Biskupska sinoda o sinodalnosti: pogled unaprijed s perspektivom Drugog vatikanskog koncila
Franjo danas postavlja pred vjernike veliki izazov za treće tisućljeće: izgraditi sinodalnu Crkvu, temeljenu na sudjelovanju i suodgovornosti svih vjernika kao članova Božjeg naroda u stanju trajnog obraćenja i reforme
„Sinodalna Crkva svoje temelje polaže na priznanju zajedničkog dostojanstva koje proizlazi iz krštenja. To dostojanstvo čini sve koji ga prime sinovima i kćerima Božjim, članovima obitelji Božje. Kroz to postaju braćom i sestrama u Kristu, ispunjenima jednim Duhom i poslanima da zajedno obavljaju svoje poslanje” („Instrumentum laboris“)
Tri su temeljna načela upravljanja Crkvom: supsidijarnost, kolegijalnost i sinodalnost, i ona su potvrđena na Drugom vatikanskom ekumenskom koncilu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi „Lumen Gentium“. Na tom Koncilu korištena je slika „hodočasničkog Božjeg naroda“, koja je bila zamišljena kao biblijski bogatija vizija, jer je zamijenila viziju Crkve kao „nejednakog hijerarhijskog društva” (societas inaequalis hierarchica). Jedna (!) od osnovnih značajki koja opisuje prirodu Crkve je i zajedništvo, kako u duhovnom, strukturalnom tako i pravnom smislu. Svi vjernici, temeljem svoga krštenja, dijele zajedničku odgovornost za brigu o životu Crkve i njezinim različitim aspektima, uključujući proces razlučivanja unutar Crkve. Razlučivanje je djelo koje pripada cijeloj Crkvi i jedini je način da se ispuni Kristovo poslanje svećenstva i laika u jedinstvu. S obzirom na to da su svi vjernici članovi iste zajednice, oni također dijele zajedničku odgovornost, pri čemu se poštuju razlike u njihovim ulogama i nadležnostima. Mnogi u Crkvi radije okrivljuju svijet za svoje probleme nego da se podvrgnu temeljitoj samoanalizi. Sekularizam, konzumerizam, liberalizam, antiklerikalizam, kapitalizam i drugi “izmi” jednostavni su načini objašnjavanja neuspjeha Crkve.
Poseban aspekt, koji izražava zajednički karakter Crkve, jest sinodalni pristup, zagovaran od strane pape Franje. Taj pristup uključuje prepoznavanje suvremenih potreba i traženje mjesta Crkve u svijetu, čuvajući istovremeno njezinu vjeru i nauk nepromijenjenima. Papa Franjo vjeruje da sinodalnost može pomoći katolicima da prevladaju iskušenje vraćanja u izmišljenu slavnu prošlost. Sinodalnost ne podrazumijeva donošenje odluka na način sličan parlamentarnom procesu, već je proces koji uključuje slušanje Duha Svetoga i sposobnost prepoznavanja stvarnih potreba vjernika. Hijerarhijska (apostolska) struktura Crkve ne biva narušena tim procesom. O pitanjima koja su važna za Crkvu odlučuju dušobrižnici, poput biskupa na razini biskupije i župnika na razini župe. Sveukupno, sinodalnost predstavlja značajan dar za Crkvu, jer ističe njezinu zajedničku prirodu.
Papa Franjo je istaknuo da „svijet traži od Crkva jaču suradnju na svim područjima njezina poslanja. Upravo sinodalnost je put koji Bog očekuje od Crkve u trećem tisućljeću kako bi se ostvario model Crkve kao doma i škole zajedništva“. Ona proizlazi iz nauka i procesa Drugog vatikanskog koncila te se mora shvatiti kao „zajednički hod” – postizavanje suglasnosti – u vezi s obnovom započetom nakon Drugog vatikanskog koncila. Koncil je jasno izrazio svoju viziju u vezi s odnosom Crkve i svijeta:
„Da bi Crkva mogla izvršavati tu zadaću, dužnost joj je da u svako vrijeme (!) ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja. Tako će onda moći, na način kako odgovara svakom naraštaju, odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života i o njihovom međusobnom odnosu. Treba, dakle, upoznati i shvatiti (!) svijet u kojem živimo, njegova očekivanja, težnje i često dramatičan značaj“ („Gaudium et spes“ 4).
U objašnjavanju svojeg sinodalnog pristupa papa Franjo koristi motrište francuskog teologa Yvesa Congara, koji je svojedobno rekao: „Ne smijemo graditi drugu nego drugačiju Crkvu.“
Neprijeporno je da suvremenost postavlja stalne nove izazove i pitanja pred Crkvu zahtijevajući autentične odgovore, koji mogu zadovoljiti njeno poslanje. Postizavanje tog cilja zahtjeva široku perspektivu i otvorenost prema različitim načinima suočavanja s izazovima, umjesto ograničavanja na jedno jedino rješenje. Papa Franjo stoga naglašava da „sinodalnost, kao neizostavni element Crkve, pruža najprikladniji okvir za razumijevanje same hijerarhijske službe. Crkva i Sinoda su istoznačnice (opaska: ovakvo se razmišljanje demagoški iskorištava protiv pape Franje s tvrdnjom da mijenja definiciju Crkve!) utoliko što Crkva predstavlja zajedničko putovanje Božjeg stada kroz povijest prema susretu s Kristom Gospodinom…”
Papa Franjo postavlja sveobuhvatnu viziju, koja uključuje ponovno otkrivanje i produbljivanje misijske prirode i identiteta Crkve. Kršćani nisu pozvani samo vjerovati, već i djelovati. Prisutnost i služenje Crkve u svijetu bili bi posebno snažni kad bi svaki kršćanin mogao izreći:
„Moje poslanje, koje se sastoji u tome da budem usred naroda, nije dodatak ili tek jedan od mnogih trenutaka života. Naprotiv, to je nešto što ne mogu iščupati iz svoga bića, a da ne uništim samog sebe. Ja sam jedna misija na ovoj zemlji i upravo zbog toga i jesam na ovome svijetu. Moramo vidjeti da smo duboko označeni, štoviše opečašćeni tim poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, oživljavamo, tješimo, liječimo, oslobađamo” (papa Franjo u „Evangelii gaudium“).
Nažalost, koncept sinodalnosti žestoko se osporava i napada, čak i na na najvišim crkvenim razinama. Posebno su glasni neki kardinali i biskupi u SAD-u, gdje je nedavno objavljen žestoki protusinodalni propagandni pamflet, knjiga pod naslovom „Sinodalni proces je Pandorina kutija: 100 pitanja i odgovora“. Tiskana je u formatu pitanja i odgovora čak na 8 (!) jezika s očitim ciljem obezvrijeđivanja i potkopavanja nadolazeće Biskupske sinode o sinodalnosti. Jedan od autora te knjige, Plinio Correa de Oliveira, poznat po svojim kontroverznim stavovima, uključujući i one izražene u njegovoj knjizi „Indian Tribalism” u kojoj tvrdi da „Indijanac se ne može uspoređivati s ‘civiliziranim’ čovjekom koji je upoznat s privatnim vlasništvom, monogamnom i nerazrješivom obitelji.” Predgovor za knjigu koja se bavi Pandorinom kutijom, napisao je kardinal Raymond Burke, bivši nadbiskup Saint Louisa i bivši dužnosnik u Vatikanu. Burke je općenito smatran predvodnikom katoličkih konzervativaca i žestokim protivnikom pape Franje. Njegova pozicija često odražava nostalgiju za Crkvom koja možda nikada stvarno nije postojala, osim u njegovoj mašti.
U priopćenju koje je objavio izdavač knjige, iznesene su neistine i lažno je predstavljena predstojeća sinoda. Izdavač je objasnio „razloge“ za njeno objavljivanje iznoseći nebuloze: „Unatoč potencijalno revolucionarnom utjecaju, rasprava o ovoj Sinodi uglavnom je ostala ograničena na osobe unutar Crkve. Šira javnost malo zna o tome, a mi nastojimo popuniti tu prazninu objašnjavajući što je u pitanju. Postoji plan za reformu (!) Svete Majke Crkve koji, ako se provede do krajnjih posljedica, može dovesti do potkopavanja (!) njenih temelja.“
Izdavač tvrdi da postoji mnogo pitanja, koja opravdano (!) bude sumnju da bi nadolazeća Biskupska sinoda o sinodalnosti mogla biti svojevrsni trojanski konj, koji bi mogao dovesti do promjena u katoličkoj doktrini u vezi s moralom i seksualnošću. Oni tvrde da je trik prilično jednostavan, a sastoji se u korištenju privlačnih riječi koje imaju skriveni obrat, čime na kraju znače nešto drugo, možda čak i suprotno. Ukratko, knjiga izražava zabrinutost zbog moguće podložnosti duhu svijeta i opravdane strahove od eventualnog razvodnjavanja katoličke doktrine u vezi s moralom.
Kardinal Burke je u predgovoru napisao:
„Govori nam se da Crkvu koju ispovijedamo, u zajedništvu s našim precima u vjeri od vremena apostola, kao Jednu, Svetu, Katoličku i Apostolsku, sada treba definirati sinodalnošću, pojmom koji nema povijest u doktrini Crkve i za koji ne postoji razumna definicija. Sinodalnost i njen pridjev, sinodalni, postali su slogani iza kojih se krije revolucija (!) koja radi na radikalnoj promjeni samorazumijevanja Crkve, u skladu sa suvremenom ideologijom koja negira mnogo toga što je Crkva uvijek učila i prakticirala. To nije čisto teoretsko pitanje, jer je ideologija već nekoliko godina prakticirana u Crkvi u Njemačkoj, šireći široko zbunjenost i pogreške i njihov plod, podjelu – doista raskol – , na ozbiljnu štetu mnogih duša. S predstojećom Sinodom o Sinodalnosti, opravdano je bojati se da će ista konfuzija, pogreške i podjele zadesiti univerzalnu Crkvu. Zapravo, to se već počelo događati kroz pripremu Sinoda na lokalnoj razini.“
Sinodalnost je duboko ukorijenjena u katoličkoj tradiciji, kako ističe izvještaj Međunarodne teološke komisije „Sinodalnost u životu i poslanju Crkve” (2018.). Riječ „sinoda” je drevna i cijenjena u crkvenoj tradiciji i crpi svoje značenje iz temeljnih aspekata Božje Objave. No, onima koji se žestoko protive tekućem sinodalnom procesu, koji je započeo papa Franjo, sve to izgleda sasvim novo. To je djelomice posljedica problema s kolektivnim sjećanjem ili, točnije rečeno, neznanja o dugoj tradiciji Crkve. Tijekom posljednjih dvaju stoljeća, koncilski i sinodalni običaji zamijenjeni su izrazito papocentričnom verzijom katoličanstva. Sinodalnost nadilazi kolegijalnost kao praktičnu viziju za Crkvu. „Instrumentum laboris“ („Radni dokument“) pripremljen za sudionike Sinode ne opisuje sinodalnost kao teoriju, već kao „spremnost da se uđe u dinamiku konstruktivnog, poštovanja vrijednog i molitvenog govorenja, slušanja i dijaloga.” Radni dokument ne predstavlja nacrt konačnog dokumenta, koji bi sinodalna skupština trebala izmijeniti i usvojiti, već sadrži niz pitanja, koja odražavaju ona koja su se pojavila tijekom konzultacija diljem svijeta. Organizacijski odbor nije sastavio niz mogućih odgovora i nije se priklonio ni na jednu stranu u odnosu na neuralgična pitanja.
Ponajprije gotovo je za ne vjerovati da jedan kardinal izričaj da su Crkva i sinoda istoznačnice proglašava poništavanjem dosadašnjeg shvaćanja Crkve. Lažna je njegova tvrdnja da ne postoji definicija sinodalnosti i da nije povijesno utemeljena. Sveti Ivan Pavao II. je u knjizi „Ustanite, hajdemo“ (poglavlje „Sinode“!) podsjetio da je „sinoda bilo puno“, među ostalim, „o obitelji, o sakramentu ispovijedi i pomirenju, o ulozi laika u životu Crkve, o svećeničkoj formaciji, o biskupima …“ A kao krakovski nadbiskup je sazvao dijecezansku sinodu (1972.-1979.), koja je bila posvećena „zajednici mjesne Crkve“, te je „imala nemalo značenje za zajednicu vjernika“ vezano uz „svakodnevni život u vjeri u određenim društvenim i političkim okolnostima“. Bila je to uspjela sinoda na kojoj su „zajedno radili biskupi, svećenici i vjernici svjetovnjaci, svi zajedno“. Sinodu je dovršio kao papa. Dakle bila je to sinoda u malom predstojeće Biskupske sinode o sinodalnosti.
Burke u predgovoru sporne knjige izriče i tzv. „teoriju zavjere“ govoreći da su „sinodalnost i njezin pridjev ‘sinodalni’ postali slogani iza kojih se odvija revolucija (!) koja temeljito mijenja samo shvaćanje Crkve, sukladno suvremenoj ideologiji, koja poriče (!) mnogo onoga što je Crkva uvijek naučavala i prakticirala“. Međutim, ne obrazlaže u čemu se konkretno odražava ta revolucija, te koje su njezine ključne značajke, odnosno što se to negira u nauku Crkve putem promicanja ideje sinodalnosti. Iznosi olako paušalne izjave. Nažalost, nije na kardinalskoj razini usamljen u tom pogledu. Tako primjerice kardinal Gerhard Müller naziva sinodu „neprijateljskim preuzimanjem Crkve Isusa Krista“, ali ne kaže koje to mračne sile pokušavaju učiniti. A vatrogasac teksaški biskup Joseph Strickland, poznat po svojim teškim napadima na papu Franju, kritizira Sinodu u Rimu izjavljujući da je to „sinodalno smeće, koje jednostavno ne živi istinu.” Tvrdi da će sinoda otkriti tko su pravi raskolnici unutar Crkve.
Stravična je Burkeova izjava, koju slavodobitno donosi spomenuta knjiga: „Oni (?) sanjaju o drugoj Crkvi, koja nema nikakve veze s katoličkom vjerom … i žele zloupotrijebiti ovaj proces kako bi promijenili Katoličku Crkvu – ne samo u drugom smjeru, već u uništenje Katoličke Crkve.“ Burke smatra da papa Franjo riskira zbunjenost, pa čak i raskol vođenjem nadolazeće Biskupske sinode o Sinodalnosti. Iznosi neistinu kad tvrdi da je riječ sinodalnost „izraz koji nema povijest u doktrini Crkve i za koji ne postoji razumna definicija“. Sinodalnost je dobro dokumentirana u teološkim i povijesnim kontekstima, a detaljno je razrađena i obrazložena u dokumentu „Sinodalnosti u životu i poslanju Crkve“, koji je objavila Katolička teološka komisija 2018. godine. U tom su dokumentu izloženi povijesni i tradicionalni temelji sinodalnosti i objašnjeno je koliko je sinodalnost „bitna dimenzija Crkve“.
Kardinal Burke poziva u „pomoć“ glede obrane svojih tendencioznih tvrdnji, kao „svjedoka“ zbivanja u Crkvi u Njemačkoj. Pozivajući se na pokret poznat kao „Sinodalni put“, u kojem su crkveni lideri sudjelovali u konzultacijama s laicima i vjernicima između prosinca 2019. i ožujka 2023. godine, dokazuje da sinodalnost vodi „zbunjenosti i pogreškama te njihovom plodu – zapravo raskolu“. Međutim, njegova upotreba izmišljene analogije i tvrdnje koje proizlaze iz rezultata njemačkog „Sinodalnog puta“, koji zapravo nije ni bio sinoda, nisu osnovane glede predstojeće sinode za opću Crkvu. U knjizi se tvrdi da se „Nijemci tako pojavljuju kao ekstremna, iako artikulirana i utjecajna struja u širokom svemiru zagovornika sinodalnosti. Neke osobe (?), koje prate Vatikan, strahuju (?) da bi utjecaj njemačkih progresivaca mogao biti presudan u sinodalnom radu, kao što je to bio djelomično slučaj tijekom Drugog vatikanskog koncila, kada je Rajna uticala u Tiber.“ Ova tvrdnja sugerira zabrinutost da bi njemački progresivci mogli imati značajan utjecaj na globalni sinodalni proces, slično kako su imali tijekom Drugog vatikanskog koncila. Međutim, pitanje utjecaja njemačkih progresivaca na cijelu Crkvu je kompleksno i otvoreno za raspravu. Važno je napomenuti da sinodalnost kao takva nije nužno izvor zbunjenosti, pogrešaka ili podjela, već je metoda koja omogućuje šire sudjelovanje i donošenje odluka u Crkvi. Izazovi i rizici koji se javljaju u procesu sinodalnosti mogu biti rezultat različitih čimbenika, uključujući različite interpretacije i primjenu sinodalnosti u različitim kontekstima.
Papa Franjo je izrazio svoju zabrinutost i rekao da njemački proces nije ni koristan ni ozbiljan i napravio jasnu kontrastnu usporedbu između njemačkog „Sinodalnog puta“ i univerzalne Biskupske sinode o sinodalnosti, koja će kulminirati s dvije velike sjednice u Rimu u listopadu ove i sljedeće godine. Govoreći o njemačkom „Sinodalnom putu“, papa je rekao: „Ovdje postoji opasnost da nešto vrlo, vrlo ideološko procuri. Kad se ideologija umiješa u crkvene procese, Duh Sveti odlazi kući, jer ideologija nadjačava Duha Svetoga.” Rekao je da je cilj globalne sinode „pomoći tom više elitističkom (njemačkom) putu da ne završi loše na neki način, već da bude integriran u Crkvu.” Papa Franjo je obavijestio biskupa Georga Bätzinga da njemački proces ne smije ići dalje, Sveta Stolica je objavila pismo koje navodi da Crkva u Njemačkoj nema ovlasti za uspostavu stalnog sinodalnog vijeća, koje bi ju nadziralo Crkvu. Pismo je službeno odobrio Papa Franjo. Usto Sveta je Stolica 21.7.2022. objavila i Deklaraciju u kojoj stoji: „Sinodalni put nema ovlasti obvezivati biskupe i vjernike da prihvate nove oblike upravljanja i nove smjernice doktrine i morala.“ U svjetlu ovih izjava i postupaka jasno je da je pozivanje na „Sinodalni put“, kako bi se obezvrijedila „Sinoda o sinodalnosti“ nije opravdano, jer konačnu riječ ovdje ima samo papa Franjo.
Kardinal Walter Kasper, njemački teolog blizak papi Franji, upozorio je u lipnju 2022. godine da je njemački proces u opasnosti od „samouništenja“, ako ne uzme u obzir primjedbe koje su iznijeli velik broj biskupa širom svijeta: u travnju je više od 100 kardinala i biskupa iz različitih dijelova svijeta objavilo „bratsko otvoreno pismo” njemačkim biskupima, upozoravajući da opsežne promjene u naučavanju Crkve, koje zagovara ovaj proces potencijalno mogu rezultirati raskolom.
Tijekom konferencije za novinare u zrakoplovu na povratku iz posjeta Mongoliji, papa Franjo je upitan što misli o knjizi, koju svesrdno podržava kardinal Burke. Odgovorio je: „Ako sežeš do korijena ovih ideja, naći ćeš ideologije. One brane ‘doktrinu’, doktrinu poput destilirane vode koja nema okus i nije prava katolička doktrina.” Nešto slično kazao je i govoreći isusovcima u Portugalu. Naglasio je da njegovi kritičari u SAD-u zamjenjuju doktrinu ideologijom i zaboravljaju da je prava doktrina živa stvar koja se razvija. „Pogrešno je gledati na Crkvenu doktrinu kao monolitnu. … No, neki ljudi povlače se unatrag; kreću unatrag; oni su ono što ja zovem ‘indietristi’ (ljudi koji gledaju unatrag!). Kad se povlačite unatrag, stvarate nešto zatvoreno, odvojeno od korijena Crkve i gubite esenciju objave.” A na povratku iz Kanade je rekao: „Crkva koja ne razvija svoje razmišljanje na eklezijalni način je Crkva koja ide unatrag. … To je problem današnjice i mnogih koji se nazivaju tradicionalnima. Ne, nisu tradicionalni, oni su ljudi koji gledaju unatrag, idu unatrag.“ Tom je prilikom citirao pokojnog Jaroslava Pelikana, povjesničara kršćanstva, koji je jednom napisao: „Tradicija je živa vjera mrtvih, tradicionalizam je mrtva vjera živih.” Papa tvrdi da pravo razumijevanje tradicije opskrbljuje Crkvu sposobnošću svjedočenja Evanđelju u novim kontekstima. Prava reforma pitanje je dubljeg pronicanja u tradiciju kako bi se moglo napredovati. Papa je naglasio da je „dogma, moralnost, uvijek na putu razvoja” i citirao svetog Vincenta iz Lérinsa, monaha iz petog stoljeća i autora koji je tvrdio da se doktrina razvija kroz konsolidaciju i proširenje. To je ideja koju je razvio sveti Ivan Pavao II. u svojem radu o razvoju doktrine (npr. u „Veritatis splendor“, br. 28). Iako se ta istina ne mijenja, formulacije ili artikulacije te istine mogu se razvijati.
Sinodalnost je za mnoge možda nova koncepcija, no nije nepoznata u dugoj i bogatoj tradiciji Crkve. Papa Franjo danas postavlja pred vjernike veliki izazov za treće tisućljeće: izgraditi sinodalnu Crkvu, temeljenu na sudjelovanju i suodgovornosti svih vjernika kao članova Božjeg naroda u stanju trajnog obraćenja i reforme. Nevjerojatno je, da netko unutar Crkve, posebice među visoko pozicioniranim osobama, može biti protiv takvog stajališta i svojim ružnim napadima na Papu uzburk(e)avati i sablažnjavati vjernike. Sinoidalnost, koju zagovara papa Franjo, nije kapitulacija Crkve pred svijetom. Neki katolici i dalje zadržavaju sliku Crkve kao societas perfecta, dvoslojne organizacije sastavljene od vođa (ecclesia docens) i onih koji su vođeni (ecclesia discens). Osnovna je pretpostavka da je Crkva istinska ljudska zajednica, gdje se članovi međusobno poznaju i odnose kao braća i sestre po krštenju. Samo stvarne zajednice mogu vjerodostojno prikazati narav Crkve. Radi se o dijalogu između katolika, koji predstavljaju različite perspektive i modele, s fokusom na ponovno razmatranje tih tema u novom povijesnom kontekstu i rad na pastoralno učinkovitijim načinima suočavanja s ozbiljnim izazovima, koji se pojavljuju u katoličkoj moralnoj teologiji i pastoralnoj službi.
Oni koji kritiziraju papu Franju zbog njegova sinodalnog pristupa ne čine to jer se boje da će sinodalnost propasti. Plaše se da će uspjeti. Ti desni ekstremisti prepoznaju da većina katolika voli papu Franju. Oni su lovci na herezu, koji su toliko dugo gledali na svijet kroz jednu vrstu leće da više ne mogu od svojih naočala razlikovati stvarnost. Napori da se potakne otpor prema Sinodi, te općenito napadi na papu Franju, „zloćudni su tumor” u Crkvi, koji se stvara zahvaljujući značajnim financijskim sredstvima.
S druge strane, neki katolički segmenti, posebno u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država, gledaju već prema budućem papi (nakon Franje) kako bi ponovno uspostavili ravnotežu u „otvaranjima” Crkve. Fokus je usmjeren na budućeg papu, odnosno stvara se ozračje za buduću konklavu. Teži se utjecati izvana na konklavu, koristeći masu informacija, koje stvaraju nepovjerenje prema jednom ili drugom kandidatu.
Sve u svemu: „Sinodalnost, dakle, upućuje na susret, razmjenu vijesti, razgovor, diskusiju, dijalog o pojedinoj temi s namjerom prihvaćanja rješenja za koja se postiže suglasnost, konsenzus, svih ili većega broja sudionika, na dobro ne samo prisutnih nego svih onih koje oni predstavljaju, sveopće zajednice“, napisao je u svojoj knjizi „Sinodalnost – novi dinamizam“ nadbiskup Nikola Eterović, danas papinski nuncij u Njemačkoj. Dobronamjerna osoba će iz izjava pape Franje, te iz pisanih materijala jasno shvatiti da će Sinoda raspravljati o strategijama, a ne o promjenama u doktrini. Treba vjerovati Papi na riječ.
Krešimir Cerovac, polis.ba
*Povezano: Papa Franjo odgovorio na “dubia” petorice kardinala
