Foto: Tarik Samarah
Pravda je, barem što se BiH tiče, prvi put umrla kada je EU (koja inače voli pretresati tuđe zemlje i tuđe unutarnje poslove) dozvolila pokolj bh. stanovništva i masovne progone, pa onda i kad je uvela embargo na oružje, pa kad je nakon toga dozvolila Praljkovim i Bobanovim idiotima razaranje Mostara (isto ono koje danas IDIL provodi recimo u Palmiri uz masovne naricaljke sa svih strana), pa onda kada je razoružala enklave Srebrenicu i Žepu, pa onda kad je dozvolila da VRS ali i značajan dio snaga koje su došle iz Srbije lijepo umarširaju u Srebrenicu i Žepu, i onda kada su nad tijelima pobijenih tu noć proslavljali Carreras i Mladić, i onda kad su baš onako europski razmijenili poklone i rastali se kao dva stara ratna druga, i onda kada su se na tv prenosima gledale live slike masakara sarajevske djece uz kokice i kolu, i onda kada su etnički očišćene teritorije dodijeljene onima koji su ih etnički očistili, i onda kada se na suđenjima umjesto Republike Bosne i Hercegovine koja je napadnuta nakon međunarodnog priznanja počelo govoriti kao o “muslimanskoj strani”… i treba li još nabrajati.
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Tacno.net
Naslov ovog teksta zvuči posve degutantno. Takva je i presuda ICTY-a u slučaju Radovana Karadžića. No sud u Hagu je već odavno pokazao da stoji na predziđu osvajačkih pohoda. Drugačije rečeno, ovaj sud postoji da u miru legitimira ono što je bilo u ratu.
Posvemašnja odlučnost Tribunala da Srbiju – koja je otvoreno svoje vojne i paravojne jedinice slala u Bosnu i prije svega organizirala agresiju na ovu zemlju – oslobodi odgovornosti je sasvim jasna stvar. Svjedoče tome presude Simatoviću i Stanišiću koji su bili sam mozak svih operacija u BiH. Nisu sudije ICTY-a u to vrijeme pokolebali ni snimci ubijenih srebreničkih mladića koje su ubili Škorpioni pod direktnom komandom srbijanskog DB-a. Već s tužbom BiH protiv Srbije i s ovakvim stavom prema Simatoviću i Stanišiću, Tribunal je dokazao da je itekako spreman pravne finesice oko definicije genocida koristiti da se dokaže kako genocida nije bilo. Jučer je idiotizam haškog odnosa prema konceptu genocida doveden do vrhunca. Genocida je bilo samo u Srebrenici. Genocid tim postaje opštinska stvar. Koja je logika u tome da neko želi istrijebiti Bošnjake i Hrvate iz samo jedne opštine nikome nije jasno. Niti može biti. To bi bilo kao kad bi neko presudio da je u Aušvicu bio genocid a u Varšavskom getu nije. Ali tako bude kada su na mjestima sudija ljudi koji bi, da parafraziramo jednu psovku, da sude a da im ne uđe. Oni bi kao da osude zločin a Radovan Karadžić kao da se odbrani. U ovom udruženom sudačkom poduhvatu je bilo najvažnije sačuvati poredak na Balkanu nastao Dejtonom.
Pored navedenog, mnogi analitičari koji se dugo bave haškim suđenjima i međunarodnim pravom su u više navrata istakli da je dokazivanje genocidne namjere u Hagu dovedeno do apsurda. Da malo banaliziramo: odlučite se na to da osvojite neku teritoriju, pokrenete ogromnu vojsku, napravite koncentracione logore, formirate masovne grobnice nakon masovnih egzekucija, provedete masovno silovanje, ubijate bebe u naručjima majki ali nema dokaza da ste imali namjeru da istrijebite tu skupinu. No, pogrešno bi bilo reći da je jučer umrla svjetska pravda i slične patetične fraze kojima smo zasuti. Pravda je, barem što se BiH tiče, prvi put umrla kada je EU (koja inače voli pretresati tuđe zemlje i tuđe unutarnje poslove) dozvolila pokolj bh. stanovništva i masovne progone, pa onda i kad je uvela embargo na oružje, pa kad je nakon toga dozvolila Praljkovim i Bobanovim idiotima razaranje Mostara (isto ono koje danas IDIL provodi recimo u Palmiri uz masovne naricaljke sa svih strana), pa onda kada je razoružala enklave Srebrenicu i Žepu, pa onda kad je dozvolila da VRS ali i značajan dio snaga koje su došle iz Srbije lijepo umarširaju u Srebrenicu i Žepu, i onda kada su nad tijelima pobijenih tu noć proslavljali Carreras i Mladić, i onda kad su baš onako europski razmijenili poklone i rastali se kao dva stara ratna druga, i onda kada su se na tv prenosima gledale live slike masakara sarajevske djece uz kokice i kolu, i onda kada su etnički očišćene teritorije dodijeljene onima koji su ih etnički očistili, i onda kada se na suđenjima umjesto Republike Bosne i Hercegovine koja je napadnuta nakon međunarodnog priznanja počelo govoriti kao o “muslimanskoj strani”… i treba li još nabrajati. Tu je još jedna bitna činjenica. Sa svakom novom presudom, krug odgovornosti za genocida se sužava. I prebacuje na niže nivoe vlastodržačke i komandne odgovornosti. Genocid je već sužen na dvije opštine i Srbija te prvi čovjek RS nisu krivi za njega. Genocid je maksimalno reduciran presudama. Prema tome, genocid je bio lokalna stvar nekakvog sumanutog generala. A je li moguće počiniti nešto što se zove lokalni genocid?
Sva priča oko Haga i genocida svjedoči fundamentalnu transformaciju međunarodnog krivičnog prava iz oružja za borbu protiv fašizma u instrument njegove legitimacije. Kako drugačije objasniti nebuloze poput onih da su postojali elementi genocida ali genocidna namjera nije dokazana, kako objasniti činjenicu da je iz optužnice izostavljena Tomašica – najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata, kako objasniti činjenicu da je uhapšena Florence Hartmann jer je javno progovorila o tajnim dogovorima i uklanjanjima dokaza? I dok je Hartmannova u zatvoru, Šešelj, Simatović i Stanišić su na slobodi. Može li bolesnije?
Šta smo mogli naučiti iz jučerašnje haške presude? Prvo da se genocid isplati jer, ako pobijete i protjerate stotinjak hiljada ljudi, nevermind dobićete entitet i pojedinac će biti osuđen za udruženi zločinački poduhvat (još jedna čista besmislica). Otrpilike kao diler kokaina iz amstedrdamskog predgrađa. Teritoriju i pravo da diskriminirate, ubijate i dalje ugnjetavate ćete zadržati u svom posjedu. Naravno, sada će se naći pravne mudrice da kažu kako sve to nije bilo po članu 9a, 6b i 1867c i slične baljezgarije. No, u svemu tome se zaboravlja da ne postoje ljudi zbog zakona nego zakoni zbog ljudi. I ako je razmjer zločina u BiH bio toliki da ne staje u definiciju genocida onda gospodo s vašom definicijom genocida nešto temeljito nije uredu. I slijepo slijeđenje pravnih definicija bez konteksta, to se vidi i na osnovnim seosko-sreskim sudovima svugdje u svijetu, znači u pravilu krivu prosudbu.
Druga strana medalje su mediji RS koji likuju zbog toga što Radovan Karadžić nije osuđen za genocid. No, pri tome se zaboravljaju neke činjenice. Prije svega da Karadžić jeste osuđen za genocid u Srebrenici. Ne može se biti malo genocidan. Ili jesi ili nisi. On jeste. Druga stvar, osuđen je za progon civila i zločine protiv čovječnosti, za istrebljenje stanovništva, za ubistva, kršenje zakona i običaja rata, za progon i deportacije, nehumana djela, nasilno premještanje, nezakonite napade na civile
i teroriziranje… Kriv je i za uzimanje talaca, pripadnika UNPROFOR-a. Ovo su, u najmanju ruku, temelji RS. Uživajte u njima. I pazite da se ne sapletete o tuđe kosti dok šetate svojom očišćenom ”republikom”.
Strah me vremena koji dolazi, vremena u kojem će se zapadni koncept pravde i Europa suočavati sa svojom tolerancijom na fašizam. Ovaj put velikosrpski. Jer tolerancija prema fašizmu se uvijek vraća. Kao bumerang.
