Piše: Dean Džebić
Opisujući kompleksnost sveopšte rekonceptualizacije rata kao sociološkog fenomena, Robert D. Kaplan je 1994. godine u američkom magazinu The Atlantic objavio tekst naslovivši ga „The comming anarchy“ (eng.prev. Nadolazeća anarhija).
U tom tekstu on problematizira pitanja ostvarivanja trajnog savezništva kao i pitanja sveprisutnijeg fluidnog savezništva upravo u raspadajućoj Jugoslaviji, fluidnog savezništva prema kojem dojučerašnji neprijatelji postaju saveznici. Također, Kaplan poentira da će u budućnosti biti sve teže zaustaviti sukobe zbog prevrtljivosti komandanata na terenu koji su često iz obijesti nevoljni povinovati se komandnoj strukturi i lancu komandovanja.
Da li zbog uz fanfare objavljenog trijumfa realizma kao škole međunarodnih odnosa ili otvaranju neke nove epohe ljudske civilizacije koju će okruniti neka nova doktrina ili škola mišljenja, svijet klizi u svjetski rat lokalnih ratova. Zapravo kao analogna pojava fenomenu globalnog zatopljenja i povećanju nivoa svjetskog mora, otopljavanje zamrznutih konflikata koje je u miraz donijela posthladnoratovska era, proizvesti će poplave krvi nad kojima će Ujedinjene nacije postajati sve efemerniji činilac.
Vijeće sigurnosti kao relikt
Svojim diskriminatornim i trijumfalističkim temeljima Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija predstavlja najmoćniji međunarodni konzilij koji je zastario i prevaziđen je obzirom da je stvoren u uslovima potpune i bezuslovne kapitulacije nacističke Njemačke i Japana. Kao institucija stvorena za 20. vijek Vijeće sigurnosti je u 21. stoljeće ušlo kao pendrek unipolarnog svijeta koji se polomio ne po polovini već poprečno po dužini razdvajajući nekoć ideološke protivnike. Pojavom Bricsa nije nestao unipolarni svijet već su stvorene pretpostavke za dugu i tegobnu bitku ko će brže i lakše zaobići sve uzuse međunarodnog humanitarnog prava.
Konačno prijelomni trenutak od kojeg Vijeće sigurnosti počinje gubiti svoj značaj jeste provođenje operacije „Saveznička sila“ odnosno kampanje bombardovanja SR Jugoslavije odnosno Srbije i Crne Gore. U konačnici raspad Jugoslavije postepeno je kao po udžbeniku crtao sve mane i nedostatke kolektivnog donošenja odluka Vijeća sigurnosti u kojem su članice u statusu quo shodno mogućnosti veta posmatrale raspad jedine preostale višenacionalne, federalne države u Europi. Naprosto, Vijeće sigurnosti pokazalo je jasnu diviziju između uglađene europske diplomatije kao aristokratskog izraza starog kontinenta i američkog pragmatizma koji nastoji ispeglati zgužvanu Europu uhrpavajući je bez da za to postoji ijedan preostali veliki neprijatelj.
U konačnici, UN se tih devedesetih godina ponašao kao roditelj koji zna kazniti post festum, nikako preventivno i na vrijeme izuzev slučaja istjerivanja vojske Saddama Huseina iz Kuvajta.
Bombardovanje SR Jugoslavije bezobrazno je zakašnjeli pokušaj da se ispeglaju sve faličnosti najznačajnijeg međunarodnog foruma koji je preko noći postao zmaj od papira.
Ako u konačnici UN nije bio sposoban uspješno nametnuti, uspostaviti i izgraditi mir u ratovima između država, pojavom nedržavnih aktera uspješnost tih procesa dodatno je urušena. Prije svega prekršeno je diplomatsko i nepremostivo uvjerenje da se s teroristima ne pregovara, sve do Osla 1993. godine i pokušaja rješenja palestinsko-izraelskog konflikta. Čak i tada obrazac pregovora bio je linija manjeg otpora prema kojoj bi se pregovaralo o stvarima oko kojih bi se relativno lako mogao postići dogovor. Nimalo marginalna pitanja, ali tek djelimično suštinska i dugotrajna.
Zapravo u rundama pregovora Sporazum iz Osla trebali su nadomjestiti budući sporazumi kojima bi se uredilo pitanje dvije države na jednoj teritoriji, ali to se do danas nije desilo.
S druge strane pokušaji stvaranja regionalnog sigurnosnog kompleksa na Bliskom istoku oduvijek su ostali zaglavljeni u partikularnim ili nacionalnim interesima zemalja koje su radije bile sklone bilateralno pregovarati. Empirijski UN nije bio u stanju razumijevati mnoge konflikte koji su nacionalne granice neuspješno ograničile i koji su se zapravo prelili na regiju.
Dodatno djelovanje na terenu snaga UN-a je obzirom na konsenzus Opće skupštine i Vijeća sigurnosti bilo i ostalo tačka sporenja. Američkim trupama nikada nije komandovao europski komandant, dok bi europskim trupama često i po običaju komandovali američki oficiri. Ti i takvi elitno obrazovani oficiri vrlo često bivaju nemoćni u pregovorima sa afričkim warlordovima i gospodarima smrti koji vodeći svoje plemenske armije ne priznaju bilo koji nivo međunarodnog mirovnog kompleksa UN-a. S druge strane pregovore UN-a na Bliskom istoku često bi remetili dogovori ispod žita sa vođama terorističkih grupacija.
Ucjenjivačka pozicija članica UN-a
Prema postojećim razumijevanjima budućnosti savremenih konflikata kao jedan od izuzetnih povoda za sukobe postaju izvori pitke vode kao i plodno zemljište iz kojeg se prehranjuju milioni. Naravno taj izazov će uveliko determinisati regije Sahela, Srednje Azije i uopšte Afrike obzirom da će povlačenje demarkacijskih linija u takvim sukobima značiti da ćete milione uskratiti sa pitkom vodom ili ćete ih prinudno raseliti. Da bi opet i kao raseljeni ostali u nadležnosti UN-a koji se sa migracijama nosi u vrlo tegobnom okviru. U konačnici budžet UN-a čine države svojim nacionalnim doprinosima i sredstvima što za sobom pored mogućnosti veta ostavlja i određenu ucjenjivačku poziciju.
Zapravo do 1948. godine svaki mirovni sporazum, kojem je kumovao UN predstavlja palijativno rješenje, daleko odudara od poimanja pozitivnog mira prema kojem mirovni sporazum u sebi ne krije klice budućeg sukoba kojeg će neki revanšizam inicirati.
Kao jedna od ideja i želja Immanuela Kanta, Ujedinjene nacije su daleko od uspješnog projekta kojem konstruktivisti pripisuju očuvanje svijeta od nuklearnog armagedona. Podijeljene i sve više beznačajne Ujedinjene nacije u ukrajinsko-ruskom ratu su opet postale nijemi posmatrač i artiljerijski matematičar koji broji dnevni utoršak granata i raketa između zaraćenih strana. Tu ulogu artiljerijskog matematičara Ujedinjene nacije su stekle tokom svog angažmana u ratom pogođenoj Bosni i Hercegovini uz toleranciju određenih zemalja čiji su kontingenti razvili obavještajne mreže za saradnju sa vojnim i političkim rukovodstvom Republike Srpske.
Čak i u retoričkom smislu nekada moćan prizvuk „intervencije UN-a“ sada izgleda tako da se više na taj nekad moćan narativ niko i ne poziva. Posljedni i prvi put prije 73 godine u Koreji UN je djelovao i izgledao kao međunarodni forum za očuvanje mira i stabilnosti. Niko UN ne zove u Ukrajinu, a od Palestine i Izraela nema ni govora. Kao što su plavi šljemovi bili vezani za bandere 1994. u BiH tako su i danas Ujedinjene nacije ostale vezanih ruku.
Nap.ba
