Upoznajte mladog atletičara iz Laktaša koji se okitio sa 100 medalja i isto toliko odbijenica

PRVAK RS I BIH PREPUŠTEN SAM SEBI Upoznajte mladog atletičara iz Laktaša koji se okitio sa 100 medalja i isto toliko odbijenica

Stefan Stanković je mladi atletičar iz Laktaša sa osvojenih blizu 100 medalja, diploma i drugih priznanja.

T.ČALIĆ / Buka

Prvak je BIH i Republike Srpske u dvorani i na otvorenom već 5 godina u dvije discipline – skoku u dalj i u troskoku.

Sa kolegama iz Atletskog kluba ” Banjaluka” već dvije godine čini najjaču ekipu u BiH, a ujedno su i prvaci BiH i RS u štafeti  4x100m.

Stefan je ove godine ostvario i svoj najbolji rezultat skokom od 6.94 i zauzimanjem  6. mjesta na Balkanijadi održanoj  u Klužu, u Rumuniji.

Jednostavno, ne postoji takmičenje, od školskog, republičkog, državnog, pa do međunarodnog nivoa, sa koga se Stefan vratio bez barem jedne medalje.

Ovaj uspjeh, kaže, duguje prije svega svom radu, roditeljima, treneru i klubu, koji su od početka njegova najveća podrška. Za institucije to ne može reći.

Tražio je pomoć za mlade sportiste na raznim adresama od Grada, Ministarstva za porodicu omladinu i sport, jednokratne pomoći, pomoć od igara na sreću, ali uvijek bezuspješno.

Posljednja odbijenica u nizu pristigla je prije par dana iz Grada Banjaluka.

“Kada predstavljam klub, grad, entitet, državu, onda nema veze gdje živim, a kad mi treba podrška, to je najbitnije. Nažalost, ovo je samo još jedan pokazatelj da je sport kod nas zanemaren, ulaganja gotovo pa i nema, a atletika  je u posebno lošem položaju”,  razočarano komentariše ovaj mladi sportista, koji već punih deset godina iz Laktaša putuje na treninge u Banjaluku.

Oprema za ovaj sport nije skupa, ali ima dosta mjesečnih troškova zavisno od dijela sezone, mjesta u koja se putuje na takmičenja i ide na pripreme.

Sve je to posebno teško izvesti kada su oba roditelja nezaposlena, a bez pomoći institucija može samo maštati o takmičenjima u inostranstvu koja su neophodna da bi jedan sportisti svoj kvalitet pokazao na međunarodnom nivou.  

“Kada idem na državna prvenstva, put uglavnom snosi klub, a smještaj i hranu plaćamo sami. Idemo i na pripreme 20 dana, takođe većinu toga sami plaćamo. Zbog cjelokupne finsijske situacije  odlasci na međunarodna takmičenja, a samim tim i veći rezultate su pod velikim znakom pitanja. Ipak odustajati ne planiram, volim ovaj sport i vjerujem da još puno toga mogu dati”, priča nam Stefan koji ne odustaje ni od svoja dva najveće sna – učešća na Olimpijskim igrama i olimpijske medalje.

Samo se bojimo da će tada Stefan, kao i mnogi mladi slični njemu, predstavljati neki drugi grad i državu – one koji su prepoznali njegove rezultate, i vjerovali u njega.