“Ako te tvoji snovi ne plaše, nisu dovoljno veliki.” (Muhammad Ali)
Rasim Belko, nap.ba
Postoji greška koju roditelji, profesori, političari i društvo u cjelini prečesto prave kada govore mladima o budućnosti. Ne uče ih kako da uspiju. Uče ih kako da se ne razočaraju. Na prvi pogled zvuči slično, ali je razlika ogromna.
Od ranog djetinjstva učimo ih da budu oprezna. Da ne rizikuju previše. Da ne očekuju previše. Da ne sanjaju prevelike snove. Da budu zadovoljni onim što imaju. Da se ne zamjeraju. Da ne iskaču iz reda.
Učimo ih kako da prežive. A vrlo rijetko kako da pobijede.
I onda se čudimo što nam društvo decenijama stoji u mjestu. Ne postoji država koja je napredovala zahvaljujući ljudima koji su odgajani da budu prosječni. Ne postoji ozbiljna ekonomija koju su izgradili ljudi kojima je najveća životna ambicija bila da se negdje “uhlebe”. Ne postoje velike kompanije, veliki projekti, velika naučna dostignuća i velike političke ideje koje su nastale iz straha.
Nastale su iz ambicije. Iz samopouzdanja. Iz uvjerenja da čovjek može više nego što mu drugi govore. A upravo to nedostaje velikom dijelu našeg društva.
Godinama slušamo priče o tome kako su mladi budućnost. To je postala jedna od najizlizanijih rečenica u Bosni i Hercegovini. Svi pričaju o mladima. Malo ko im daje prostor. Svi govore da ih treba podržati. Malo ko im zaista prepusti odgovornost. Svi žele da mladi uspiju. Ali uglavnom pod uslovom da uspiju onako kako su stariji zamislili.
Tu dolazimo do suštine problema. Previše mladih danas živi tuđe živote. Upisuju fakultete koje nisu željeli. Biraju zanimanja koja ih ne zanimaju. Grade karijere koje su za njih osmislili roditelji, porodica ili okolina. Ne pitaju se šta žele postati. Pitaju se šta se od njih očekuje.
A društvo koje proizvodi ljude koji ispunjavaju tuđa očekivanja teško može proizvoditi lidere. Bosni i Hercegovini danas ne trebaju nove generacije poslušnika. Njih imamo dovoljno. Trebaju nam ljudi koji znaju misliti svojom glavom. Ljudi koji imaju hrabrosti da preispituju.
Ljudi koji će saslušati savjet, ali neće odustati od vlastitog stava samo zato što dolazi od nekoga starijeg. Jer godine same po sebi nisu dokaz mudrosti. Da jesu, živjeli bismo u mnogo uređenijem društvu nego danas. Istina je mnogo jednostavnija.
Mlade često savjetuju ljudi koji ni sami nisu zadovoljni rezultatima vlastitih izbora. Savjetuju ih ljudi koji su odavno odustali od velikih ciljeva. Ljudi koji su se pomirili s prosječnošću. Oni koji su vlastite strahove počeli predstavljati kao životnu mudrost.
I upravo zato mlade treba učiti jednoj veoma važnoj stvari. Poštuj iskustvo, ali ne robuj autoritetima. Slušaj savjete, ali razmišljaj svojom glavom.
Brani svoj stav sve dok ga možeš braniti argumentima. Ne prihvataj mišljenje samo zato što ga izgovara neko stariji, bogatiji ili glasniji.
Napredak nikada nisu donosili ljudi koji su slijepo slijedili druge. Donosili su ga oni koji su imali hrabrosti misliti drugačije. Naravno, to ne znači da mlade treba prepustiti same sebi. Naprotiv.
Treba ih gurati, ohrabrivati.Treba ih učiti odgovornosti. Treba ih učiti disciplini, učiti da uspjeh ne dolazi preko noći. Ali ih istovremeno treba učiti da imaju pravo željeti vrh. Da imaju pravo biti ambiciozni, sanjati velike stvari. Da imaju pravo vjerovati da mogu voditi kompanije, univerzitete, institucije i državu.
Jer ako oni ne budu vjerovali u sebe, sigurno neće vjerovati oni koji ih godinama uvjeravaju da se ništa ne može promijeniti.
Najveći problem Bosne i Hercegovine nije nedostatak talenata. Nikada nije bio. Problem je što prečesto proizvodimo ljude koji sumnjaju u vlastite mogućnosti prije nego što su ih uopće pokušali ostvariti.
A država koja želi napredovati mora proizvoditi nešto sasvim drugo. Mora proizvoditi ljude koji se ne boje odgovornosti. Kadrove koji žele voditi, stvarati, pobjeđivati.
Kada takvih bude na desetine, osjetit će se promjena. Kada ih bude na stotine, promijenit će pojedine sektore. Kada ih bude na hiljade, promijenit će državu. Zato je možda krajnje vrijeme da prestanemo mladima prenositi vlastite strahove.
Dovoljno su ih naslijedili.
Vrijeme je da im prenesemo nešto mnogo vrijednije. Vjeru da mogu dalje nego što smo mi stigli. I obavezu da pokušaju.
Patria, nap.ba
