Ukoliko želite gledati kako vam djeca odrastaju o ovoj zemlji, dignite zadnjice sa kauča!

Dužan si zbog budućnosti svoje porodice da poduzimaš i utičeš na stvari

Autor: Elvir Padalović
Buka

O novinarstvu i društvenom aktivizmu razgovaramo sa Arminom Amidžićem, urednikom portala ABC iz Bihaća ali i aktivistom istoimenog udruženja građana.

Armine, koliko su novinari u manjim sredinama i društveni aktivisti, jer pišu o problemima koji ostaju zanemareni u većim (drugim) medijima?

Mišljenja sam da su novinari, posebno oni u malim sredinama, ukoliko se ne bave samo servisnim informacijama, i društveni aktivisti. Oni to ne moraju nužno biti jer velik dio toga određuje i uređivačka politika medija kojeg zastupaju. Međutim, ukoliko pretpostavimo da ste novinar koji ima neke slobode i piše radi otklanjanja određenih društvenih anomalija, u državi i vremenu kakvom živimo svakako imamo i dobar dio odgovornosti da djelujemo aktivistički, potičemo aktivizam i nosimo određene promjeneme. Biti novinar i aktivista nije stajanje na jednu stranu, to je jednostavno stajanje na stranu vlastitih uvjerenja i ideala. U takvom djelovanju ponekad i namjerno izazivamo bijes javnosti, ali samo kako bi taj bijes  probudio reakciju i akciju koja bi, uvijek se nadamo, dovela do željene promjene. Danas je u Bosni i Hercegovini po mnogim pitanjima potrebno zauzeti stavove, a ne biti nijemi promatrač. Ti stavovi nas većinom suprostavljaju politici o kojoj izvještavamo, ali biti potpuno nepristran novinar u onom pravom smislu riječi, u ovako iskrivljenom medijskom prostoru, gdje se prije svega zastupaju interesi jačih, danas je jednostavno nemoguće.

Koliko je tom segmentu važna saradnja sa publikom, čitaocima?

Publika i čitaoci koji reagiraju na novinara ili na jednu medijsku kuću, udruženje ili slično,  pravo su bogatstvo. Da se razumijemo, publika u BiH je malobrojna i njen veći dio upija sadržaj bez dodatnih pitanja, a upravo takva publika pogoduje mnogo čemu u BiH. Upravo zbog toga je uspjeh, ukoliko imate publiku koja reagira na vaše tekstove, prati vaše aktivnosti, dopunjuje uredništvo informacijama, pridružuje se aktivnostima koje organizirate. Takva publika jednoj lokalnoj zajednici možete donjeti značajne pozitivne promjene. Taj odnos treba njegovati, a publika i uredništvo takvu međusobnu suradnju trebaju iskoristiti na najbolji moguć način.

 

 

 

Kako prepoznaješ i biraš teme koje su od ineteresa za javnost?

Teme koje biramo se većinom vrte oko običnog čovjeka i njegovog problema, takvih tema realno i ima najviše u našoj sredini, ali sve više postaje cilj da tekst ima konkretnu posljedičnu reakciju koja osobi ili problemu kojem se posvetimo stvarno može pomoći. Nerijetko uporedo sa tekstovima sprovodimo i akcije na terenu, ta kombinacija daje najbolje efekte.  S obzirom da smo se mi već poprilično profilirali sa temama o kojima pišemo kao portal, i sa akcijama koje organiziramo kao NGO, mogu reći da teme često pronađu nas, a mi ih filtriramo na način da uzimamo one koje mogu probuditi reakciju. Imate i publike koja želi kritikovati bez da utvrde da li stvarno za to imaju osnove.

Koliko je društveni aktivizam prema tebi važan, šta se sa njim sve može postići i da li su ljudi u tvom odruženju dovoljno aktivni i zainteresovani za dešavanja u lokalnoj zajednici?

Ljudi moraju shvatiti da društveni aktivizam nije odabir, mogućnost ili prilika. Ukoliko želite živjeti i dalje i gledati djecu kako odrastaju u ovoj zemlji, aktivizam postaje vaše obaveza i tako se i treba ponašati. Više ne želim razumjeti ljude koji imaju izgovore, a ništa ne poduzimaju, sve manje želim i da ih poštujem. Ako je ovo zemlja gdje živiš, a ne gdje samo provodiš vrijeme, dužan si zbog svoje budućnosti i budućnosti svoje porodice koju možda još i nemaš da poduzimaš i utičeš na stvari, svaka akcija probudiće neku reakciju, utiči da stvoriš nove akcije, priključi se postojećim kada se taj val zatalasa i promjenu ćemo osjetiti odmah. Taj val koji ćemo stvoriti bit će prilika da svoju zemlju ili okolinu izgradimo dovoljno da možemo časno i pošteno živjeti ovdje. Činjenica jeste da situacija globalno nije bajna, ali isfurano je da ponovim da treba krenuti od vlastite avlije i povući za rukav prvog komšiju pa krenuti zajedno naprijed. Alternativa ne postoji, a svako nedjelovanje će vam se kad tad u životu vratiti, ili vam se svaki dan vraća indirektno da i ne shvatate da ste sam krivac što se dešava ovo ili ono. Činjenica jeste da ne može ni nas malo aktivistički nastrojenih građana biti ogorčeno na druge što ništa ne poduzimaju, moramo svima pristupiti potpuno otvoreno, umrežiti se i boriti se za sebe, a borba za sebe pomoći će indirektno i drugima.

Da se razumijemo, niko ovdje ne propagira neke revolucije, nemire, niti bilo kakvo ilegalno djelovanje. Toliko je načina da legalno vršimo pritisak na vlasti da rade bolje, a mi to ne koristimo. Naša filozofija nije smjena bilo koje vlasti koju je narod izabrao, naša filozofija je da svaku vlast tjeramo da što bolje radi jer je to njihov posao, a naša dužnost.

Da li si nailazio na negative situacije zbog svog rada, pisanja, aktivizma? O čemu je bilo riječ?

Nisam. Na polju društvenog aktivizma smatram ličnom potrebom da doprinesem svojoj zajednici i društvu. Od samo početka sam čist sam sa sobom, a to je vjerujte mi najljepši osjećaj koji ti dopušta i određenu dozu samopouzdanja, tako da se ne libim čistog obraza pokucati gdje god treba i tražiti određena pitanja. Druga stvar jeste da smo mi takva sredina da i ako mnogi ljudi imaju problema sa vama i vašim radom, konkretnim djelima oni vam to neće reći u lice, nego ćete tek načuti priče, a te priče ne treba nikad uzimati kao validnu informaciju, niti davati im dozu važnosti. Upravo zbog toga takve situacije su minorne i ne traju dugo kao uspomene na nešto dobro što ste učinili, tako da ih brzo i zaboravljam.

Ako se to radi o javnoj instituciji, moj pristup je da je to moja institucija kao i direktorova ili nekog radnika, i tu vlada odnos građanin-institucija, a spram tome i ja imam svoja prava. Moj metod je da svaki dan krenete sa novim optimizmom i rijetko kada doživjet ćete negativne situacije koje će vas pokolebati. Spoj aktivizma i novinarstva za mene je više način života, nego profesija koju biram.

 

 

Djeluješ na internetu, koliko su upravo ovi „novi mediji“ važni za slobodu riječi, imajući u vidu cenzuru koja je prisutna u drugim medijima (štampa i TV)?
O važnosti novih medija za slobodu riječi nikada nije suvislo pričati. To je priča koju treba iznova ponavljati upravo iz razloga jer su tradicionalni mediji (štampa i TV) davno zakazali u misiji pravoremenog informiranja javnosti, ali na to valjda i ne treba trošiti previše rečenica. Kada javnost dovoljno ojača, ojačat će i javni servisi, a do tad gledat ćemo medije koji su samo ogledalo našeg stanja, a još ćemo ih pritom plaćati. Novi mediji, portali, blogovi, socijalne mreže su prilika koju treba iskoristiti.  Naravno,  oni da bi imali efekta treba stvoriti određenu populaciju i masu koja vas prati da bi vaša riječ imala odjeka, ali u moru portala naći se bar jedan koji će prenjeti vašu priču, ako vi imate priču za ispričati. Uostalom, dovoljno zanimljiva priča ili problem je viralan, pa ako stvarno imate šta za reći zahvaljujući novim medijima neće biti problem naći novinara koji će sa vama tu priču i iznijeti.

S druge strane novi mediji donose i na hiljade portala koji su osnovani sa ciljem, zbog nekoga ili nečega, ali publika krajnji čitaoci i konzumenti moraju početi birati ono što čitaju i prate, te one za koje procijene da rade na tragu istine, nekih objektivnih mjerila, podržati.  Na taj način odnos između medija i konzumenta rast će na obostrano zadovoljstvo. Mnogo je u rukama konzumenta i oni trebaju shvatiti da nije svejedno šta čitaju, dijele pa i lajkaju. Ojačajte medije i grupe koje rade za korist naroda, ako podržavate sviju, na kraju ustvari ne podržavate nikoga, pa ni sebe.

Da se razumijemo, i kada su novi mediji u pitanju situacija u našoj zemlji nije sjajna, internet medijski prostor je jako zagađan, oblast rada internet portala nedovoljno je zakonski regulisana, ali to je probelm koji posebno treba tretirati.

Koje teme koje si obrađivao, su prema tebi, najznačajnije i koje su na neki način pozitivno uticale na zajednicu?

U svojoj lokalnoj zajednici obrađivao sam mnoge teme koje su imale stvarni uticaj na ljude i zajednicu, ali moram kazati da akcije i teme sprovodimo kao ekipa koja vjeruje u iste ideale i bori se za iste ciljeve, tako da bi jedan tekst stvarno riješio neki problem potrebno je da čitava ekipa shvati tu bit i odradi svoj dio posla, na kraju uspjeh naše teme ali i naših incijativa dođe sam.

Neću puno duljiti ali navest ću par primjera koji je naš kolektiv ABC uspio da realizira samo u ovoj kalendarskoj godini:

– Pri informaciji da će lokalna zajednica dati dozvolu da se vrše istražni radovi i gradnja hidrocentrala u srcu Nacionalnom parku Una djelovali smo pravoremeno, što se na kraju ispostavilo ključnim. Na sva zvona smo javnost obavijestili da je sutra (dan prije održavanja Gradskog vijeća saznali smo da će se takva tačka naći na sjednici Gradskog vijeća) na sjednici vijeća tačka o gradnji hidroelektrana u samom Nacionalnom parku. S obzirom da se ova tačka našla na sjednici vijeća unaprijed smo znali i da će proći, s obizrom da vladajuća stranka ima osiguranu većinu. Ono što je najbitnije jeste da smo sigurni u ono što radimo, tako smo i pratili sjednicu istog vijeća snimili obraćanje svih vijećnika koji su o ovoj problematici bili totalno neupućeni, pa je u trenutcima takvu raspravu bilo i smiješno slušati, ali koliko smo mi bili sigurni da radimo pravu stvar toliko su i oni znali da će glasat ZA bez obzira šta uopće mislili i znali o dokumentima koji se nalaze pred njima. Na našu sreću obavijest od dan prije rezultirala je da se ispred Gradske vijećnice okupala i grupa savjesnih građana koji su tu gradnju htijeli spriječiti kao i mi, što je svemu dalo još veću snagu. Mi smo glasanje viječnika snimili i čitav snimak okačili na naše kanale, a video je u 3 dana pogledalo preko 50. 000 građana, što iz Bihaća što i šire, a Bihać kao grad je u tom trenutku bilježio strašno negativan PR zbog odluke vijećnika. Tu smo se ponovo uvjerili koliko su novi mediji sa jasnim ciljevima važni ispred ovih tradicionalnih, jer slušajući izvještaje sa radio stanica i lokalnih/kantonalnih televizija ova tačka bi prošla kao „samo još jedna“ tačka na vijeću, ali na sreću nije, jer preko 50.000 pregleda sa početka priče, nekoliko aktivnih pojedinaca i organizacija, te naša peticija sa 13.000 potpisa rezultirali su da je nakon tri dana gradonačelnik koji je i bio predlagač ove tačke iskoristio svoje ovlasti i predloži vijeću da ponovo izglasaju da odbijaju ovu tačku.

 

 

Una je ovu bitku dobila, mi smo kanalisali volju građana kroz naše medijske alate i pomogli da i građani dobiju ovu bitku, ali treba i priznati da je načelnik Bihaća odgovorno poslušao volju građana i povukao ovu tačku. Iako smatramo da i danas nije svjestan zašto Uni ne treba ova priča, mediji, građani, ali i političari moraju jedni drugima odavati priznanja za sva učinjena dobra djela, tako da i treba priznati kada jedan političar posluša volju svojih građana. Da nema novih medija, da nema mladih osoba koji svoj život i dalje vide u ovoj zemlji Una bi danas vjerovatno bila na početku svoga kraja, ali danas na sreću konstatujemo da bilježi rekordnu posjetu od preko 45.000 plaćenih ulaznica u Nacionalni park, a raja sa Une je uvijek tu da je čuva i u budućnosti.

Pošto zbog dužine teksta nema smisla da navodim još primjera, navest ću samo kratko par slučajeva, odnosno da je zbog pisanja ABC-a sačuvana lokacija Gradske galerije Bihać koju je politika htjele izmjestiti iz centra grada nauštrb da prostor dobije komercijalna banka, situaciju oko regionalne sanitarne deponije pratimo već više od godinu dana i to je bitka koja još uvijek traje unatoč protivljenu građana mjesne zajednice, za vrijeme februarskih protesta, relano gledajući, građani Kantona su jedino na ABC-u mogli čuti drugu stranu, jer su budžetski mediji, koji su dobrim djelom i režimski, prenosili su dešavanja na protestima samo parcijalno.

Koje probleme iz svoje zajednice bi izdvojio kao najveće?

Najveći problem naše lokalne zajednice jeste ekonomija kao i svugdje, međutim veći problem od ekonomije jeste nezainteresiranost stanovništva da djeluje i mjenja svoju zajednicu. Ni sam nisam siguran kako riješiti ekonomsmki problem ukoliko imate nezainteresirano stanovništvo koje nije sklono poduzetništvu i samoincijativama.

Jedan od problema koje sam primjetio u posljednje vrijeme jestu poticaji, grant sredstva civilnom sektoru, podrška za poduzetnike, programi poticaja za najbolji biznis plan i slično. Naravno da ti potezu nisu problem, neko je problem u načinu na koji vlast u našoj loklanoj zajednici pristupa njihovoj podjeli, i tu se ogleda slika čitavog sistema.

Imate situaciju da na jednom programu poticaja za recimo najbolje biznis planove imate budžet od 30.000 KM, a na isti se prijavi nekih desetak osoba čiji projekti iznosi preko 10.000 KM. I imate situaciju da komisija umjesto da procjeni koji je plan realan i izvodi i isti nagradi sa traženom svotom kako bi aplikanti stvarno mogli uraditi nešto sa tim parama, dobijete situaciju da oni idu na sistem „daj svima po 2.000“. Jasno je da se sa tom svotom ne može realizovati zamišljeni projekat, tako da su upitane i namjere donatora. Ovakvih primjera imate puno, situacija je slična u svim sferama, još ako uzmete u obizr onu staru narodnu da se uvijek bolje ugrije onaj ko je bliži vatri, pametnom je dosta.

Za kraj bih poručio da organizacija ABC koja djeluje na području Unsko-sanskog kantona, prije svega u Bihaću, ima za cilj da ohrabri mlade ljude koji imaju volju, znanje ili talenat i koji znaju kako mogu doprinjeti svom društvu, da nam se priključe. Ne sjedimo skrštenih ruku i ne čekamo bolje sutra, radimo ono što volimo sa fokusom na društveno osjetljive teme i nadamo se da ćemo svoj volonterizam komercijalizirati kako ne bismo otišli u Njemačku, kao što nam je svima jedan lokalni političar poručio, nego kako bi ostali ovdje i jačali vlastitu zajednicu radi bolje i pristojnije budućnosti.