I migrant i sinodalac dovode se u stanje ranjivosti jer vjeruju da je to put u ispunjeniji život. Oslobađaju se svojih tereta, koliko god dragocjeni bili, kako ne bi potonuli u oluji i kako bi kasnije primili nešto više od onoga što su imali. Oba putovanja, ukoliko žele biti uspješna, uključuju ozbiljnost, poniznost i povjerenje. I, iznad svega, nadu
Posljednjih su dana aktualne dvije važne teme koje nadilaze dnevno-političku razinu. Prva je migrantska kriza, drama koja ponovno doživljava zaplet kako na granicama naše regije, tako i na Mediteranu, u Njemačkoj i u SAD-u. Druga je opća skupština Biskupske sinode koja uskoro donosi kulminaciju sinodskog procesa koji u Katoličkoj crkvi intenzivno traje već dvije godine. Naizgled prilično različite, teme su ipak intenzivno povezane: vežu ih polazište, poteškoće, dubioze, devijacije i epilozi. Takva simbiotska povezanost migracija i sinode puno otkriva o naravi ova dva fenomena, ali i o nama, o načinu kako pristupamo stvarnosti, o našim sposobnostima, željama i nadama, ali i strahovima, nesigurnostima, limitima. U tom su smislu ovi fenomeni jedan dobar ispit savjesti, indikator koji nam pokazuje gdje se nalazimo, koliko daleko od svojih izvora i ideala.
Prema etimologiji su migranti oni koji se kreću, a sinodalci oni koji zajedno putuju. Ključni čimbenik svakog većeg putovanja je nada, koja se pak sastoji u vjeri kako će ta migracija rezultirati ulaskom u novu, bolju stvarnost. Nada i vjera rezultiraju hrabrošću i aktivnošću. Alternativa tome je skrivanje, umjesto migriranja ostati na mjestu u nadi kako će se stvarnost sama po sebi korigirati. Migracija je, pak, skup i rizičan pothvat. Ona fizička redovito podrazumijeva rasprodaju čitave imovine i tegobno putovanje u dobrostojeće zemlje. Ona sinodska podrazumijeva stavljanje svojih mišljenja, stavova, svoje vjerničke intime, na zajednički stol s drugima, kako bi se od njih primilo više nego se ima. Zajedničko razlučivanje, koje je temelj sinodske metodologije, podrazumijeva naime duboko uzajamno povjerenje, poput onoga koje osjećaju suputnici, znajući da se moraju jedan na drugoga osloniti. Nasuprot javne debate u kojoj svaki putnik vesla sam, najčešće u suprotnom smjeru od sugovornika, kod duhovnog razlučivanja se vesla zajedno, i čamac se tada kreće. Stoga se i migrant i sinodalac dovode u stanje ranjivosti jer vjeruju da je to put u ispunjeniji život. Oslobađaju se svojih tereta, koliko god dragocjeni bili, kako ne bi potonuli u oluji i kako bi kasnije primili nešto više od onoga što su imali. Oba putovanja, ukoliko žele biti uspješna, uključuju ozbiljnost, poniznost i povjerenje. I, iznad svega, nadu.
„Nada pak ne postiđuje“, reći će Pavao. Ipak, nada migranata i sinode nailazi na protivljenja. I to unisona, zapanjujuće složna. Obje se stvarnosti optužuju za nametanje “inkluzivnosti”, za uključivost koja je nepromišljena i opasna, koja pod egidom dobronamjernosti donosi katastrofalne posljedice. Kod migracija nas ta radikalna inkluzivnost dovodi do zamjene stanovništva i raspada zapadnog sustava vrijednosti, a kod sinode do sekularizacije, odricanja od tradicije i od svega što bi nekoga moglo uvrijediti. Kao što su nekontrolirano primajući migrante neki veći gradovi svoje četvrti pretvorili u no-go zone, tako će i sinoda u želji da se svidi nekatolicima otjerati iz ionako polupraznih crkava ono malo vjernika. Dok nam migranti otimaju nacionalni identitet, sinodalci prodaju katolički identitet za male novce. Zato straši već i blaža verzija inkluzivnosti, koja bi podrazumijevala bilo kakve dodatne ustupke u smjeru razrjeđivanja vjere. Već su i dosadašnji ustupci bili pogubni, a sada se spremaju još veći. Dok su Rahnerovi „anonimni kršćani“ ugasili žar evangelizacije, a narodni jezik u liturgiji ugušio mističnost obreda, dotle su permisivne migrantske politike od starosjedilaca napravile nevidljive anonimce, dopuštajući istovremeno migrantima da, bez da uče lokalni jezik, iskorištavaju socijalne beneficije i nameću svoju kulturu, religiju i obrasce ponašanja. Crkva gubi vjeru i pretvara se u NGO sa socijalnim projektima, a država gubi identitet i postaje multi-kulti laboratorij koji je darvinistički uređen i gdje će migranti brzo prevladati. Sav taj mentalitet dobrodošlice, otvorenosti i solidarnosti u oba je slučaja rezultirao da smo bili prevareni, izrugani i izgurani. Dok se govoreći o sinodi upire prstom u protestante i anglikance kako bi se pokazalo gdje to vodi, sablast migracija jesu Lampedusa i Lezbos, ali i London u kojem bijelci više nisu većina, kao i neintegrirana djeca i unuci migranata u Parizu, Bruxellesu, Stockholmu…
Ova defetistička univočnost brine jer implicira jalovost politike i teologije u suočavanju s ključnim problemima današnjice, kao i frustraciju koja iz te jalovosti proizlazi. Frustraciju povećava činjenica da se ne nude razborite alternative, već tek one koje simplificiraju i ignoriraju kompleksnost svijeta u kojem živimo. Nemoguće se je zatvoriti i spriječiti migracije; za to je uostalom prekasno, kao što je nemoguće ignorirati krizu vjere i misliti da će se ona po inerciji razriješiti. S margina dolaze radikalni prijedlozi izolacionizma i analognog mu sektaštva, ali takva rješenja nisu u tradiciji naših društava, niti naše Crkve. To pak da su frustracije tako kompatibilne pokazuje da su se teologija i politika prožele, i taj spoj nije donio ploda. Valjalo bi se stoga vratiti na tvorničke postavke i prisjetiti da država funkcionira na principu demokracije, poželjno supsidijarne, a Crkva na autoritetu učiteljstva, poželjno vođenog nepogrešivošću sensusa fidei. Danas je u Crkvi prisutno mnogo lobiranja, koji jest demokratski mehanizam, ali ovdje potenciran strahom a ne evanđeljem, dok je u politiku ušlo previše afektivnosti koja nije moralno reflektirana, i time nije kršćanska. I premda je neupitno kako će odgovorni kršćanin željeti implementirati kršćanske vrijednosti u demokratski sustav, povratni impuls ukoliko nije kontroliran postaje destruktivan. Politika se tada pretvara u populizam, a vjera u manihejstvo, oboje defenzivni i usmjereni na zaštitu od maglovitih neprijatelja. Konkretno, kako je upozorio papa Franjo u svom prvom intervjuu za Civiltà Cattolica, vjera se reducira na pitanja pobačaja, gay brakova i kontracepcije, kao da ona stoji ili pada na tome. Zapravo, kršćanstvo stoji ili pada na prilično drugačijim temeljima. Njih se može pojednostaviti kroz tri stupa, sva tri važna za pitanje migracija i sinode. Prvi je jednakost svih ljudi u dostojanstvu (djeca smo Božja), drugi je posvećenje svijeta (inkarnacija i otkupljenje), treći univerzalnost Crkve (katoličanstvo). Ekvivalentno tome pripremni dokument sinode govori o tri nosive osi sinodalne Crkve: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Zajedništvo je moguće samo u ravnopravnosti, sudjelovanje u okolnostima koje čovjeka afirmiraju, a poslanje u svijetu gdje nismo usmjereni samo na sebe i svoje.
Osoba koja ove temelje shvaća ozbiljno ne može biti indiferentna spram položaja suvremenih migranata. Prema podacima Svjetske banke, trenutno 648 milijuna ljudi, odnosno oko 8% svjetske populacije, živi u uvjetima ekstremnog siromaštva, što prema današnjim standardima znači da žive s manje od 2,15 dolara dnevno. Više od 2.500 migranata je dosad umrlo ili nestalo na Mediteranu tijekom 2023. godine, kažu podaci UNHCR-a. Ovi ljudi nisu po prirodi stvoreni kao manje vrijedni, uslijed čega bi im se moglo negirati zahtjev za dostojanstvenijim životom. Ključno pitanje je koliko prihvaćanje tog njihovog zahtjeva treba ići nauštrb našeg zapadnjačkog zahtjeva za identitetom, kulturom, tradicijom i materijalnim blagostanjem. Kršćani tu prilično jasne smjerokaze nalaze na druga dva stupa. Inkarnacija i otkupljenje obnavljaju izvornu Božju tezu o dobroti svijeta koji je stvorio. Time je afirmirana mogućnost suživota, sudjelovanja, sjedenja za zajedničkim stolom, ma koliko različiti bili i ma koliko nam povijesni odnosi bili opterećeni. Stvoren je tako ontološki optimizam, koji ne ignorira prijetnju, ali je uvjeren kako se ona može nadvladati. „Raširi prostor svojega šatora!“, kako poziva nadnaslov radnoga dokumenta za kontinentalnu fazu sinode, stoga je vjernički imperativ. Mnogi su vidjeli ugrozu i apokalipsu u trenutcima kada se društveni šator širio na žene, osobe s poteškoćama u razvoju, na etničke i seksualne manjine, kao i na opozicijske stranke, no ta su širenja donijela dobre plodove društvu u cjelini, čineći ga solidarnijim, efikasnijim i generalno moralnijim.
Treći stup nas podsjeća da je Crkva univerzalna, poslana svima, napose onima na granicama koji svoju pripadnost najmanje osjećaju. Budući da Crkva „Božjom snagom vidljivo raste u svijetu“ (Lumen gentium, 3), pozvana je oslanjati se na tu snagu i iz nje crpiti svoje poslanje, impuls rasta. Božja snaga je u Kristu manifestirana kao ona koja privilegira malene, bijedne, siromašne, bolesne, marginalizirane. Poslanje Crkve ne može biti „čisto antropocentrički usmjereno“ i „svedeno na razinu čisto vremenite svrhe“, ali „postoji duboka povezanost između evangelizacije i promicanja čovjeka, odnosno između evangelizacije i razvoja, oslobođenja“ (Evangelii nuntiandi, 31-32). Vrlo konkretne oblike poslanja predlagala je prije više od pola stoljeća enciklika Populorum progressio pape Pavla VI., koji je, veli sadašnji Papa, zapravo bio onaj koji je započeo sinodski proces. Ta je enciklika pozivala na „izgradnju svijeta u kojem će svaki čovjek, bez obzira na rasu, vjeru i nacionalnost, moći živjeti punim ljudskim životom“, a koraci koji su s tim ciljem predloženi su i danas aktualni: povisiti poreze kako bi se pojačali napori u korist razvoja nerazvijenih, dragovoljno skuplje plaćati proizvode koji su proizvedeni u skladu s normama odgovornog poslovanja, podupirati vlastitim novcem pothvate u korist siromašnih, potaknuti mlade u bogatim zemljama da napuste vlastitu zemlju kako bi pomogli u rastu siromašnih naroda. (br. 47).
Nisu u ovih pola stoljeća prijedlozi pape Pavla VI. naišli na velik odjek, no migranti i sinoda su ih ponovno aktualizirali povećavajući ulog kojem vjerski život mora parirati. Kršćanstvo koje se svodi na individualna iskustva transcendentnoga i/ili na prihvaćanje skupa vjerovanja, jest blijedo i jalovo u susretu s izazovima globaliziranog svijeta. Budućnost će tražiti angažiranog kršćanina, ali ne onoga koji je svjetovne ideologije preobukao u kostim vjere. Angažirani kršćanin će se morati suočiti sa sablazni inkluzivnosti, dijeljenja onoga što ima s drugima, na načine koje je predložio papa Pavao VI. Kao što se Bog kenozom ispraznio od božanske slave, put kršćanstva je ne živjeti za sebe, ali niti jednostavno za druge, već za Boga (Rim 14,7-8), ulazeći u Božju logiku uskrsnuća. Ta logika nadilazi kategorije lijevog i desnog, bazirajući se na djelovanju Duha koji nadahnjuje povjerenje i potiče na zauzetu nadu. Tko ne vjeruje u djelovanje Duha, piše Papin biograf Austen Ivereigh, taj ne može shvatiti sinodalnost (Hearing the Spirit in the Assembly of the People: Pope Francis’s Vision of Synodality, 359). Ta pneumatološka rekonfiguracija Crkve zapravo je povrat na ono temeljno uvjerenje: „Stvoritelj nas ne napušta, on nikada ne posustaje u svojem planu ljubavi, ne kaje se što nas je stvorio. Čovječanstvo je još uvijek sposobno raditi zajedno na izgrađivanju našega zajedničkog doma“ (Laudato si’, 13). Sinodski odgovor na migracije je zato, kao i svako putovanje, obilježen nadom. Ta se nada krijepi vjerom, prakticiranjem snage zajedništva, mentalitetom poslanja. Putna nada je konkretna, ima u vidu jasan cilj, ali jasno vidi i razloge zašto se na put kreće. Zato i nada sinode ne smije biti naivna, ne treba bježati od poteškoća, niti si postavljati nerealne ciljeve. No, na put ne kreće onaj tko sumnja u sebe i svoje sposobnosti. U zapadnim zemljama Crkva već provodi ogromne projekte u smjeru integracije migranata i angažmana lokalnih vjernika za pomoć potrebitima. Crkva je danas jedan od glavnih promotora legalnih puteva za migrante, čime se smanjuju pogibanja na putu, staje se na kraj krijumčarima i omogućava onima najugroženijima da migriraju. Valja se nadati kako će sinoda ražariti ova poslanja, razviti ih, konkretizirati i amplificirati.
Trenutak kada se činilo da se nada gubi, najkritičniji moment ovogodišnje migrantske krize, zbio se sredinom rujna, kada je na Lampedusu, otočić koji nastanjuje oko 6.000 stanovnika, u 48 sati pristiglo 7.000 migranata. Ta naoko apokaliptična situacija izazvala je lavine komentara i najave oštrih mjera: produženje detencijskog pritvora, involviranje vojske i poziv UN-u i NATO-u da se involviraju u sprječavanju kretanja plovila s migrantima iz sjeverne Afrike. Organizacije koje se u Italiji skrbe o migrantima ukazale su pak da, premda se od početka ove godine na talijanske obale iskrcalo 124.000 migranata, prošle godine je bez većih problema ugošćeno 170.000 Ukrajinaca koji, za razliku od afričkih migranata, uglavnom namjeravaju ostati u Italiji. Povjerenje i nada, naime, uvijek počivaju na informiranosti i razboritosti. Ne treba zanemariti ni činjenicu da neorganiziranost u prihvatu izbjeglica politički koristi onim grupacijama koje se mogu prezentirati kao zaštitnici stabilnosti i branitelji suvereniteta, pa je upitno koliko su im u interesu stabilnost i zaštićeni suverenitet. Kaos je njihova najvrjednija valuta, neukrotivi migranti su im proteini kojima razvijaju svoje bicepse. Jednako su tako ideološke borbe nužne onim kršćanima koji bez njih gube raison d’etre. Onaj čiji se vjerski angažman svodi na zaštitu jednog skupa vrijednosti mora taj skup na ovaj ili onaj način održati ugroženim raznim presizanjima. Takvi su obrambeni mehanizmi vjere i politike.
Suvremene migracije zapravo demaskiraju te obrambene mehanizme. Pokazuje se da nema dovoljno visokog zida koji će migrante zaustaviti, niti je u kršćanstvu prikladno tražiti sredstvo za povratak u ancien régime. Ovo razgolićavanje rezultira s nemoći, strahom i srdžbom. To su svakako osjećaji koje pri sinodskom razlučivanju treba uvažiti, ali i znati da oni pripadaju kategoriji indikatora koji ukazuju na manjak ili privremeni neuspjeh onih plodova Duha do kojih tek valja doći: povjerenje, mir, sloboda, nenavezanost, zajedništvo, nada, entuzijazam… Naime, temeljno načelo razlučivanja je ne djelovati potaknuti osjećajima koji spadaju u kategoriju dezolacije (Duhovne vježbe, 318). Stoga pri razlučivanju ne možemo ostati na nemoći, srdžbi i strahu, a još manje djelovati nošeni tim osjećajima. Naprotiv, njihova težina treba nas potaknuti na nova, kreativna rješenja koja će naći utjehu Duha. Metoda razlučivanja tako oslobađa od mentaliteta viktimizacije, kao i od svjetonazora koji se fokusira samo na opasnosti i neuspjehe. Razlučivanju je zapravo strano joj je svako ideološko utaborivanje. Obilježje Duha je hod, putovanje ili, Franjinim riječima, „hodočasnička hermeneutika“ (Govor vjernicima Rimske nadbiskupije, 18.9.2021.). Sablazan inkluzivnosti stoga nije samo u dijeljenju vlastitog, već i umijeću primanja tuđeg. Inkluzivnost podrazumijeva saslušati, probaviti, osjetiti i ono što protivnik mojih ideja tvrdi. Diskurzivni impuls koji takvo razlučivanje unosi brana je svakoj autoritarnosti na kojoj počiva antimigrantski sentiment.
Kako migrantski lonac već dobrano kipti, a sinoda pokazuje da nema povratka na staru samodovoljnu Crkvu, prilika je za svojevrsnu katarzu, za kierkegaardski skok vjere temeljen na povjerenju. Potrebno je povratiti entuzijazam i nadu, te odbaciti logiku straha koja vodi u čangrizavu pasivnost. Crkva se sinodom želi otvoriti i postati bliža onima kojima je potrebna, ali sve to slušajući Duha, pazeći da otvaranje i inkluzivnost ne budu svedeni na teoriju ili na uski karizmatični krug. Društvo se pak kroz migrantsku krizu također može otvoriti, proširiti pozornicu s novim protagonistima. Ne zaboravljajući pogreške starih migracija koje su zanemarile integraciju, društvo može rasti u samosvijesti, ravnopravnosti i koheziji. Pomladiti vjeru i revitalizirati društvenu koheziju, to su ciljevi koji bi doveli do uspješnog epiloga sinode i migrantske krize. Put do tih ciljeva je isti, podrazumijeva naporno veslanje. Ukoliko se kao društvo i kao Crkva istreniramo bar malo u zajedništvu, sudjelovanju i mentalitetu poslanja, to će veslanje biti složno i naš će čamac zaploviti u neslućene dubine.
Stanko Perica
polis.ba
