Zašto je liberalna ideja o građaninu kao temelju političkog ustroja u Bosni i Hercegovini počela s vremenom da gubi svoju suštinsku vrijednost, a počela da dobiva simboličku vrijednost koja je danas obojena nekim drugim nijansama
Bujice javnih istupa Benjamine Karić, koje se po već uhodanom obrascu nezaustavljivo razlijevaju po slabašnom javnom prostoru Bosne i Hercegovine, svaki put donesu poplavu i ostavljaju mulj iza sebe.
Ovdje ćemo izložiti jedan od njenih političkih poteza koji treba da nam posluži kao polazna tačka za razradu i razumijevanje pozadinske vrijednosne slike iz koje proizilazi metodologija djelovanja i razumijevanja života i društva od strane Benjamine Karić.
Početkom svog mandata 2021. godine Benjamina Karić je najavila podizanje spomen obilježja civilnim žrtvama ubijenim na lokalitetu Kazani, prirodne jame u podnožju Trebevića. Radilo se o civilnim žrtvama većinom srpske nacionalnosti koje su iz stanova izvodili i ubijali pripadnici tzv. Cacine brigade. Mušan Topalović Caco je bio komandant 10. brdske brigade Armije BiH, koji je naređivao ubijanje građana i građanki Sarajeva. Tekst kojeg je predložila Benjamina Karić se samo polovično odnosio prema istini, odnosno navodi imena žrtava i lokalitet stradanja. Tekst koji je predložio Adi Škaljić, gradski vijećnik Naše stranke, podrazumijevao je punu informaciju, odnosno navodio je sve činjenice o predmetnom zločinu, uključujući i imena onih koji su ga izvršavali. Benjamina Karić je uz značajnu podršku Gradskog vijeća ostala pri svom prijedlogu koji se danas nalazi na spomeniku.
Ideja o izgradnji spomenika na Kazanima je ideja koja se u javnom prostoru pojavljuje već nekih petnaest godina, zagovarači te ideje su uvijek bili oni predstavnici koji su imali, barem u tom trenutku, dobre namjere i bili su vođeni nominalno progresivnim idejama u kontekstu suočavanja sa prošlošću i memorijalizacije. Suočavanje sa prošlošću u svojoj idejnoj razradi nužno podrazumijeva kritički odnos prema negativnim događajima (zločini, politička ostavština itd.) iz prošlosti koji pripadaju političkoj, kulturološkoj ili etničkoj zajednici koja želi da uspostavi spomenički odnos prema njima. Više od deset godina je pristup izgradnji spomeniku bio blokrian od strane SDA-ovske vlasti u Gradskom vijeću Sarajeva. Benjamina je napravila iskorak, prije svega vodeći se pretpostavkom da to što ona radi podrazumijeva univerzalno dobro i predstavlja set vrijednosti sa kojima je neophodno identificirati i povezati Sarajevo. Međutim, svojoj ideji o univerzalnom dobru ona pristupa vrlo selektivno, tako da imamo jasnu selektivnost pri ogrtanju univerzalnim. Ona kada zagovara univerzalizam, zagovara ga samo da bi sebe predstavila bolju od drugih (da bi svoj profil okitila moralnom superiornošću), ali u isto vrijeme ne želi da uznemiri duhove nacionalne istine koji lebde u njenoj zajednici. Takav selektivistički način odnosa prema prošlosti nema za cilj kritičko suočavanje sa zločinom kojeg je počinio neko iz zajednice kojoj ona pripada; naprotiv, on kroz svoj izostanak kritičkog pristupa ima za cilj isključivo izgradnju autoglorifikatorskog narativa o tome kako smo „mi bolji od njih“.
Ovu metodu Benjamina Karić primjenjuje u skoro svakoj političkoj reakciji i akciji koju ima. Od kritikovanja SFF-a, postavljanja spomenika Tvrtku Kotromaniću do dodjeljivanja raznoraznih plaketa i pomenica koje štampa na dvodnevnom nivou. Da je Benjamina vješta i sposobna da sama osmisli ovakav model nismo sigurni, ali se definitivno radi o obrascu koji se odveć odavno počeo razvijati i baštiniti u tzv. građanskom političkom bazenu u Bosni i Hercegovini, a kojeg Benjamina kao osoba koju je ta politička praksa odgojila i formirala prihvata na intuitivnom nivou kao nešto najnormalnije.
Kao najjasniji simbol takve politike je zagovaranje političkog cilja građanske države od strane Željka Komšića, kao njenog glavnog predstavnika. Ideja o uređenju Bosne i Hercegovine po građanskom principu pojavljuje se sa padom socijalizma, odnosno pred prve višestranačke izbore. Tada ju je počela zagovarati grupa od pet intelektualaca:
„Prva prilika ukazala se u jesen 1989, kada su petorica građana (T. Haverić, Z. Grebo, I. Lovrenović, M. Živanović, D. Međović) tražila od Skupštine SR BiH da vrati pravnu snagu Deklaraciji ZAVNOBiH-a o pravima građana BiH iz 1944, prvom bosanskom ustavu i dokumentu koji je, po mjeri modernog konstitucionalizma i zaslugom svoga glavnog tvorca Hamdije Ćemerlića, uspostavljao građanina kao osnovni politički subjekt“[1].
U trenutku kada je ova grupa zahtijevala povratak deklaracije ZAVNOBiH-a kao temeljnog akta bosanskohercegovačkog ustroja, koalicija tri nacionalne stranke je zagovarala etnokratski model o dogovoru naroda:
»Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima« (A. Izetbegović, Sjećanja, s. 78)[2].
Ono što je ključ razumijevanja modela države zasnovane na ideji o tome da je građanin osnovni temelj države, u povijesnom trenutku početka 1990-ih možemo posmatrati prvenstveno kao politički koncept otpora dominantnoj ideji o Bosni i Hercegovini, ali i kao jedan istinski univerzalistički zahtjev intelektualnog kruga koji je svoje stavove formirao na ustavno liberalnim ili socijaldemokratskim transformacijama dotadašnjeg socijalističkog jednopartijskog sistema. Ideja o tranziciji sa kolektivititeta radničke klase kao temelja ideologije sistema, na individualitet građanina kao novog temelja se postavljala kao progresivni iskorak u odnosu na tada pobjedničku ideju o zamjeni kolektiviteta (sa radničke klase na narod).
Međutim, kao i brojne ideje u Bosni i Hercegovini i ova o građaninu kao temelju političkog ustroja je počela da s vremenom gubi svoju suštinsku vrijednost, a dobiva isključivu simboličku vrijednost koja je danas obojena nekim drugim, manje univerzalnim, a više nacionalno ekskluzivnim nijansama. Željko Komšić 2006. godine dolazi na poziciju člana Predsjedništva BiH ispred SDP-a, a Stranka za BiH dotadašnji recidiv SDA-ovog koncepta predstavljanja naroda na talasu Silajdžićevih razmišljanja mijenja kurs i određuje se prema građanskom modelu „100% BiH“, koji zagovara ukidanje entitetskih i kantonalnih jedinica u BiH i građanski ustroj države. Ovakva transformacija u konceptu onoga što je razumijevano pod građanskom državom na mala vrata uvodi i svijest kod elite bošnjačkog naroda o tome da postoji demografska većina u BiH, a da im jedan univerzalistički i globalno potvrđen model liberalne demokratije otvara vrata za to.
Čitava scena građanskih političkih stranaka, od onih ekstremnih patriotskih linija poput Građanskog saveza i DF-a, ili najprogresivnijih pokreta poput Naše stranke, svoj narativ je zasnovala na petljanju između ove dvije ideje, neki manje, neki više. Bezbrojno moralisanje u javnom prostoru sa univerzalističke pozicije učestalo se poklapalo sa nacionalističkim slikama o budućnosti BiH. Svo to stapanje između bošnjačke nacionalne pozicije i univerzalističke ideje o građaninu kao temelju državnog sistema, kulminiralo je kada se SDA u svoj programskoj deklaraciji na Kongresu 2019. godine odredila kao građanska stranka, odnosno da je građanska BiH politički cilj, a povratak skoro pa socijalističkog ustava RBiH iz 1992. jedan od metoda za dostizanje tog političkog cilja.
Istovremeno, svi ovi politički faktori od SDA, preko Komšića do Benjamine Karić, zagovarajući građansku državu i deklarirajući se za nju, saglasni su u osporavanju ili ignorisanju zahtjeva građana za jednakost i isti status pred zakonom kada je u pitanju LGBTI+ skupina, a nisu nešto pretjerano ažurni ni prema drugim socijalno osjetljivim skupinama (Romi, osobe s invaliditetom, druge manjine itd.). Odatle je očito da je glavna svrha govora o građanskoj državi njen teritorijalni i realpolitički cilj dominacije nad teritorijom, umjesto postavljanja građanina individue u centar političkog sistema.
Građanska država za njih danas kao koncept ima dva ključna cilja: prvi cilj je deklarisanje da iza njihovih političkih zahtjeva stoji jedan univerzalistički princip zasnovan na temeljima liberalne demokratije i savremene europske ustavne države, a drugi je da to u njihovim glavama daje platformu za brojčanu prevlast i političku dominaciju na prostoru čitave Bosne i Hercegovine koju temelje na demografskoj slici.
Ideja otpora sa univerzalističkih pozicija početkom 90-ih godina transformisala se u jedan autentični model nacionalističkih stavova. Odnosno radi se sintetičkoj kombinaciji univerzalizma i nacionalizma. Tako da kada Komšić danas govori o građanskoj državi on zvuči univerzalno, a misli vrlo nacionalno i selektivno. Sve se to može jasno ogledati u simbolima koji danas u javnom prostoru podrazumijevaju građansku državu, a koji su do prije 20 godina bili ekskluzivno bošnjački nacionalni simboli (ljiljani, vojska itd.).
Sada se ovdje može postaviti objektivno pitanje: Da li je Željko Komšić liberalni nacionalist? Istinski, teško je odgovoriti na to, ali ako to posmatramo kroz ideju liberalnog kulturalizma Willa Kymlicke, onda on to nije. Kymlicka u temeljne zahtjeve koji se trebaju podstaviti pred liberalizam uključuje i zahtjev za nacionalnim priznavanjem i ostvarivanjem kao primarno dobro u pojedinčevom životu, a istovremeno se oslanjajući na održavanje i drugih zahtjeva liberalizma (sloboda izražavanja, političkog zastupanja, privređivanja…). Komšić sebe pokušava predstaviti „slijepim na razlike“, ali u suštini on u svojoj političkoj retorici svakodnevno pokazuje da nimalo nije slijep na razlike, te da za njega jasno postoje oni drugi u odnosu na one koji smo mi. Zapravo, kod njega su oni drugi mnogo jasniji, od onih koji smo mi. Klasični bošnjački nacionalizam svoj nacionalitet posmatra kroz prizmu zajedničkih bošnjačkih imena, religije, pa čak i krovne partije, a drugi su jasni, to su Srbi i Hrvati.
Komšićevski tip retuširanog i sekulariziranog nacionalizma nužno ne traži utemeljenje u genetičkim i kulturološkim osnovama, koliko traži utemeljenje u odnosu prema državi Bosni i Hercegovini. Tu je on našao plodno tlo, odnosno zajedničkog imenitelja koji je istopio kulturološke razlike među Bošnjacima, ali i nebošnjacima patriotima, a koje su obično bile utemeljenje u sekularnom/nesekularnom načinu života. Posljedica toga će biti i nestajanje kakvog-takvog pluralizma unutar bošnjačkog glasačkog tijela, s obzirom da je ideološki pluralizam već počeo da nestaje i sada sve postaje pitanje tehnomenadžerskog upravljačkog kapaciteta. Tako su se dva vida nacionalizma, državni bosanski nacionalizam i etnički bošnjački, sintetizirali pred navodnim univerzalističkim zahtjevima.
Odrastajući na ovom metodu djelovanja sintetiziranja univerzalnog i nacionalnog, Benjamina Karić nije kriva što je postala Benjamina Karić. Jednostavno, njeni potezi su dio jedne nove političke baštine u Bosni i Hercegovini, jednako kao što je i Ramo Isak njen najogoljeniji proizvod. Iz najboljih i najplemenitijih univerzalističkih namjera tu su baštinu stvorili Haverić, Grebo, Lovrenović i drugi, njenom ideološkom uronjavanju su kumovali Lagumdžija i Kojović, a u ovaj raspad su je transformisali Reuf Bajrović, Komšić, Silajdžić i Izetbegović. Zato danas imamo Benjaminu Karić ili Irfana Čengića koje ne možemo posmatrati kao klasične bošnjačke nacionaliste poput Harisa Zahiragića, već ih upravo moramo promatrati kroz ovaj sintetički zastrašujući model komšićevskog nacionalizma. A ko zna šta nam tek budućnost donosi.
Faris Šehović, Prometej.ba
[1] http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/tarik-haveric-2006-zasto-bih-nazalost-ne-moze-biti-gradjanska-demokratija-4083 [2] ibid.
