u cjelosti na engleskom jeziku pod nazivom “Religious Education between Inclusion and Segregation, Towards Interfaith Critical Pedagogy in Bosnia and Herzegovina” biti objavljen u knjizi Democracy and Human Rights in South East Europe: Selected Master Theses for the Academic Year 2018/19 (Sarajevo: ERMA/Global Campus South East Europe, 2020).

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close