Brojne “teorije zavjere” kao da ilustruju sve veću sigurnost bošnjačke javnosti da istaknuti Bošnjaci nemaju luksuz umiranja prirodnom smrću.
Piše: Muharem BAZDULJ
Oslobođenje
Malo u čitanju, da ne kažem baš – u životu, ima ljepših stvari od vraćanja Schopenhaueru. Koliko god da je mračan, morbidan i pesimističan, ovaj filozof toliko lijepo i ubjedljivo piše da čitalac ima skoro fiziološko zadovoljstvo u suočavanju sa neprijatnim istinama.
Trebao bi mi tekst mnogo duži od ovog i žanrovski sasvim drukčiji da barem ovlašno nabrojim sve u čemu je Schopenhauer genijalan, ali mi ovdje kao uvod treba baš jedna njegova “minijatura”. U njegovoj božanstvenoj “filozofskoj simfoniji” ima detalja što su toliko očit plod nekakvog bizarnog voluntarizma da ih čitalac odmah zavoli. (Uostalom, onaj koji je smisao svijeta projektovao u volju, ima svako pravo na – voluntarizam.) Kaže, dakle, Schopenhauer da bi čovjek po prirodi stvari trebao živjeti tačno stotinu godina, da toliko treba da starost kao takva iscijedi sav život iz organizma, no da zarad silnih boljki i nedaća vrlo mali broj ljudi zaista doživi stotu.
Onaj koji umre s navršenih sto godina, veli Schopenhauer, taj je zaista umro prirodnom smrću, a svaku raniju smrt valja nam, makar u simboličnom smislu, smatrati nasilnom.
Ne bih rekao da je Schopenhauer ikad bio plaho popularan među Bošnjacima. Kod njih se uglavnom zapadni filozofi gradiraju po tome koliko su lijepo mislili o islamu, a Schopenhauer je mrzio monoteizam i tvrdio kako je religija što je više monoteistička to više besmislena. Hrišćanstvo su, po njemu, koliko-toliko iskupljivali Trojstvo, Gospa i kult svetaca kao prihvatljiva varijanta paganizma.
Za islam, međutim, nije imao lijepih riječi (za razliku od Nietzschea, njegovog najslavnijeg učenika). Pojedini ugledni Bošnjaci su, međutim, i bez čitanja Schopenhauera, usvojili njegovu ideju da nema prirodne smrti dok se ne doživi stota, naročito ako su umrli istaknuti Bošnjaci. Senad Avdić je ovih dana na sebi svojstven kolokvijalno-šarmantan način podsjetio na cijeli niz ličnosti iz “javnog, političkog i kulturnog života” Bošnjaka u dvadesetom stoljeću, a da se o njima širi fama da su likvidirani: Mehmed Spaho, Džemal Bijedić, Mak Dizdar, Skender Kulenović, Hamdija Pozderac.
Prvog je, navodno, otrovao nekakav konobar, drugi je poginuo u avionskoj nesreći koja, je li, nije bila nesreća, nego atentat, trećem su namjestili medijsku hajku jer su znali da ima slabo srce, pa su ga tako ubili, četvrtom su u sličnim zdravstvenim okolnostima najprije slagali da je osvojio najvažniju književnu nagradu u zemlji, a onda mu okrutno saopštili da ipak nije, što ga je, naravno, ubilo, a što se tiče petog, Avdić navodi kako se Hasan Čengić javno poziva na “rekla-kazala mahalska naklapanja i na slučajne svjedoke iz bolnice u kojoj je (već ubijeni?) Pozderac umro”.
Pišem zapravo ovaj tekst da bih skrenuo pažnju na još jedan mit u nastajanju. Sve je više glasova prema kojima ni Mehmed Handžić nije umro prirodnom smrću nego je, brate, ubijen. Zna se da je Handžić kao ugledan građanin endehazijskog Sarajeva imao relativno banalan zdravstveni problem s bruhom zbog koga je operisan. Umro je u bolnici, nakon operacije, od tromboze 26. jula 1944. godine. Takva vrsta postoperativnih komplikacija nije u to vrijeme bila pretjerano rijetka.
Čovjek je bio mlad, ali i mladi ljudi umiru od postoperativnih komplikacija. U svom “Sarajevskom nekrologiju” Alija Nametak nigdje ne insinuira da je bilo ičega sumnjivog u Handžićevoj smrti i jedino se prisjeća kako je tražio da mu tabut nose na rukama, “ali se odustalo od toga zbog opasnosti bombardiranja, koje je onda svakodnevno prijetilo, a u nekoliko navrata su anglo-američki bombarderi bacali onda bombe i na Sarajevo i na Alipašin most.”
Ne lezi vraže, međutim, ovih dana će nas braća Latići udruženo izvesti na pravi put i saopštiti nam pravu istinu o Handžićevom kraju. Čujmo prvo Džemaludina Latića: “Svjestan manipulacija jednog agenta Treće internacionale jevrejskog porijekla, po imenu Josip Broz, zvani Tito, Mehmed-ef. Handžić, začetnik čuvenih muslimanskih rezolucija protiv ustaških zločina i prvi glas na evropskom tlu protiv diktature u Hitlerovom Trećem rajhu, sredinom rata, kada je vidio da će bh. muslimani otići za tim manipulatorom iz Treće internacionale, molio je dragog Allaha, dž.š., da ga uzme prije nego što njegov narod padne u njegove zamke (prema kazivanju h. hafiza Halid-ef. Hadžimulića). Mehmed-ef. je pozivao: I povratite se Gospodaru svome i poslušni Mu budite prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti! (Kur’an, 39, 54.) Bošnjaci ga nisu čuli! Titoisti su ga ubili 1944. g.!”
U svom pak recentnom obračunu sa (fantomskom) “bošnjačkom ljevicom”, a povodom medijskih polemika oko imenovanja jedne sarajevske škole u čast Mustafe Busuladžića, Nedžad Latić gromko poručuje: “Bošnjačka ljevica nema jedne društvene ili političke misli koja bi bila ravna samo jednom Mustafinom ili Handžićevom tekstu, mada nijedan od ovih naših ulemanskih dragulja nije doživio 40. godinu: Handžića su tajno ubili u 39., a Mustafu u 31. godini života!” Ima nekog filmskog potencijala u ovoj fantazmagoriji o partizanskim ilegalcima koji podmuklo ubijaju Mehmeda Handžića dok se u bolnici oporavlja od operacije (“Valter brani Sarajevo 2”).
Šalu na stranu, kome iz ova dva citata nije jasno dokle se došlo u postratnom “razvlačenju pameti”, taj pameti nikad i neće doći.
