Fethullah Gulen: Istinski muslimani ne mogu biti teroristi!

DŽIHAD – TERORIZAM – LJUDSKA PRAVA Istinski muslimani ne mogu biti teroristi!

Blagoslovljeni život Ponosa čovječanstva – neka je mir na njega – bio je protkan nitima mira i tolerancije; bio je to fini vez mira. Već od samog svoga početka, islam je bio i ostao mir.

Piše  Fethullah Gulen, thebosniatimes.ba

LJUDSKA PRAVA U ISLAMU

Islam je uravnoteženo, široko i na univerzalan način pristupio pitanju ljudskih prava. Izuzmu li se oni koji su krenuli da raskomadaju državu ili legitimnu administraciju, ili onoga ko namjerno drugome oduzme život, Kur'an nas podučava da je uzimanje nečijeg života na nepravedan način zločin protiv cijelog ljudskog roda (El-Ma'ide, Sofra, 32). Takva evaluacija ljudskog života ne može se pronaći ni u jednoj drugoj vjeri niti u bilo kojem modernom sistemu, i takva visoka vrijednost nikada nije pridata ljudskom životu od strane bilo koje komisije ili organizacije koja se bavi ljudskim pravima. Islam smatra da je ubistvo jednog ljudskog bića ubistvo svih ljudi zato što ubica jednog ljudskog bića dopušta pomisao da bilo koje ljudsko biće može biti ubijeno.

Ademov / Adamov sin, Kabil (Kain), bio je prva osoba koja je prolila ljudsku krv. Iako njihova imena nisu navedena ni u Kur'anu ni u Sunnetu, mi smo saznali iz ranijih Svetih pisama da se između ta dva brata desila razmirica te da je Kabil (Kain) ubio Habila (Abela) na nepravedan način, zbog zavidnosti, nakon čega je otvorena era krvoprolića. Zbog toga, u jednom hadisu, Božiji Poslanik kaže:

„Kada god neko nepravedno ubije, dio grijeha ubice pada i na Kabila zato što je on bio prvi koji je otvorio put nepravednog ubijanja ljudskog roda“ (Buhari i Muslim).

Ovaj događaj, sa važnom poukom, navodi se i u Kur'anu:

I ispripovijedaj im kazivanje o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao:“Sigurno ću te ubiti!“ – „Allah prima samo od onih koji su dobri“ – reče onaj.

„I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova“ (El-Ma'ide, Sofra, 27-28).

Evo i spomenutoga gledanja na vrijednost ljudskog života:

Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na zemlji sve granice zla prelazili (El-Ma'ide, 32).

Ovaj princip je univerzalan i validan za sva vremena. U slijedećem ajetu se kaže:

Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti (En-Nisa’, Žene, 93).

U jednom hadisu poslanik Muhammed kaže:

„Onaj ko bude ubijen dok brani svoju imovinu – šehid je; onaj ko bude ubijen dok brani svoju krv (život) – šehid je; onaj ko bude ubijen dok brani svoju vjeru – šehid je; onaj ko bude ubijen dok brani svoju porodicu – šehid je“ (Tirmizi i Ebu Davud).

Sve vrijednosti koje su navedene u ovom hadisu zaštićene su posebnim zakonima u svim pravnim sistemima. Ova pitanja dobila su svoje posebno važno mjesto u fundamentalnim knjigama našeg prava kao „nezaobilazna.“ Iz toga respekta, sloboda vjerovanja, život, reprodukcija, mentalno zdravlje i lična imovina su bazične vrijednosti koje moraju biti zaštićene. Islam ljudskim pravima prilazi iz ugla ovih bazičnih principa.

Jedino je islam počastio ljudsko biće nazivom „Božijeg namjesnika“ ili „predstavnika“. Ne postoji sistem niti religija koja je to učinila ovako kao islam! Da dodamo, islam kaže da je sve što postoji na nebesima i na Zemlji, prema Božijem zakonu, potčinjeno za dobrobit ljudi ukoliko to oni koriste na legalan način. Kako je moguće vjeri koja toliku važnost pridaje ljudskom biću spočitati da je zanemarila prava čak i jedne ljudske osobe? (V. također: Islam kao vjera univerzalne milosti  u ovoj knjizi.)

MANJI I VEĆI DŽIHAD

Šta je to džihad

Izvedena iz korijena dž-h-d,  imenica džihad označava upotrebu čitave čovjekove snage, kao i kretanje ka cilju svim moćima i snagom i odupiranje svakoj teškoći. Posljednja definicija džihada je bliža vjerskom značenju.

Džihad je dobio posebnu karakteristiku sa dolaskom islama, kada on dobiva značenje borbe na Božijem Putu. Ovo značenje se obično upotrebljava danas. Džihad se odvija na dva fronta: unutarnjem i vanjskom. Unutarnja borba (veći džihad) je napor da se dosegne ljudska bit; vanjska borba (manji džihad) je proces kojim se omogućuje nekome da dosegne svoju bit. Prva vrsta borbe se temelji na prevladavanju prepreka između čovjeka i njegove biti uz pomoć duhovnog dosezanja spoznaje, eventualno Božanske spoznaje, Božanske ljubavi, duhovne sreće. Druga vrsta borbe se temelji na otklanjanju prepreka između ljudi i vjere tako da ljudi mogu slobodno izabrati između vjerovanja i nevjerovanja. U jednom smislu, džihad je svrha našeg stvaranja i naša najvažnija dužnost; radi te svrhe, Bog je slao vjerovjesnike; džihad je bila njihova suštinska dužnost.

Postoji nepremostiva razlika između onih koji, bez validnog razloga, sami sebe lišavaju ove obaveze i onih koji su neprestano angažirani u džihadu:

Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovome Putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu…(En-Nisa’, Žene, 95).

Poslanik kaže:

 

„Provesti jedan dan čuvajući granicu u ime Boga je bolje od ovog svijeta i svega što je na njemu; malo mjesto koje tvoj bič (upotrijebljen na Božijem Putu) zauzme u Džennetu bolje je od ovoga svijeta i svega što je na njemu; noć ili jutro provedeno na straži na Božijem Putu bolje je od ovoga svijeta i svega što je na njemu“ (Buhari, Tirmizi).

Vrste džihada

Manji džihad se ne svodi na bojno polje, jer to bi, onda, suzilo njegov horizont. Ustvari, manji džihad ima tako široko značenje i primjenu da se on ponekad odnosi na riječ ili tišinu, namrštenost ili osmijeh, napuštanje skupa ili dolazak u nj – ukratko, sve što je učinjeno u ime Boga – kao i na reguliranje ljubavi ili ljutnje u skladu sa Njegovom voljom. Na ovaj način, svi napori koji se učine da se poprave društvo i ljudi dio su džihada, tj. džihad je svaki napor učinjen za dobrobit tvoje porodice i familije, susjeda i regije.

U tom smislu, manji džihad je materijalni, fizički. Veći džihad, međutim, vrši se na duhovnom polju jer on je, kao takav, naša borba sa našim unutarnjim svijetom i tjelesnom strašću, nefsom. Kada se obje vrste džihada uspješno vrše, uspostavlja se željeni balans, a ukoliko izostane jedna od te dvije vrste džihada, balans se narušava.

Vjernici pronalaze mir i vitalnost u tako izbalansiranom džihadu. Oni znaju da se njihov džihad završava njihovom smrću. Poput drveća, vjernici su u životu samo dok donose plodove. Kada drvo prestane davati plodove, ono se suši i umire. Kad osmotriš pesimiste, ti vidiš da oni više nemaju osjećaj za borbu, tj. da Istinu prenose drugima. Na taj način, Bog prekida Svoje blagoslove za njih i ostavlja ih u njihovoj unutarnjoj tami i hladnoći. Dok su oni koji su u džihadu okruženi ljubavlju i entuzijazmom. Njihovi unutarnji svjetovi su blistavi, njihova osjećanja su čista i oni su na putu prosperiteta. Njihova borba, štaviše, stimuliše i osvježava njihovu misao i ta se motivacija prenosi i na druge, i na taj način se formira krug ispravnih u vjerovanju. Svako novo dobro djelo odvodi ih u nova dobročinstva, i ti ljudi plivaju u dobrim djelima. Njihova srca znaju za ovu istinu:

Oni koji se budu radi Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine! (El-‘Ankebut, Paukovica, 69).

Postoje mnogi putevi ka Bogu kao što postoje mnogi ljudi. One koji se za spas budu borili u Njegovo ime Bog vodi na jedan ili više puteva. On otvara takav put za dobro i štiti ga od puteva za zlo. Svako ko pronađe Njegov put, Pravi Put, pronašao je srednji put. Baš kao što ovakvi ljudi slijede srednji put u pogledu srdžbe, inteligencije, žudnje, oni isto tako slijede srednji put u pogledu džihada i ibadeta (bogoslužja). To znači da Bog ljude vodi na put spasa.

Manji džihad je naše aktivno izvršavanje islamskih zapovijesti i dužnosti; veliki džihad je proklamirani rat protiv naših destruktivnih i negativnih emocija i mišljenja (pakosti, mržnje, zavidnosti, sebičnosti, samoljublja, nepristupačnosti i želje za pompom), koje nas sprječavaju da postignemo potpuni islamski moral. Pošto je ovo vrlo težak i naporan džihad, on je nazvan velikim džihadom. Za vrijeme Asr-i se'adeta (Perioda sreće, tj. doba Božijeg Poslanika, njegovih drugova i njihovih nasljednika – op.prev.), ljudi su se poput lavova borili na bojnom polju, a kad padne noć, posvećivali su se predanosti Bogu kroz ibadet i zikr (sjećanje na Boga i zazivanje Njega). Ovi hrabri borci proveli su svoje živote u kutku za ibadet i samoću. Oni su znali da je njihov vođa, Poslanik, iako najnježniji čovjek, bio prvi u materijalnom i duhovnom džihadu. On je podsticao svoje sljedbenike da od Boga mole da im oprosti njihove grijehe i propuste i da je on to uvijek prvi činio.

Oni koji budu uspješni u velikom džihadu bit će uspješni i u malom džihadu, i obrnuto: oni koji su neuspješni u velikom, bit će neuspješni i u malom džihadu. Čak i kada bi takvi ljudi dostigli neke stepene uspjeha, oni ne bi postigli puni rezultat.

Aiša pripovijeda:

„Jedne noći Božiji Poslanik me upitao:“Aiša, mogu li ja ovu noć provesti sa svojim Gospodarom?“ (On je bio toliko ljubazan da je od svoje supruge tražio takvu dozvolu. Plemenitost i profinjenost bile su važne strane njegovoga karaktera.) Ja sam odgovorila:“O, Božiji Poslaniče, ja bih voljela biti s tobom, ali ja još više volim ono što ti voliš.“ Poslanik je uzeo abdest i počeo da klanja. Učio je: U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene (Ali Imran, Imranova porodic, 190). Učio je ovaj ajet, a niz lice su mu tekle suze sve do zore“ (Ibn Kethir, Tefsir).

A ponekada, da ne bi probudio svoju suprugu, Poslanik bi ustajao i molio se ne tražeći dozvolu od nje. Aiša o tome pripovijeda:

„Kada sam se jedne noći probudila, nisam mogla naći Božijeg Poslanika…Kada sam, u mraku, počela da ga tražim, napipala sam njegovo stopalo. On je bio na sedždi, na hasuri, i nešto je učio. Slušala sam šta uči na tom namazu. Šaputao je:“Gospodaru moj, ja tražim utočište u Tvojoj milosti od Tvoje ljutnje i srdžbe, ja tražim utočište u društvu s Tobom moleći Te da me ne kazniš. Gospodaru moj, ja tražim utočište kod Tebe od Tebe (utočište u Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, utočište u Tvojoj dobroti od Tvoje sile, utočište u Tvojoj milosti i samilosti od Tvoje prevlasti). Ja nisam u stanju hvaliti Tebe i nazahvaljivati se Tebi (na primjeren način), Ti Si onakav kako Si Ti Sebe opisao.“

Ovaj slučaj jasno pokazuje unutarnju dubinu i obim velikog džihada kod Poslanika. U drugom hadisu Poslanik je naveo ova dva džihada:

„Imaju dvije vrste očiju koje nikada neće vidjeti džehennemsku vatru: oči vojnika koji čuvaju stražu na bojnom polju i na frontu i oči koje zaplaču od bogobojaznosti“ (Tirmizi).

Džihad onih koji ostave spavanje i čuvaju stražu u najopasnijim ratnim vremenima je materijalni, fizički džihad. Oči takvih vojnika neće biti podvrgnute džehennemskoj vatri. Isto tako, oči onih koji su u duhovnom, velikom džihadu i koji plaču od bogobojaznosti neće vidjeti džehennemske muke. Umjesto da drugima ponavljaju šta treba da čine, ljudi treba da imaju dobre namjere i da u svoja srca usade iskrenost.

Džihad je ravnoteža između unutarnjih i vanjskih zahtjeva. Postići duhovno savršenstvo i pomoći drugima – to je najvažnije. Postizanje unutarnjeg savršenstva je veliki džihad: pomaganjem drugima postiže se manji džihad. Kada se odvoje jedan od drugog, džihad više nije džihad. Od prvog nastaje indolencija, a od drugog anarhija. Na taj način, muhammedanski duh je jedini način da se postigne ova ravnoteža, koja se, dakle, može postići isključivo slijeđenjem puta Božijeg Poslanika. Kakva sreća za one koji druge dovedu do puta spasa na kojem su i sami! Kakva sreća za one koji znaju da su spasili sebe spašavajući druge!

LJUBAV, TOLERANCIJA I DŽIHAD U POSLANIKOVOM ŽIVOTU

Blagoslovljeni život Ponosa čovječanstva – neka je mir na njega – bio je protkan nitima mira i tolerancije; bio je to fini vez mira. Već od samog svoga početka, islam je bio i ostao mir. U Kur'anu ima mnogo ajeta koji se tiču ovog pitanja. Na primjer, u jednom od njih se Poslaniku kaže:

Ako oni budu skloni miru, budi i ti i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna (El-Enfal, Plijen, 61).

Čak i u atmosferi kada se dvije vojske bore jedna protiv druge i kada se prolijeva krv, ukoliko se neprijatelj suzdrži od daljnjih napada i zaželi da sklopi mir, muslimanima je naređeno da ne reagiraju emocionalno, nego da se okrenu postizanju sporazuma i da se oslone na Allaha. Na taj način je ustanovljen univerzalni princip koji se tiče ovog pitanja. Posljedično tome, razgovarati o borbi ili sukobu je potpuno suprotno osnovnom duhu vjere koja naređuje sporazumijevanje i pomirenje, i to ne samo u vremenu mira, nego, štaviše, za vrijeme rata.

Poslanikovo pozvanje je bilo da se obraća vjeri pošto mu je to bilo naređeno s Božije strane. On je to učinio bez ikakve predrasude. Ovo je bilo toliko iskreno da je Poslanik, kao čovjek ljubavi i mira, posjećivao čak i najljuće nevjernike kakvi su bili Ebu Džehl i Uqbe ibn Ebi Mu'ajd, i to više puta i ne pokazujući nikakvu ozlojeđenost. On je često govorio:

„Reci:Lā ilāhe illellāh (Nema drugog Boga osim Allaha) i bit ćeš spašen!“ (Ibn Kethir, Al-Bidaya…, 3, 62).

Parafrazirane, ove riječi su značile: Udovolji svome srcu, pomozi sjemenu vjere koje je u njega posijano da raste u džennetu i pripremi se za Onaj svijet! –Jedne prilike je Ebu Džehl na takav poziv odgovorio s nepoštivanjem i podrugljivo:“Hej, Muhammede, ako ti to činiš da bismo mi bili svjedoci tvoga poziva pred Bogom, ne pozivaj me drugi put u tu vjeru! Ja ću biti svjedok ovdje!“ Ovaj nevjernik je uvijek odgovarao Poslaniku s nipodaštavanjem, no, uprkos njegovim uvrjedama, Ponos ovog svijeta – neka je mir na njega – svaki put je govorio o islamu čim bi se sretni s njim i nikada nije promijenio svoj primjereni stil; Ebu Džehlove uvrjede, stav i ponašanje njega nikada nisu pogađale.

Evo još jednog slučaja koji se vezuje za Ponos svijeta, za njegovu najširu ljubav, samilost i toleranciju među ljudima, a koji se dogodio prilikom feth-a – osvojenja Mekke kako bi se u nju mogla naseliti Božija Riječ. Nakon što je feth završen, svi su se okupili oko Poslanika i, gledajući mu u oči, čekali su njegovu konačnu odluku u vezi sa njima. U posljednjem momentu javi se jedna manja grupa, u kojoj je bio i Ebu Džehlov sin Ikrime, koja se suprotstavljala ulasku muslimana u Mekku. Iznova se razbuktaše njihovi osjećaji ozlojeđenosti i nasilja. I kada je atmosfera bila došla do usijanja, Božiji Poslanik je upitao Mekkelije koji su sa zabrinutošću očekivali šta će biti s njima:“ Šta vi od mene sada očekujete?“ Neke Mekkelije, koje su odranije poznavale Poslanika kao plemenitu, ženeroznu i milostivnu osobu, rekoše:“Ti si najmilostivniji i najplemenitiji čovjek!“ Cilj Božijeg Poslanika nije bio da oduzme njihovu imovinu, suverenitet ili moć, niti da ih ostavi bez zemlje; njegov cilj je bio da ih spasi i da osvoji njihova srca. Ovaj čovjek ljubavi svojim dotadašnjim neprijateljima izrekao je svoju odluku ovim riječima:

„Ja ću vama sada reći isto ono što je vjerovjesnik Jusuf rekao svojoj braći! Ne okrivljujem vas za ono što ste činili ranije! I Bog će vam oprostiti, On je Milostivni, Samilosni! Idite, slobodni ste!“

Ovo bi se moglo na slijedeći način izraziti: Nemojte se patiti! Ja nemam namjeru da bilo koga kažnjavam! Svačije ponašanje svjedoči o njegovom karakteru. Tako ja mislim!

Nakon što se vratio u Medinu, Ikrimu sina Ebu Džehla, koji je prolivao krv čak i prilikom fetha Mekke, njegova žena Ummi Hakim uvjerila je da treba da se vrati tamo odakle je pobjegao. Prije nego što je stupio pred Poslanika – neka je mir na njega – oni koji su bili s njim u društvu rekli su da bi mu Poslanik oprostio ukoliko on od njega zatraži oprost. Kakvo iznenađenje: prije nego što je Ikrime došao pred Poslanika, on je upozorio svoje ashabe riječima:“Dolazi Ikrime!Nemojte ga uvrijediti govoreći bilo šta uvrjedljivo na račun njegovog oca!“ I čim je Ikrime stupio pred Poslanika, on mu je toplo rekao:“Neka je dobrodošao onaj ko je pobjegao lađom!“ Ne očekujući riječi pune ovakve ljubavi, Ikrime je kasnije pripovijedao:“Dok sam živ, neću zaboraviti ono što je tada učinio Božiji Poslanik.“ Četiri godine kasnije, nakon što je postao musliman, on je pao kao šehit na Jermuku. Prošaptavši riječi:“O, Božiji Poslaniče, je li do tebe stiglo dobro koje si očekivao kao kompenzaciju za zlo koje je počinio onaj koji je pobjegao na lađi?“ pridružio se ostalim šehitima.

I kao što sam naprijed naveo, Poslanikovo pozvanje je bilo da predstavi Istinu koju je nosio drugima. Drugim riječima, njegova dužnost je bila da izvršava ono što je govorio. On je uvijek prvi prakticirao stvari kojima je kasnije druge pozivao. Ovo što smo ovdje samo ovlaš izložili nekako sažima opći karakter Prvaka vjerovjesnika –neka je mir na njega -. Nažalost, neki se svim silama upiru da na pogrešan način prikažu postojanje džihada u Kur'anu i Sunnetu kako bi, na taj način, napravili konflikt između Poslanika i njegove univerzalne ljubavi. Da, džihad može označavati i vojnu odbranu kao čin koji je vezan za specijalne okolnosti i koji je ponekad neophodan da bi se zaštitile vrijednosti kao što su život, imovina, vjera, djeca, domovina i čast. Njemu se također pribjegava onda kada je neophodno da se otklone prepreke na putu  uzvisivanja Božije Riječi. Danas se ove dvije  vrste okolnosti kada je dozvoljeno vršiti džihad kao vojnu borbu konstantno zamagljuju ili prešućuju, ponekad iz neznanja, a ponekad zlonamjerno. Ljubav, saosjećajnost i tolerancija, u njihovim najširim dimenzijama, naređene su muslimanima u Asr-i se’ādetu (Dobu sreće), u dobu punog mira i sreće, za koje je Poslanik rekao da je „najbolje od svih stoljeća.“ Na temelju toga, ovaj period predstavlja vrhunac muslimanske civilizacije; to je bilo zlatno doba kada su mir, ljubav i razumijevanje u punom smislu živjeli u tadašnjem društvu.

ISTINSKI MUSLIMANI NE MOGU BITI TERORISTI

Islam doslovno znači: predanost. Islam je vjera zadovoljstva, sigurnosti i mira. Ova načela su opće mjesto u životu muslimana na takav način da, kada oni počnu da klanjaju, oni prekinu sve veze sa ovim svijetom, sagibaju se i padaju na sedždu pred Bogom, a onda opet stoje uspravno, sa rukama previjenim na pojasu, čime također izražavaju poseban respekt prema Bogu. A kada napuste namaz, oni počnu sa novim životom. Oni svoje klanjanje završavaju selameći one sa svoje desne i one sa svoje lijeve strane  i želeći im zdravlje, sigurnost i mir, pa idu i pridruže se ostalim ljudima.

Pozdraviti druge i zaželiti im mir – to se smatra jednim od najpohvalnijih djela koja se izvršavaju u islamu. Zaista, kada je poslanik Muhammed – neka je mir i blagoslov na njega – bio upitan:“Šta je to najpohvalnije djelo u islamu?“ on je odgovorio:“Dati hranu drugima i nazvati selam (pozdraviti) onoga koga poznaješ i onoga koga ne poznaješ.“

Optužbe za terorizam

Zaista je najveća i sramota i šteta da islam, koji se temelji na ovim načelima, drugi izjednačavaju sa terorizmom! To je strašna, užasna povijesna greška. Jer, kao što smo naprijed naveli, ako se jednom sistemu koji se temelji na miru i sigurnosti pripiše terorizam, to onda samo pokazuje kako ljudi koji prave takve optužbe ne znaju ništa o duhu islama i kako su nesposobni da ga shvate u njegovoj suštini. Islam se mora istraživati kroz njegove osnovne izvore i kroz njegove autentične predstavnike u povijesti, a ne kroz postupke malog broja onih koji ga pogrešno tumače. U islamu ne postoji surovost i netrpeljivost, i to je nepobitna činjenica! Islam je vjera koja je u potpunosti utemeljena na opraštanju i toleranciji. Takve figure ljubavi kakve su Rumi, Junus Emre, Ahmed Jesevi, Bediuzzeman i njima slični izražavali su ovaj aspekt islama na najljepši način i oni su u povijesti ostali zabilježeni kao primjeri ljubavi i tolerancije.

Džihad u islamu

Džihad jeste element islama koji se primarno definiše kao unutarnja borba vjernika protiv svega što stoji na putu između njega i Boga. S druge strane, u drugom svome aspektu, džihad se temelji na određenim specifičnim principima koji imaju cilj da uklone sve prepreke u odbrani i uzvisivanju Božije Riječi i Njegovog Imena. Mi možemo navesti brojne primjere kroz povijest u vezi sa ovdje iznesenim postavkama. Uvijek će biti rata i ratovanja; to je neizbježna stvarnost ljudskog života. Međutim, ajeti u Kur'anu koji specificiraju uvjete pod kojima se vodi džihad kao vojna odbrana neki pogrešno tumače i njih – u takvom tumačenju – uzimaju kao fundamentalni cilj islama. U suštini, ovi ljudi, koji nisu u stanju da proniknu u istinski duh islama, ne znaju da uspostave ravnotežu između širokih i profinjenih gledišta pa kada se to udruži sa činjenicom da to oni sve konzumiraju sa mržnjom, to vodi iskrivljenom tumačenju islama. Srce izvorne muslimanske zajednice puno je ljubavi za sve ljude i za sva ostala Božija stvorenja.

Ljubav povezana sa egzistencijom

Poslanik Muhammed – neka su na njega mir i blagoslov – bio je čovjek ljubavi. On je poznat i po imenu Habībullāh, što dolazi od riječi habīb i znači: onaj koji voli Boga i koga Bog voli. Sufije kakvi su Imam Rebbānī, Mevlānā Halid i Šah Valijullāh govorili su da je to najviši stepen ljubavi.

Bog je sva Svoja stvorenja stvorio iz ljubavi, a islam je izvezao nježnu dolamu te ljubavi. Riječima drugih velikih sufija, ljubav je raison d'etre svega što postoji. Naravno, uprkos svemu ovome, mi ne možemo poreći da u islamu postoji i element prisile, koja postoji radi zastrašivanja. Međutim, neki ljudi su ove elemente, koji su sekundarni (drugorazredni), uzeli kao temelje islama, i pored toga što islam poziva na mir. Jedan moj prijatelj, koji dijeli moja razmišljanja, rekao mi je:“Ti sa svakim razgovaraš bez nametanja bilo kakvih ograničenja, ali mi smo, s druge strane, ako zanemarimo metafizičku tenziju koju imamo, podučavani i da, prema islamu, treba da pokazujemo svoju odbojnost prema nekim ljudima, i to u ime Boga.“ Ovakvo mišljenje potječe od neispravne interpretacije ove ideje. U islamu, sve je stvoreno da bi bilo voljeno u ime Boga. Ono što treba mrziti i što jeste odbojno – to su nečiste i nemoralne misli, osjećanja i bogohuljenje. Bog je stvorio ljude  kao jednu vrstu Svojih stvorenja (El-Isra’, Noćno putovanje, 70), pa se može reći da je svaki čovjek blagoslovljen ovim kvalitetom do različitog stepena. Božiji Poslanik je jedne prilike prolazio pokraj jevrejske sahrane pa je stao kako bi izrazio svoj respekt prema umrlome. Kada mu je rečeno da je umrli Jevrej, on je odgovorio:“On je ljudsko biće.“ On je time demonstrirao vrijednost koju islam daje ljudskom rodu.

Da, ovo je bio način na koji je naš Poslanik iskazao respekt prema čovjeku. Razlozi zašto neki muslimani ili instutucije koji pogrešno tumače islam  bivaju uvučeni u terorističke akte po svijetu ne treba tražiti u islamu, nego u ljudima, u njihovim pogrešnim tumačenjima i drugim faktorima. Pošto islam nije religija terora, nijedan musliman koji ispravno shvata islam ne može biti i nije terorist.

Sasvim je prirodno očekivati da turski vjerski učenjaci islam tumače kao vjeru tolerancije. Ukoliko smo u stanju širiti razumijevanje islama kako su to činili stupovi ljubavi kakvi su bili Rumi i Junus Emre, po čemu su poznati diljem čitavog Svijeta,  i ukoliko mi možemo preuzeti njihovu poruku ljubavi, dijaloga i tolerancije i predati je ljudima koji su željni ove poruke, ljudi iz čitavog Svijeta će požuriti da stupe u vojsku ove ljubavi,  mira i tolerancije koju mi predstavljamo. Tolerancija islama je toliko široka  da je Poslanik izdao posebnu zabranu ljudima  da čak izgovaraju i riječi koje bi bile napadačke. I uprkos ovom samopožrtvovanju poslanika Muhammeda, Ebu Džehl je propustio da postane musliman i umro je bez vjere. Usputno, njegovo ime znači neznanje. Ovaj neuki i grubi čovjek  potrošio je sav svoj život u neprijateljstvu prema Poslaniku, i sada, nažalost, njegov nadimak je postao druga priroda nekih savremenih muslimana: onih koji su neuki i grubi. Malo poslije osvojenja Mekke, Ebu Džehlov sin Ikrime počeo je u društvu da govori protiv svoga oca, zbog čega ga je Poslanik ukorio.

Respekt prema ljudskom rodu

Drugi hadisi obrazlažu zašto ne smijemo biti netolerantni prema drugima. Božiji Poslanik je jedne prilike upozorio svoje ashabe da ne psuju svoje vlastite roditelje. Ashabi su u čudu upitali kako čovjek može psovati svoje roditelje. Poslanik im je odgovorio da, ako čovjek opsuje roditelja nekom drugom, onda mu taj drugi uzvrati; na taj način čovjek samom sebi opsuje roditelja.

I dok je Poslanik uvijek pokazivao respekt prema drugima, činjenica je da, kad danas ljudi govore da je islam agresivan  prema drugima, znači da oni ne shvataju na pravi način poslanika Muhammeda. Nema mjesta mržnji ili neprijateljstvu ni u islamu, a niti u univerzalnom vidokrugu njegovog izaslanika Muhammeda – neka su na njega mir i blagoslov!

(Prijevod i obrada The Bosnia Times)